Biro pun, a radnika nema: Ko je kriv?

Institucije nemaju dovoljno precizne odgovore na pitanje koliko od tih osoba zaista aktivno traži posao, a koliko ih se na evidenciji nalazi iz drugih razloga. Priznao je to gostujuči u Vijesti.ba Podcastu ministar rada i socijalne politike Adnan Delić.

“Najveći nonsens koji postoji, vjerovatno, u ovoj državi jeste ovaj nonsense o kojem pričam tri godine. Sve što je do mene i do Ministarstva smo već nekoliko puta pokušali da uradimo. Mi trenutno imamo 240.000 nezaposlenih ljudi na evidencijama, veliki dio tih ljudi u suštini i ne traži posao. Veliki broj poslodavaca ne može da pronađe radnike. Nonsens je da već godinama nismo razdvojili te evidencije, odnosno donijeli novi Zakon o posredovanju u zapošljavanju, nismo izmijenili Zakon o doprinosima i nismo izmijenili Zakon o zdravstvenom osiguranju. Nonsens je da neko zbog zdravstvenog osiguranja ide u Službu za zapošljavanje”, kaže Delić.

Na početku mandata obećavano je razdvajanje aktivnih od pasivnih tražilaca posla. Zakon je srušio HDZ BiH. Mandat se, međutim, bliži kraju, a to obećanje još nije ispunjeno. Delić se nada da još uvijek ima šanse da se Zakon o posredovanju u zapošljavanju usvoji.

"Imamo koalicione dogovore koji nisu poštovani, jedan od njih je ovaj Zakon. Dogovoren je sa svim akterima, čak i politički dogovoren. Dok ovaj Zakon ne bude usvojen niti jedan drugi NIP neće podržati”, kaže Delić.



Bez jasne evidencije o tome ko zaista želi raditi i aktivno traži zaposlenje, teško je govoriti o ozbiljnoj politici zapošljavanja. Jer ako sistem ne zna ko od stotina hiljada evidentiranih nezaposlenih zaista traži posao, kako može znati kome treba ponuditi prekvalifikaciju, dodatnu obuku, posredovanje kod poslodavca ili neku drugu mjeru aktivne politike zapošljavanja.

Posebno zabrinjava podatak da se, prema podacima Zavoda, oko 37 posto nezaposlenih na evidencijama nalazi duže od osam godina. Ako neko gotovo deceniju ostane evidentiran kao nezaposlen, a institucije za to vrijeme ne uspiju pronaći način da procijene njegove stvarne sposobnosti, potrebe i mogućnosti zapošljavanja, onda se odgovornost ne može automatski prebaciti isključivo na nezaposlenu osobu.

Problem je i način na koji sistem reaguje nakon što osoba pronađe posao. Postoje primjeri da neko počne raditi, napusti posao nakon jednog ili nekoliko dana, a zatim se automatski vrati na evidenciju nezaposlenih bez ozbiljne provjere razloga zbog kojih je radni odnos prekinut.

Takav pristup ne pomaže ni radnicima ni poslodavcima. Radnik koji je bio izložen kršenju svojih prava mora imati zaštitu, ali sistem istovremeno mora imati mehanizme koji će prepoznati i slučajeve u kojima se posao napušta bez stvarnog razloga, dok se odmah očekuje povratak na evidenciju i nastavak korištenja prava koja ona nosi.

Dok na evidencijama stoji oko 246.000 nezaposlenih, a poslodavci istovremeno ne mogu pronaći radnike, teško je izbjeći zaključak da problem više nije samo nezaposlenost. Problem je sistem koji očito ne uspijeva spojiti one koji traže posao s onima koji radnike traže.


(Vijesti.ba)