
Opisala je da je u tom periodu trenirala u izuzetno zahtjevnim uslovima, jer je tokom dana bila u obavezi posta, bez hrane i vode, što je dodatno otežavalo svakodnevne treninge.
"Dolazim iz malog grada u Srbiji i muslimanske porodice koja nije navikla na profesionalni sport. Prioritet je bila škola, a ne sport, i nisam trenirala ništa. Ali, imala sam momenat kada sam morala početi nešto da igram, da vježbam, da imam neku aktivnost da bih dobila bolju ocjenu. I rekla sam: ‘U redu, ja sam žensko. Mogu da igram košarku, ali to nije moja stvar. Previše je kontakta. To je težak sport.’ Onda sam rekla: ‘Tenis? Ne, nisam za individualne sportove’. Blizu kuće mi je bio odbojkaški klub. Dva ili tri minuta hoda. I pomislila sam: ‘U redu, blizu je. Mogu da idem i mogu da se brzo vratim kući’. Samo sam počela i slagalica je počela da se slaže. Išlo je brzo i nisam imala vremena da razmislim da li to želim ili ne. I poslije mjesec dana, reprezentacija za djevojke do 15, 16 godina je došla u moj grad po prvi put ikad. Bila sam tamo i izabrali su visoke djevojke među kojima sam bila i ja. Poslije mjesec dana treniranja odbojke završila sam na pripremama reprezentacije. Ludo! Nisam imala ulogu, poziciju… Ništa! I naravno, bilo je loše jer nisam znala kako da se postavim i da udarim loptu. Ali, sviđalo mi se jer sam upoznala neke nove ljude koje bez odbojke vjerovatno nikada ne bih upoznala. Imala sam jednog tako finog trenera… Dino Zoranić mu je ime. Sa njim sam radila dan i noć. I kao muslimani smo imali naše praznike Ramazan i Bajram.”
View this post on Instagram
Chat čitatelja