Stid pred Ronaldom, Ćirin Tarzan, i "pad je let" nad Dablinom

A pet puta stigli smo "do vode". No, nismo se napili. Ostali žedni.

"Prokletstvo" baraža prati nas još od 14. novembra 2009. godine. Igrali smo tada našu prvu play-off utakmicu. Protivnik Portugal, jednog od najboljih fudbalera svijeta svih vremena Cristiana Ronalda. U Lisabonu, na fenomenalnom stadionu "Luz" (u prevodu "Svjetlost") izgubili smo minimalno, rezultatom 0:1. I, da. Zlatan Muslimović pogodio je prečku, a selektor Miroslav Ćiro Blažević očajan, nervozno žvačući cigaretu, hodao je u krug, zabranjeno dimio hotelskim holom nakon utakmice i ponavljao:

"Sine, da je Tarzan pogodio. Joj, da je pogodio, dobili bi ih. Sine, dobili bi ih, j... mi mater".

Zenička "njiva"

Četiri dana poslije na "oranici" u Zenici mislili smo možemo ih iznenaditi. Nismo. Opet smo izgubili identičnim rezultatom. Sa ukupnih 2:0 Portugal se plasirao na Svjetsko prvenstvo koje se 2010. godine igralo u Južnoafričkoj Republici.

Drugi pokušaj u baražu imali smo u borbi za plasman na Evropsko prvenstvo 2012. održano u Poljskoj i tada još mirnodopskoj i ujedinjenoj Ukrajini. Čekali smo žrijeb i dobili, kako jednom prilikom reče legendarni Ivica Osim - "lagani šamarčić". Protivnik? Opet Ronaldo. Opet Portugal.

Bio je 11. novembar 2011. Hladna zenička noć. Zrak? Gluho i daleko bilo. Teren? Užasan. Nije bilo golova. Ponajviše zahvaljujući terenu. Ronaldo se našao u stopostotnoj šansi, ali je šutirao loptu i busen zemlje. Nervirao se. Mlatio rukama. Pokazivao na zeničku livadu. Bruka!

Četiri dana poslije sa selektorom Safetom Sušićem došli smo na tepih "Luza". Pred 60.000 navijača "razgulili" su nas - 2:6. Plakao je Ronaldo "od sreće". Mi, ponovo "od tuge". Ipak, Pape je uvjeravao da ekipa ima veliki potencijal i da ćemo uskoro na veliko takmičenje. Ubrzo ispunio je obećanje danom ponosa na kultnoj "Maracani" u Rio de Janeiru 15. juna 2014. kada smo se junački suprotstavili, opet jednom od najboljih svih vremena Lionelu Messiju, tj. na Mundijalu njegovoj i fudbalskoj supersili Argatini.

Prethodno, u Monte Carlu imao sam sreću da razgovaram sa Cristianom Ronaldom. Novinarski baraž. Ma, kakav baraž. Bilo je to, za mene, novinarsko finale "evropskog". Ma, više. Finale Svjetskog prvenstva.

Kako je bilo u Bosni, pitao sam ga.

"Lijepo", odgovorio je CR7, dodavši:

"Do utakmice i onog terena. Nije bila trava. Bilo je blato. Bila je njiva. Odigrao sam hiljade utakmica, ali na onakvom terenu - nikada".

Umro sam od stida.

Mogli skončati

Renovirali smo travnjak u Zenici, ali ni treći baraž nismo prošli. Odlično smo otvorili prvu utakmicu sa Republikom Irskom. Izabranici selektora Mehmeda Baždarevića napadali su od prvog minuta, lomili protivnika, a onda je Bilino polje nadvila gusta magla. U novonastaloj situaciji Irci se se provukli. Završilo je 1:1.

Dva dana kasnije letjeli smo iz Sarajeva za Dublin. I jedva sletjeli. Vjetar je bio tako jak da je avion slijetao poput lista papira. Propadao. Krckao. Klepetao. U avionu smo učili, križali se, krstili. Kako ko. I nekako se prizemljili. Ipak, (i) 15. novembra 2015. naši sjajni navijači na maloj tribini iza gola fenomenalnog "Aviva" stadiona pognute glave dočekali su kraj meča. Odigrali smo preloše. Kako treba nismo ni došli do njihovog gola. Poraženi smo - 0:2. Ponovo.

Nakon nekoliko neprospavanih sati u cik zore trebali smo kući. Aviokompanije na aerodromu redom su otkazivale letove. Ne i naša. Ukrcali smo se u avion. U njemu bili dobra tri sata. I vratili se u hotel. Opet nismo mogli letjeti zbog vjetra. Sutradan nekako smo poletjeli ka Sarajevu i sretno se vratili kući nakon još jednog neuspjelog odlaska na veliko takmičenje, tada na Evropsko prvenstvo "Francuska 2016".

Otjerali Višću

Narednu, četvrtu priliku kroz baraž imali smo pet godina kasnije. Bio je 8. oktobar 2020. godine. Igrali smo polufinale baraža za EURO 2020. Protivnik nikada lakši. Opet Irci. Ali sjeverni. Daleko lošiji od susjedne im Republike Irske. Nismo igrali u Zenici. Domaćini bili smo na stadionu "Grbavica" u Sarajevu. Ispali smo na penale - (1:1) 4:5. Veliko razočarenje.

Kola javnosti slomila su se možda tada na našem najboljem igraču, Edinu Višći koji nije pogodio sa "bijele tačke". Nije izdržao pritisak. Oprostio se od dresa sa državnim grbom poslije salve neosnovanih krtika i uvreda. Ostali smo bez sjajnog krilnog igrača, selektora Dušana Bajevića, ali i još jednog plasmana na finalni turnir kontinentalnog šampionata.

Na koncu, nismo uspjeli ni sa Savom Miloševićem, današnjim trenerom Željezničara, ranije kratko selektorom Bosne i Hercegovine. Polufinale baraža. Vratili se u Zenicu 21. marta 2024. protiv ratom zahvaćene Ukrajine. Igrali super dvije trećine meča. Vodili 1:0. Onda? Pali u samom finišu utakmice. Slava Ukrajini - 1:2. Nismo otišli ni na EURO 2024.

Dakle, pet baraža – pet poraza! Hoćemo li večeras u Cardiffu prekinuti "prokletstvo"? Ako ništa, polufinala baraža. Doći šesti put "do vode".

Pa (možda) 31. marta u našoj Zenici...

Bakir Tiro

(Vijesti.ba)