Održana konferencija "Sretno rasti": O granicama, dječijim emocijama i ulozi očeva u odgoju

Kroz stručna predavanja, razmjenu iskustava i druženje, učesnici su imali priliku čuti korisne savjete o odgoju djece, postavljanju granica, porodičnim odnosima i očuvanju dječijeg samopouzdanja u vremenu sve većih očekivanja.

Konferenciju su i ove godine organizirale Andrea Tomašević Kolenda i Slađana Ikić, osnivačice agencije Media Magnet, dok je program vodila Brankica Raković. Treće izdanje nastavilo je priču koja je počela 2024. godine, s ciljem da roditeljima ponudi prostor za učenje, razgovor i povezivanje, ali i konkretne odgovore na pitanja s kojima se susreću u svakodnevnom životu.

Ovogodišnji program bio je posvećen temama koje se tiču gotovo svake porodice. Kako postaviti granice bez narušavanja odnosa s djetetom? Kako reagovati kada dijete ne želi sarađivati? Koliko je očevima važna aktivna uloga u odrastanju djece i na koji način roditelji mogu pomoći mališanima da razviju emocionalnu otpornost i samopouzdanje?

O ovim pitanjima govorili su stručnjaci Glorija Peranić, Matej Čuljak i Irena Orlović, koji su kroz svoja izlaganja podsjetili roditelje da odgoj nije potraga za savršenim metodama, već proces koji zahtijeva strpljenje, razumijevanje i spremnost da i sami učimo.

Glorija Peranić: Granice nisu kazna, već način da dijete nauči sarađivati

Psihologinja i edukatorica Glorija Peranić govorila je na temu "Kad dijete ne sarađuje: Od sukoba do saradnje. Granice koje čuvaju odnos", otvarajući jedno od najčešćih pitanja s kojima se roditelji susreću. Kako ostati dosljedan kada dijete plače, negoduje ili odbija poslušati ono što od njega tražimo?

Peranić je na početku predavanja napravila poređenje između načina na koji djecu učimo svakodnevnim vještinama i načina na koji reagujemo kada još ne znaju kako se ponašati ili poštovati pravila.

Kada dijete ne zna vezati pertle, oprati zube ili voziti bicikl, roditelji su uglavnom spremni pomoći mu, pokazivati i ponavljati dok ne savlada određenu vještinu. Međutim, kada dijete ne poštuje dogovor ili odbija poslušati, odrasli često posežu za kaznama, nagradama ili popuštanjem, umjesto da takve situacije posmatraju kao priliku za učenje.

"Granice nam zapravo služe poučavanju", poručila je Peranić, naglašavajući da njihova svrha nije da dijete zastraše ili natjeraju na poslušnost, već da mu pomognu razumjeti pravila i razvijati odgovornost.

Jedan od ključnih problema savremenog roditeljstva, prema njenim riječima, jeste to što roditelji često znaju kako bi trebali postaviti granicu, ali im je mnogo teže ostati dosljedni kada se dijete uznemiri.

Plač, ljutnja i negodovanje mogu probuditi osjećaj krivice, naročito kod roditelja koji nastoje odgajati djecu drugačije od načina na koji su sami odrastali. Ako su u vlastitom djetinjstvu doživljavali stroge zabrane i kažnjavanje, mogu razviti strah da će ponavljanjem pravila narušiti odnos s djetetom.

Međutim, Peranić je ukazala na važnu razliku. Problem nisu granice same po sebi, već način na koji ih postavljamo.

Dijete treba imati izbor, ali roditelj je taj koji postavlja okvir

Govoreći o onome što naziva nesvjesno popustljivim odgojem, Peranić je objasnila da se savremeno roditeljstvo ponekad pogrešno tumači kao potreba da dijete ima slobodu odlučivanja o svemu.

Djetetu jeste potrebno omogućiti izbor, ali unutar jasnih i sigurnih okvira koje postavljaju odrasli. To znači da može birati između dvije prihvatljive mogućnosti, ali ne i odlučivati o svemu bez obzira na okolnosti i vlastitu dob.

Roditelj, naprimjer, može djetetu ponuditi da samo izabere hoće li prvo obući pidžamu ili oprati zube. Na taj način dijete dobija osjećaj da učestvuje u odluci, dok roditelj i dalje usmjerava situaciju.

Posebno je važno, istakla je, da roditelji djecu uključe u pronalaženje rješenja za situacije koje se stalno ponavljaju. Ako su jutarnje spremanje, gašenje crtanog filma ili odlazak iz parka redovni povodi za sukob, o tome je bolje razgovarati kada su svi smireni, a ne u trenutku kada već vladaju nervoza i žurba.

Starijoj djeci može se ponuditi prilika da predlože kako bi određeni problem mogli riješiti. Njihov prijedlog ne mora biti prihvaćen u cijelosti, ali važno je da osjete da ih roditelji čuju i uvažavaju.

Dječije suze ne znače da ste loš roditelj

Jedna od najupečatljivijih poruka predavanja odnosila se na dječije emocije i roditeljsku potrebu da ih što prije zaustave.

Kada dijete zaplače jer mu nije dozvoljeno gledati još jedan crtani film ili zato što mora napustiti park, roditelj može osjetiti potrebu da promijeni odluku samo kako bi prestalo plakati. Ipak, Peranić je objasnila da dječija uznemirenost ne znači automatski da je granica pogrešno postavljena.

"Kad dijete plače zbog majice, ne bavimo se majicom, nego plakanjem, odnosno pružanjem utjehe zbog emocije", objasnila je, ističući da je važno prepoznati šta se krije iza djetetove reakcije.

Drugim riječima, roditelj može ostati pri odluci, a istovremeno pokazati razumijevanje za ono što dijete osjeća. Ako je vrijeme za gašenje televizora, to pravilo može ostati na snazi, ali dijete ne mora biti ostavljeno samo sa svojom ljutnjom ili razočaranjem.

"To što dijete plače ne govori da si ti loša mama ili tata, niti da si pogrešno postavio granicu", poručila je Glorija.

Djeca tek razvijaju sposobnost upravljanja emocijama i tolerisanja frustracije. Zbog toga im je potrebna podrška odraslih, posebno u trenucima kada ne dobiju ono što žele.

Ona je podsjetila i na to da roditelji imaju ograničene kapacitete. Ubrzan tempo života, nedostatak vremena i umor otežavaju im da uvijek reaguju smireno i strpljivo. Zbog toga je važno procijeniti kada postoji dovoljno energije za rješavanje nekog problema, a kada je bolje napraviti pauzu i vratiti se razgovoru kasnije.

Ako se svaki dan pretvara u borbu, a nijedna odgojna metoda ne daje rezultate, Peranić savjetuje da roditelji zastanu i preispitaju odnos s djetetom, umjesto da neprestano traže novu tehniku ili kaznu.

Ponekad djetetu nije potreban još jedan zahtjev, nego odmor, bliskost i osjećaj sigurnosti.

Naglasila je i da roditelji ne moraju uvijek biti strogi i ozbiljni. Ponekad promjena tona, malo kreativnosti ili pretvaranje obaveze u igru mogu pomoći da dijete lakše prihvati ono što se od njega traži.

Suština je u tome da roditelji ne moraju ispuniti svaku dječiju želju, ali trebaju pokazati da su spremni saslušati dijete i uvažiti njegovu inicijativu.

Matej Čuljak: Otac nije samo podrška majci, već važan dio djetetovog odrastanja

O ulozi očeva u odrastanju djece govorio je Matej Čuljak kroz predavanje "Otac kao oslonac: Prisutnost, partnerstvo i priprema djeteta za van kuće".

Čuljak je otvorio pitanje koje se često zanemaruje u razgovorima o roditeljstvu: koliko je otac zaista uključen u svakodnevni život djeteta i kakav odnos s njim gradi od najranijih dana?

Uloga oca, naglasio je, ne svodi se na finansijsku sigurnost porodice niti na povremeno provođenje vremena s djecom kada završi sve poslovne obaveze. Djetetu je potrebna stvarna prisutnost, a ona podrazumijeva razgovor, igru, nježnost, zajedničke aktivnosti i spremnost da otac bude dio svakodnevnih obaveza.

"Ako smo mi okej, bit će djeca okej", poručio je Čuljak, podsjećajući da djeca mnogo više uče posmatrajući roditelje nego slušajući njihove savjete.

Ako odrasli teško kontrolišu vlastite reakcije, viču ili ne znaju razgovarati o svojim osjećajima, djeca takve obrasce mogu usvojiti. Zato je važno da roditelji rade i na sebi, prepoznaju vlastite slabosti i pokažu djeci kako izgleda suočavanje s neprijatnim emocijama.

Čuljak je posebno istakao da djeca ne bi trebala biti uvučena u sukobe odraslih niti osjećati da su odgovorna za njihovo raspoloženje. Važno je da vide i da se roditelji, nakon neslaganja, mogu pomiriti, razgovarati i nastaviti graditi odnos.

Prisustvo se gradi kroz male, svakodnevne trenutke

Govoreći o očevima koji nakon posla dolaze kući umorni, Čuljak je objasnio da prisutnost ne mora značiti organiziranje posebnih aktivnosti ili izleta. Često se upravo u najjednostavnijim situacijama stvaraju najvažnije uspomene i temelji bliskosti.

To može biti zajedničko spremanje ručka, pranje automobila, usisavanje, igra na podu dnevne sobe ili nekoliko minuta razgovora prije spavanja.

Očeve je ohrabrio da se uključe u dječiju igru i prepuste djeci da pokažu šta ih zanima, umjesto da uvijek insistiraju na unaprijed osmišljenim aktivnostima.

Prema njegovim riječima, djeca kroz takve trenutke uče spontano, a istovremeno razvijaju osjećaj povezanosti s roditeljem.

Čuljak je govorio i o važnosti fizičke igre, poput hrvanja, skakanja i zajedničkog smijanja, ističući da takve aktivnosti mogu biti vrijedan dio odnosa između oca i djeteta. Naravno, roditelj pritom treba voditi računa o sigurnosti i potrebama djeteta.

Posebno je važno da otac bude uključen od samog početka, od perioda trudnoće i dolaska bebe kući, preko presvlačenja i uspavljivanja do kasnijih izazova koje donosi odrastanje.

Čak i kada otac nema iskustva, treba dobiti priliku da nauči i preuzme odgovornost, umjesto da se podrazumijeva da će majka obaviti većinu roditeljskih zadataka.

Majka i otac ne moraju sve raditi na isti način

Čuljak se osvrnuo i na pojavu poznatu kao "maternal gatekeeping", odnosno situaciju u kojoj majka, često iz potrebe da sve bude urađeno na određeni način, ograničava očevu uključenost u brigu o djetetu.

Kada majka stalno ispravlja oca, nadzire svaki njegov potez ili mu ne dopušta da samostalno preuzme određene zadatke, teško je izgraditi ravnopravno roditeljsko partnerstvo.

Istovremeno, ni očevi ne bi trebali čekati da im majke kažu šta treba uraditi. Odgovornost za dijete pripada oboma, a povjerenje se gradi tako što svaki roditelj dobija priliku da uči, griješi i razvija vlastiti odnos s djetetom.

"Nema idealne porodice, nema idealne majke, nema idealne djece, nema idealnog tate", poručio je Čuljak, podsjećajući da roditeljstvo ne podrazumijeva savršenstvo.

Važnije od toga da sve bude urađeno bez greške jeste da dijete odrasta uz roditelje koji su spremni učiti, preuzeti odgovornost i biti tu kada su potrebni.

Djecu ne možemo zaštititi od svega, ali ih možemo pripremiti za život

Jedna od važnih tema Čuljkovog predavanja bila je i priprema djece za situacije s kojima će se susretati izvan porodičnog doma.

Roditelji prirodno žele zaštititi djecu od neuspjeha, razočaranja, sukoba i neprijatnih iskustava. Međutim, pretjerana zaštita ne omogućava im da razviju samostalnost i nauče kako se nositi s izazovima.

Matej je naglasio da djeci treba dopustiti da iskuse i neuspjeh, uz podršku koja im je potrebna da se nakon njega ponovo ohrabre. Kao primjer naveo je učenje vožnje bicikla, kada roditelj ne može ukloniti svaku mogućnost pada, ali može biti tu da pomogne, utješi i ohrabri dijete da pokuša ponovo.

Posebno je istakao važnost očevog uključivanja u probleme koje djeca imaju s vršnjacima ili u školi. Kada se dijete suoči s neugodnom situacijom, prvi korak treba biti pružanje podrške njemu, a tek nakon toga traženje rješenja i razgovor s drugim uključenim osobama.

Upozorio je i na to da roditelji ne bi trebali zanemariti vlastiti odnos s djecom dok su ona mala, očekujući da će se bliskost podrazumijevati i kasnije, kada odrastu.

Odnos se gradi svakodnevno, kroz razgovore, zajedničke obroke, igru, zagrljaje i interesovanje za ono što dijete proživljava. Ako otac prepusti majci gotovo svu brigu o odgoju i komunikaciji, postoji rizik da se s vremenom udalji od djeteta.

Zato je, poručio je Matej, važno da očevi ne čekaju posebne prilike da pokažu ljubav, već da je djeca osjećaju kroz svakodnevne postupke.

Roditeljstvo je proces u kojem i odrasli uče

Treće izdanje konferencije "Sretno rasti" još jednom je otvorilo prostor za razgovor o izazovima koji su dio porodičnog života, ali o kojima roditelji često počnu razmišljati tek kada se pojavi problem.

Djeci nisu potrebni roditelji koji nikada ne griješe, već odrasli koji su spremni prepoznati vlastite greške, učiti i pružiti podršku onda kada je najpotrebnija.

(Vijesti.ba)