U nevesinjskim selima još tragaju za kostima svojih najmilijih

U selu Žulja i danas se jasno vide ostaci rata. Srušene kuće svjedoče o nekad živom selu koje je preko noći opustošeno. Sjećanja na juni 1992. godine nikada ne napuštaju ovo područje. Rane su jednako svježe kao i u danima kada su vojne i policijske snage upale u nevesinjska sela, zarobile stotine civila, a mnoge odvele na lokalitete s kojih se nikada nisu vratili.

Prema podacima Instituta za nestale BiH, samo na području općine Nevesinje traga se za još 75 osoba, dok ih je još oko 50 nestalo iz obližnjih mjesta koja pripadaju općini Mostar.

Za Ismeta Ćatića iz sela Žulja, 13. juni 1992. ostao je urezan kao dan kada je posljednji put vidio oca. Nakon što su jedinice Jugoslovenske narodne armije (JNA) i lokalne srpske snage ušle u selo, Ismetov otac je odveden u prvoj grupi mještana.

“Njih sedam je odvedeno u Stanicu javne bezbjednosti Nevesinje. Tu su ispitivani i premlaćivani. Strijeljani su na jami Lipovača ili su ubijeni u Policijskoj stanici Nevesinje“, kaže Ismet za Detektor.

On je tek 2014. godine u jami “Lipovača” pronašao svega dvije kosti svog oca i odlučio se na ukop.

“To je jedna gromada za mene. Moj heroj. Uvijek podrška… Boli činjenica kad zamisliš kako su se iživljavali nad njim. I nakon 30 godina ne mogu se oteti tim emocijama“, priča nam Ismet, teško susprežući suze.

Dok hodamo kroz selo gdje se na svakom koraku vide ruševine, Ismet nas vodi do seoskog mezarja. Pokazuje nam gdje je ukopano devet mještana čije su kosti ekshumirane u jami “Lipovača” .Još troje je pronađeno na drugim lokacijama i oni su ukopani u haremu. Iz sela Žulja u ratu je ukupno nestalo 33 ljudi, a porodice i dalje tragaju za posmrtnim ostacima još 21 mještanina.

Junski dani 1992. godine u selu Žulja počeli su opštim strahom kada su naoružane grupe prošle kroz selo. Nusret Kaminić prisjeća se kako su mještani, među kojima je bio on, u panici bježali prema šumi 13. juna kada je naišla grupa srpskih vojnika koja ih je preplašila.

“Ostala mi je majka, brat i ostala sva familija. Majku nikad nisam našao… nikad ništa našli nismo“, kaže Nusret.

Pored majke, on još traga za bratom i bratićem Vahidom koji je u to vrijeme bio osmi razred osnovne škole.

Nusretu su u sjećanju urezana i saznanja o torturama koje su zarobljeni civili prolazili u sportskoj dvorani u Nevesinju. Posebno potresna priča vezana je za dječaka Vahida.

“Imali smo informaciju za malog Vahida da je bio u dvorani u Nevesinju. Njegov školski drug ga je maltretirao“, ispričao nam je Nusret.

Prema riječima Ibrahima Ćatića, koji je u to vrijeme bio efendija u selu Žulja, u ratu je ubijen svaki šesti stanovnik njihovog mjesta. Ukupno su 34 mještana Žulja zarobljena ili ubijeno. Do danas se traga za većinom njih, a pronađeni posmrtni ostaci uglavnom se svode na pojedinačne kosti ekshumirane iz sekundarnih grobnica i jama.

Pored jama “Lipovača” i “Breza”, svjedoci pominju i “čatrinje” u okolnim selima u koje su bacana tijela ubijenih staraca. Ibrahim Ćatić je 1996. godine u jednoj čatrnji iznad sela pronašao kosti nane Hadžire. Za majkom Šaćirom, koja je ostala u selu sa još deset žena i dvoje djece, i dalje traga.

“Kosti rahmetli nane Hadžire pronašli smo 1996. godine u jednoj čatrnji. Nakon identifikacije ukopana je u selu. Nažalost, evo 34 godine još tragamo za kostima moje majke Šaćire. Ona je zajedno sa 10 žena i dvoje djece ostala u selu i svima im se tu izgubio svaki trag… Pretpostavljali smo da se njihova grobnica nalazi oko sela, s obzirom na to da su tu bile i dvije nepokretne žene, ali nismo uspjeli saznati do danas“, kaže Ibrahim.

Napad na selo Kljuna promijenio je i život Asimu Brajeviću. Početak rata zatekao ga je u Mostaru gdje je radio, dok su majka, otac i dvojica braće ostali u selu. Prilikom pokušaja bijega prema Jasenovom Dolu, kolonu civila presrele su srpske snage. Zarobljeni su i odvedeni u osnovnu školu u Zijemljima, gdje je uslijedilo razdvajanje. Muškarci su istog dana odvedeni na lokalitet jame Breza i strijeljani. Žene i djeca su prebačeni u kotlovnicu u Nevesinju, a tri dana kasnije do jame Lipovača.

Tijela ubijenih muškaraca kasnije su, radi prikrivanja zločina, izvađena iz jame “Breza”, popakovana u vreće i prebačena na planinu Velež, na lokalitet Teleća lastva.

“Oca i dvojicu braće našao sam na planini Velež. Strijeljani su u jami Breza, a izmješteni i izneseni u predjelu Teleće lastve… Falile su lobanje i druge sitne koščice“, kaže Brajević.

Dok je kosti oca i braće ukopao 1998. godine, Asim već duže od tri decenije bezuspješno traga za majkom. Iz grupe žena i djece odvedenih prema jami Lipovača, do danas niko nije pronađen.

“Do današnjeg dana nisam našao majku. Nikog od žena i djece iz ove grupe nismo našli“, kaže Brajević.

Sličnu sudbinu dijeli i Mušan Šarančić, koji više od 30 godina traga za majkom. Njegovu suprugu, koja je u trenutku zarobljavanja bila u petom mjesecu trudnoće, posljednji put je vidio ispred „Alatnice“ u Nevesinju, zatočeničkog objekta u kojem su, prema presudama, srpske snage držale zatvorene žene, djecu i bolesne.

“Bila je u petom mjesecu trudnoće, već joj se vidio stomak“, kaže Šarančić.

Nakon godina potrage i lažnih informacija, posmrtni ostaci njegove supruge pronađeni su na lokalitetu Kazačića gaj iznad Nevesinja i identifikovani putem DNK analize. Majčine kosti još uvijek nije pronašao.

“Za majčine kosti još ništa ne znam. Bog zna da li ću ikad naći njene kosti… Ženu sam ukopao, odem joj, znam gdje je… Drugačije bi bilo i da majčine kosti nađem“, dodaje Šarančić.

Danas u selima Kljune i Presjeka podno Veleža ljetne vrućine na kratko vrate život u obnovljene kuće. Većina predratnih stanovnika ovdje dolazi samo tokom toplijih mjeseci, dok se sa zimskim mrazom vraća tišina.

U Presjeci smo posjetili lokalnu džamiju i spomenik podignut u čast ubijenim mještanima. Tu smo sreli Ramizu Pajević, koja je u ratu izgubila oca i majku, a njihove posmrtni ostatke uspjela je ekshumirati 1998. godine.

Ipak, u njenom selu borba za istinu i dalje traje. Posebno potresna priča vezana je za porodicu Ploskić kojoj je odvedeno i ubijeno 11 članova, a do danas nisu pronađeni posmrtni ostaci žena i djece iz te grupe.

Preživjeli i porodice žrtava razočarani su radom Tužilaštva Bosne i Hercegovine i usporenim procesom traženja nestalih. Ističu da protok vremena direktno ide na ruku počiniocima, dok ključni svjedoci i članovi porodica umiru ne dočekavši istinu.

“Sugerisali smo Tužilaštvu da se aktivira… Svjedoci vam umiru, nećete imati koga pitati za koju godinu, to su stariji ljudi. Ne tražimo ništa, samo da nam je naći kosti i da imamo gdje otići na mezar da ih dostojanstveno ukopamo“, zaključuje Šarančić.

Međunarodni dan nestalih osoba obilježava se 30. augusta, a više od tri decenije nakon rata u Bosni i Hercegovine se još uvijek traga za 7.588 nestalih.

(Vijesti.ba)