
Ustavni sud BiH odbio je zahtjev Željka Komšića, te praktički konstatovao da Ostali nemaju pravo na mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa.
Saopćenje prenosimo u cijelosti:
"U-16/22 – Ustavni sud je u ovom predmetu odlučivao o zahtjevu Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti Poglavlja IV/4. članka 17. Federacije Bosne i Hercegovine, Amandmana XXXVII. stavak 2. alineje 1., 3., 4., 5., 8. i 9. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Amandmana XXXVIII. stavak 1. točka 1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, dijela Amandmana LXXVII. kojim se dopunjava Poglavlje V/1. članak 70. stavak 5. alineje 1., 3., 4., 5., 8. i 9. Ustava Republike Srpske i dijela Amandmana LXXXII. kojim se dopunjava članak 70. podalineja a) stavak 1. Ustava Republike Srpske sa čl. I/2., III/3.(b), II/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi sa člankom 7. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, člankom 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člankom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Navodi podnositelja zahtjeva, u suštini, sveli su se na tri tvrdnje: 1. da je kategorija Ostalih diskriminirana jer u Domu naroda i Vijeću naroda sudjeluje samo u većinskom odlučivanju, ali nema pravo koristiti mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa; 2. da su liste vitalnih nacionalnih interesa preširoko definirane i omogućavaju da svako pitanje bude kvalificirano kao destruktivno po vitalni nacionalni interes nekog konstitutivnog naroda; 3. da se na različit način utvrđuje zakonodavni proces u dva entiteta jer se u Federaciji BiH svaka odluka i svaki zakon mora usvojiti i u Domu naroda Federacije BiH, dok se u Republici Srpskoj to predviđa samo za ona pitanja za koja se smatra da postoji potreba zaštite vitalnog nacionalnog interesa.
Ustavni sud je u svezi s prvom tvrdnjom istaknuo da institut zaštite vitalnog nacionalnog interesa nije zamišljen kao individualno pravo, već mehanizam koji se koristi u državama s društvenim različitostima kako bi se spriječila dominacija jedne zajednice nad drugom. U tom modelu određeni zaštitni mehanizmi nisu nužno dostupni svim građanima ili kolektivitetima pod jednakim uvjetima, već su vezani za zajednice koje čine osnovu ustavnog kompromisa – u konkretnom slučaju konstitutivnih naroda. Ustavni sud je zaključio da ne postoji „pravo koje je konkretno dano pojedincu na temelju nacionalnog prava“, u smislu članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud je također istaknuo da je na ustavnom zakonodavcu da promijeni sustav ako se on više ne smatra adekvatnim nakon što je proteklo trideset i više godina od rata, međutim, nije na Ustavnom sudu da ga mijenja.
Razmatrajući navode da su liste vitalnih nacionalnih interesa preširoko definirane, Ustavni sud je podsjetio da u postupku ocjene ustavnosti nije na Ustavnom sudu da odgovori je li postojeće zakonsko uređenje vitalnog nacionalnog interesa najbolje moguće rješenje ili bi li drugačije rješenje bilo pravednije i bolje. Ustavni sud je istaknuo da su pitanja koja su propisana kao vitalni nacionalni interes dovoljno jasno definirana i da imaju kvalitetu primjerenu demokratskom sustavu, te da stoga ne dovode u pitanje načelo vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je također prihvatio da se institut vitalnog nacionalnog interesa može pokrenuti i za pitanja koja nesporno ne potpadaju pod vitalni nacionalni interes nekog konstitutivnog naroda. Međutim, svaki pravni institut je podložan zlouporabi u praksi, ali način implementacije mehanizma zaštite vitalnog nacionalnog interesa i njegove eventualne zlouporabe, u situaciji kada je propisan zaštitni mehanizam u vidu nadzora ustavnih sudova entitetā, ne mogu voditi zaključku da je taj institut per se protivan načelu vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode da se na različit način utvrđuje zakonodavni proces u dva entiteta, Ustavni sud je istaknuo da eventualne razlike u entitetskim ustavima, same po sebi, ne mogu pokrenuti pitanje diskriminacije u situaciji kada u zahtjevu nema nikakvih drugih argumenata, niti se može zaključiti da su osporene odredbe očigledno diskriminirajuće. Ustavni sud je ukazao da su u oba entiteta konstitutivni narodi u mogućnosti koristiti mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa, pa činjenica da u Federaciji BiH svaki zakon mora usvojiti i Dom naroda, za razliku od Republike Srpske, suprotno navodima podnositelja zahtjeva, ne znači da konstitutivnim narodima nije pružena ista razina zaštite vitalnog nacionalnog interesa.
U konačnici, Ustavni sud je utvrdio da su osporeni Amandmani Ustava Federacije BiH i Republike Srpske u skladu sa čl. I/2., II/2., II/4. i III/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, člankom 7. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i člankom 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima."
(Vijesti.ba)
Chat čitatelja