Zakon o komunalnoj čistoći KS: Da li se propušta sistemsko rješenje?

Posebnu pažnju privukli su prijedlozi građana koji su tražili da se prilikom obračuna naknade koriste zvanične državne evidencije o članovima domaćinstava, vlasništvu nekretnina i površini stambenih objekata, kao i da se u sistem uključe podaci o kućnim ljubimcima.

Međutim, obrazloženja kojima su ti prijedlozi odbijeni ostavljaju više pitanja nego odgovora.

Kućni ljubimci i logika obračuna naknade

Najsporniji dio odnosi se na prijedlog da se kućni ljubimci uzmu u obzir prilikom obračuna komunalne usluge. U odgovoru Ministarstva navodi se da su prava i obaveze vlasnika kućnih ljubimaca uređeni drugim propisima te da to nije predmet ovog zakona. Takvo obrazloženje formalno može biti tačno, ali ne odgovara na suštinu postavljenog pitanja.

Ako je osnovni argument za prelazak sa kvadrature na broj članova domaćinstva činjenica da više osoba proizvodi više otpada, postavlja se logično pitanje zašto se potpuno zanemaruje činjenica da i kućni ljubimci proizvode određenu količinu otpada koja zahtijeva prikupljanje i zbrinjavanje.

Odbijanjem prijedloga bez detaljnije analize nameće se utisak da se kućni ljubimci tretiraju drugačije u odnosu na članove domaćinstva koji se uzimaju u obračun.

Evidencije o domaćinstvima i pitanje transparentnosti

Još važnije pitanje odnosi se na način utvrđivanja broja članova domaćinstva. U dostavljenim prijedlozima građani su ukazivali da bi se taj podatak mogao provjeravati kroz postojeće državne evidencije, uključujući prijavljeno prebivalište i registre kojima raspolažu nadležne institucije. Umjesto toga, predviđeno je da Vlada Kantona naknadno uredbom propiše način provjere i ažuriranja podataka o korisnicima usluga.

Takav pristup izaziva bojazan da se propušta prilika za uspostavljanje sistemskog i transparentnog modela zasnovanog na postojećim službenim bazama podataka.

Bez jasnog oslanjanja na zvanične registre ostaje otvoreno pitanje kako će se spriječiti lažne prijave, neprijavljeni članovi domaćinstava i različiti oblici manipulacije koji su upravo navedeni kao jedan od razloga za izmjenu postojećeg sistema.

Kvadratura objekata i službene evidencije

Jednako sporno djeluje i odbijanje prijedloga koji se odnose na dokazivanje kvadrature objekta. Građani su predlagali korištenje zemljišnoknjižnih izvadaka, katastarskih evidencija i druge službene dokumentacije kao mjerodavnih dokaza o površini nekretnine. U obrazloženju odbijanja navodi se da će se postupak dokazivanja urediti podzakonskim aktima i uredbama.

Međutim, teško je pronaći uvjerljiv razlog zbog kojeg bi se zanemarivali upravo oni dokumenti koje izdaju nadležne državne institucije i koji predstavljaju službeni dokaz o vlasništvu i karakteristikama nekretnine. Ako postoje zemljišne knjige, katastarske evidencije i projektna dokumentacija iz kojih je moguće utvrditi neto korisnu površinu objekta, postavlja se pitanje zašto zakon ne bi jasno propisao njihovu upotrebu umjesto da prostor za tumačenje ostavi budućim uredbama.

Zakon vs. podzakonski akti

Kada se svi odbijeni prijedlozi posmatraju zajedno, stvara se utisak da se ključna pitanja prebacuju iz zakona u podzakonske akte. Umjesto preciznog definisanja izvora podataka, načina provjere članova domaćinstva i korištenja službenih evidencija o nekretninama, zakon ostavlja širok prostor za naknadno uređivanje.

Zbog toga se može zaključiti da javnost nije dobila dovoljno argumentirano objašnjenje zašto su odbijeni prijedlozi koji su insistirali na korištenju postojećih državnih baza podataka i službenih evidencija. Ako je cilj uspostaviti pravedniji i transparentniji sistem naplate komunalnih usluga, onda bi upravo oslanjanje na zvanične registre trebalo predstavljati temelj takvog sistema, a ne pitanje koje će se rješavati naknadnim uredbama.

U suprotnom, ostaje dilema da li se zaista gradi novi sistem ili se samo mijenja model obračuna, dok ključni mehanizmi kontrole i provjere ostaju nedovoljno definisani.

Učešće građana i javna rasprava

Poseban problem predstavlja poruka koja se ovakvim pristupom šalje građanima. Institut javne rasprave postoji upravo zato da bi građani, stručna javnost i zainteresovane strane mogli aktivno učestvovati u kreiranju zakonskih rješenja.

Međutim, kada se konkretni prijedlozi koji su zasnovani na postojećim službenim evidencijama i sistemskim rješenjima odbacuju uz kratka i formalna obrazloženja, bez detaljne analize njihovih prednosti i nedostataka, stvara se utisak da je učešće građana samo formalnost. Takva praksa može imati dugoročne posljedice jer obeshrabruje građane da učestvuju u budućim javnim raspravama.

Ako građani steknu uvjerenje da njihove inicijative, argumenti i prijedlozi unaprijed nemaju stvarnu šansu da budu razmotreni i ugrađeni u zakonska rješenja, smanjuje se povjerenje u institucije i slabi jedan od osnovnih mehanizama demokratskog odlučivanja.

(Vijesti.ba)