Pred velikim emanetom

A ipak, za one koji pažljivije prate život Islamske zajednice, ona označava početak jednog važnog procesa, smatra dr. hfz. Senaid Zajimović.

Njegov tekst prenosimo u nastavku:

- U mjesecima koji slijede govorit će se o kandidatima, iskustvu, programima, podrškama i očekivanjima. Neko će procjenjivati ko ima veće šanse, neko ko je bliži ovom ili onom krugu ljudi, a neko će pokušavati naslutiti u kojem će se pravcu kretati Islamska zajednica nakon izbora novog reisu-l-uleme.

Priznajem, i ja sam se nakon te vijesti uhvatio u razmišljanju. Šta bih uradio da sam reisu-l-ulema?

Da sam reisu-l-ulema, nastojao bih što više slušati ljude na terenu. Imame, profesore, mutevelije, vakife, džematlije i one koji nemaju priliku često govoriti. Iskustvo me naučilo da se mnoge važne istine ne nalaze u izvještajima nego u tihim razgovorima s ljudima koji svakodnevno nose teret odgovornosti.

Da sam reisu-l-ulema, posebnu pažnju posvetio bih vakufima. Ne zato što sam profesionalni dio svog života proveo radeći u toj oblasti, nego zato što sam uvjeren da bez snažnih vakufa nema ni dugoročno snažnih institucija. Vakufi nisu samo nekretnine, zemljišta i prihodi. Oni su izraz slobode, odgovornosti i vizije naših prethodnika.

Da sam reisu-l-ulema, nastojao bih da institucije budu važnije od pojedinaca. Ljudi dolaze i odlaze, ali institucije ostaju. Snaga Islamske zajednice nikada nije bila u jednom čovjeku, nego u sistemu koji je znao sačuvati kontinuitet i onda kada su se ljudi mijenjali.

Da sam reisu-l-ulema, više bih vremena posvetio okupljanju nego dijeljenju. U svakom vremenu postoje različita mišljenja, različiti pogledi i različiti karakteri. Nije umjetnost okupiti istomišljenike. Umjetnost je sačuvati zajedništvo među ljudima koji ne misle uvijek isto.

Da sam reisu-l-ulema, trudio bih se da iza mene ostanu procesi koji će trajati i nakon mog mandata. Funkcije prolaze brže nego što mislimo. Ono što ostaje jesu ustanove koje smo unaprijedili, ljudi koje smo osnažili i vrijednosti koje smo sačuvali.

Da sam reisu-l-ulema, vodio bih računa da ljudi nikada ne izgube osjećaj da mogu govoriti otvoreno i dobronamjerno. Zajednica je najjača onda kada se mišljenja ne guše nego slušaju, čak i kada nisu uvijek ugodna.

I tako čovjek, ponesen razmišljanjem, lako napravi spisak svega što bi uradio da je na mjestu drugoga. A onda zastane. I sjeti se da nije.

Hvala Bogu što nisam reisu-l-ulema. Ne zato što ta služba nije časna. Naprotiv. Malo je funkcija koje nose veću odgovornost pred ljudima i pred Allahom.

Nego zato što tek kada čovjek iskreno razmisli o težini tog emaneta shvati koliko je lahko davati savjete, a koliko teško donositi odluke. Lahko je sa strane prepoznavati propuste. Lahko je govoriti šta bi trebalo uraditi. Mnogo je teže nositi odgovornost za posljedice svake izgovorene riječi i svake donesene odluke.

Zato ovaj tekst nije ni podrška ni kritika bilo kojem kandidatu.

Ovo je samo dova da budući reisu-l-ulema bude čovjek koji će čuvati jedinstvo Islamske zajednice, poštovati njene institucije, osluškivati potrebe ljudi, čuvati vakufe i imati snage da misli dalje od vlastitog mandata.
A Allah najbolje zna ko je za taj emanet najpreči.

(Vijesti.ba)