Preživio je genocid i izgubio četvoricu braće: Danas predaje historiju iz vlastitih rana

Rođen u selu Maćesi kod Vlasenice, mjestu u kojem svaka kuća i svaki put čuvaju uspomene na ljude kojih više nema, Hajrudin je ostao jedini preživjeli od petorice braće. Za njega zaborav nikada nije bio moguć – preživjeti je značilo preuzeti odgovornost da svjedoči o onome što se dogodilo.

Djetinjstvo je proveo vjerujući u mir i zajednički život, ali su prijetnje koje su dopirale iz okolnih sela nagovještavale tragediju koja će uslijediti. Povici poput: "Muslimani, došli su vam crni dani", ostali su trajno urezani u njegovo sjećanje kao upozorenje na ono što dolazi.

S početkom agresije, nasilje je preraslo u sistematska ubistva. Hajrudin je izgubio četvoricu braće, dok je on uspio preživjeti prolazeći danima kroz šume, minska polja i neprijateljske zasjede. Njegov put do slobode bio je i put očuvanja istine koju danas prenosi drugima.

Danas radi kao učitelj historije, ali njegovi časovi nisu samo lekcije iz udžbenika. Učenicima govori iz ličnog iskustva, svjedočeći o tragediji koju je njegova porodica preživjela i podsjećajući koliko su istina i kultura sjećanja važni.

Njegova životna priča ostaje snažan poziv da se prošlost ne zaboravi, ali i poruka da buduće generacije nikada više ne dožive sudbinu u kojoj se najmiliji prepoznaju po masovnim grobnicama.

U prošlogodišnjem razgovoru za Vijesti.ba otkrio je kako je izdržao dan po dan, bez osnovnih stvari kao što su voda, hrana, struja i osnovna higijena, dok je bio zatvoren u kući sa drugim porodicama.

“Moje sjećanje seže u maj 1980. godine, kada je umro Josip Broz Tito. Sjećam se kako su moja sela i komšije nosili zabrinutost, a u susjednim selima gdje su živjeli Srbi, znalo se pjevati: 'Muslimani, Muslimani, došli su vam crni dani, nema Tita da vas brani.' Stari ljudi su osjećali šta dolazi i s njihovim pogledima mogli smo naslutiti kakva će zla doći. Politički uspon Slobodana Miloševića od 1987. donio je samo jedinstvenu poruku – veliki srpski narativ, koji je u sebi nosio planove za uništenje naše države.

Kad je 29. februara i 1. marta 1992. održan referendum za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, čak 99% građana reklo je ‘da’ za slobodu. To je bio signal za agresiju. Toga dana, dok je država priznata, agresori su već započeli napade.

Život u selu Maćesi, dijelu općine Vlasenica, bio je borba za goli život. Moji roditelji su imali pet sinova: Idriza, Hasana, Safeta, Senahida i mene. Senahid i ja smo bili neoženjeni. Vojska Republike Srpske i policija su ubili četiri moja brata, a ja sam jedini preživio.

Bez vode, hrane, struje, u paklu opsade i svakodnevne gladi, znali smo da ovo nije samo rat. Ovo je bila borba za goli život", ispričao nam je Mešić.

Kada je riječ o ulozi međunarodne zajednice, Mešić se sjeća ogromne i neoprostive izdaje.

"Bosnu i Hercegovinu napala je četvrta najjača vojska u Evropi – Vojska Republike Srpske, koja je godinama gomilala oružje i opremu. Nas, goloruki i slabi, ostavili su sami da se branimo.

Proglasiti Srebrenicu sigurnom zonom, a onda nas ostaviti bez oružja i municije, bilo je pravo licemjerje i prevara međunarodne zajednice. Holandski vojnici nisu pružili otpor. Čak su najava bombardovanja od strane NATO aviona ostala samo pusta priča – dva aviona su samo proletjela i vratila se.

Najgore je bilo znati da nas cijeli svijet posmatra, a niko ne želi da pomogne. To je izdaja najvećih razmjera", kazao je emotivno Mešić.

Još pamti i neuništivu hrabrost i ljubav prema domovini, ali i ogrmonu srčanost ljudi u Bosanskom srednjem Podrinju.

"Mi smo, uprkos ogromnoj disproporciji snaga, opstali zahvaljujući nepokolebljivosti i vjeri.

Znao sam da ako odustanem, neće biti pravde ni za koga. Gubitak četiri brata bio je nemjerljiv bol, ali sam shvatio da moram nastaviti živjeti, boriti se i pričati istinu. Moja odiseja trajala je 17 dana; pokušali su me ubiti, ali nisu uspjeli", poentirao je.

Možete li opisati kako je izgledao trenutak kada ste shvatili da će vaši najbliži biti odvojeni, a mnogi brutalno ubijeni? Kako se nosi dodatni teret s tim strahom i tugom, kada nemate vremena za oplakivanje?

“Teško je to opisati riječima. Nema vremena za oplakivanje, samo strah, tuga i nemoć da se spriječi ono što dolazi. Srce ti se para dok gledaš kako odvode ljude, razdvajaju porodice, dok znaš da je za mnoge to presuda smrti. Međutim, tada shvatiš da ne smiješ stati, da moraš biti jak i nastaviti dalje, jer zaustaviti genocid nije bilo moguće. Ta bol prati cijeli život.”

Snaga dolazi iz svijesti da moram živjeti za svoju djecu, za one koji su otišli, ali i za djecu koja dolaze. Vjerujem da dijamant nastaje pod pritiskom – pritisak nije uvijek loš, on oblikuje i jača.

Iako su mi četiri brata ubijena, ja ostajem ovdje. Ovdje su moji korijeni i ovdje ću graditi budućnost svoje djece. Moramo izvući pouke iz prošlosti i biti bolji, jači i jedinstveniji.”

Ponovo ste izgradili porodičnu kuću i vratili se u Maćese. Kako izgleda život u mjestu koje je svjedok genocida, kada se svaki kamen i svaka ulica sjeća smrti?

“Strah i bol nikada u potpunosti ne odlaze. Maćesi i cijelo Podrinje nose teret prošlosti, a svaki kamen i ulica podsjećaju na stradanja. Život ovdje je i dalje isprepleten sjećanjima na tragediju i nepravdu.

Ali život ide dalje, i mi moramo živjeti s tim, boriti se i graditi nadu za novu generaciju.”

Dejtonski sporazum je mnogima donio mir, ali vi kažete da je on nagradio agresore i kažnjavao žrtve. Koji je najtužniji dokaz te nepravde u svakodnevnom životu Srebreničana danas?

“Dejtonski sporazum je bio velika nepravda. Kad su patriote bile pred pobjedom, međunarodna zajednica je zamrznula stanje i nagradila izvršioce genocida. U Srebrenici, gdje je Srba bilo samo 22%, a Bošnjaka 75%, napravljena je politika da Srbi budu dominantni. Ta poruka je ružna i pogubna – genocid je legitimiziran.

Danas se još uvijek suočavamo s negiranjem, sa političkim pritiscima, uskraćivanjem prava i negiranjem identiteta. To je najteži dokaz da se pravda nije ostvarila.”

Kao neko ko predaje historiju, šta biste poručili mladima, onima koji nisu lično doživjeli rat, a uče o Srebrenici? Kako im prenijeti težinu genocida i odgovornost da se ovakve stvari nikada više ne ponove?

“Istina je najbolji učitelj. Trebaju upoznati činjenice, a ne mišljenja. Trebaju posjetiti mjesta stradanja, osjetiti težinu naše historije i razumjeti šta se dogodilo.

Poručujem im da uče, da budu najbolji u onome što rade, jer budućnost naše države zavisi od njih. Moraju znati da odustajanje nije opcija, da sreća prati hrabre.

Neka znaju da genocid nije bio ‘rat’, nego brutalna agresija s namjerom uništenja. Moramo govoriti jasno i glasno o onome što se desilo, jer samo tako možemo spriječiti ponavljanje.”

(Vijesti.ba)