Turski list o MC Srebrenica: Hoće li Evropa zaštititi čuvare istine?

Autor Farhan Mujahid Chak osvrt počinje sjećanjem na svoju posjetu Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima, u decembru 2021. godine.

"To je bila manje istraživačka posjeta, a više etičko hodočašće na mjesto jednog od najznačajnijih moralnih neuspjeha savremene Evrope. Kako je istakao stručnjak za genocid Kjell Anderson, sjećanje se ne odnosi samo na prošlost već pomaže i u oblikovanju etičkih temelja budućnosti. Sjećanje na Srebrenicu, stoga, nije samo odgovornost Bosne i Hercegovine. Ono predstavlja mjerilo moralnog kredibiliteta same Evrope", stava je on.

Po dolasku ih je dočekao izvanredni tim kojem je povjereno očuvanje sjećanja na više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka ubijenih u julu 1995. godine. Među njima je bio i Emir Suljagić, i sam preživjeli genocida, a danas direktor Memorijalnog centra Srebrenica.

Upozorenje Suljagića

Posebno ističe upozorenja direktora Suljagića o mogućim pritiscima vlasti Republike Srpske, uključujući mogućnost policijske akcije usmjerene na zastrašivanje institucije i njenog rukovodstva. Chak naglašava da su transparentnost i međunarodna podrška ključne za zaštitu nezavisnosti Centra.

Kako se prisjeća, prije nego što su ušli u Centar, svjedočio je nečemu što mu je ostalo urezano u sjećanje sve do danas.

Dok je njihova grupa, u kojoj je bilo i nekoliko žena s hidžabom, prelazila pješački prijelaz ispred Centra, jedno vozilo ubrzalo je prema njima. Žene su u strahu požurile da pređu cestu.

"Ja sam se ukočio, pretpostavljajući da je vozač izgubio kontrolu nad vozilom. U posljednjem trenutku, međutim, vozilo je skrenulo u stranu. Vozač je kroz prozor ispružio šaku, počeo vikati uvrede i odjurio. Stojeći tamo, shvatio sam da je i sam Memorijalni centar postao predmet netrpeljivosti. Redovi bijelih nišana, sačuvana svjedočenja i samo postojanje ove institucije i dalje suočavaju s odgovornošću one koji ne žele priznati ono što se dogodilo u julu 1995. godine. Memorijali nisu pasivna mjesta. Oni prisiljavaju društva da se suoče s odgovornošću, identitetom i poricanjem", dodao je.

Posebno ističe ulogu Memorijalnog centra u odbrani istine i čuvanju dostojanstva ubijenih, uzevši u obzir činjenicu da istraživači genocida odavno prepoznaju poricanje kao jednu od završnih faza genocida - poricanje ne osporava samo zločin već nastoji žrtvama oduzeti priznanje i oslabiti sam historijski zapis.

Upozorava i kako je Memorijalni centar Srebrenica godinama izložen političkim pritiscima, negiranju genocida, istragama i institucionalnom zastrašivanju.

Međutim, zabrinjavaju ga i nedavna javna upozorenja Emira Suljagića, koji je izrazio bojazan da vlasti u Republici Srpskoj možda pripremaju mjere prisile usmjerene protiv Memorijalnog centra, uključujući mogućnost policijske akcije čiji bi cilj, kako je naveo, bio zastrašivanje ove institucije i podrivanje njenog rukovodstva.

"Suljagić je istakao da je transparentnost trenutno najveća zaštita Centra, jer tajnovitost ide naruku isključivo onima koji žele da ga zastraše. Sve ovo pokazuje da je 'očuvanje historijskog sjećanja za neke postalo politička prijetnja.' Zbog toga je zaštita sjećanja važnija nego ikada", naglašava autor.

U pamćenje mu je urezano i svjedočenje Almase Salihović koje je pratio tokom prisustva sastancima u Ujedinjenim nacijama u New Yorku.

"Upoznao sam je prije nekoliko godina, kada je bila preživjela genocida u Srebrenici. Danas radi kao edukatorica u Memorijalnom centru. U svom obraćanju govorila je ne samo o nezamislivom ličnom gubitku već i o trajnoj odgovornosti koju preživjeli nose da obrazuju buduće generacije i sačuvaju historijske činjenice. Njeno svjedočenje podsjetilo me je da Srebrenica nije davna prošlost, već živo sjećanje" ističe.

Pasivnost Evrope

Autor naglašava da zaštita Memorijalnog centra Srebrenica predstavlja mnogo više od očuvanja jedne institucije, jer podrazumijeva i odbranu historijske istine o genocidu.

Iako su međunarodni sudovi utvrdili da je u Srebrenici počinjen genocid, njegovo negiranje i političko osporavanje i dalje su prisutni, zbog čega je neophodno zaštititi ustanove koje čuvaju dokaze i svjedočenja o počinjenim zločinima.

Posebno ukazuje na odgovornost Evropske unije i međunarodne zajednice da konkretnim mjerama osiguraju nezavisan i siguran rad Memorijalnog centra, naročito u okolnostima političkih pritisaka i pokušaja zastrašivanja. Ističe da osude negiranja genocida i historijskog revizionizma nemaju puni značaj bez kontinuirane institucionalne podrške.

"Žrtve Srebrenice zaslužile su pravdu. Preživjeli zaslužuju sigurnost. Kada institucije sjećanja postanu mete, šutnja više nije neutralnost. A institucija kojoj je povjereno očuvanje sjećanja na jedno od najmračnijih poglavlja evropske historije zaslužuje više od svečanih komemoracija svakog jula", zaključuje autor. 

(Vijesti.ba)