Uslovna pravda za žene žrtve porodičnog nasilja u TK

Hana je u ljeto 2020. godine iz kuće svoje majke pozvala policiju zbog straha od supruga koji ju je vrijeđao i prijetio. Dan poslije, umjesto udaljavanja nasilnika od žrtve, Hana je pretučena na javnom mjestu.

Drugi dan od prijave policiji njen suprug je sjekirom razbio staklo automobila koji je vozila i izvukao je iz vozila, držeći joj nož pod vratom. Kada se otrgnula i počela bježati, udario ju je automobilom, nastavio tući u kanalu, a potom ubacio u svoj automobil. Nije mu smetala ni prolaznici koja joj je pokušala pomoći.

“Počeo je udarati rukama i nogama po raznim dijelovima tijela, udarivši je jedanput bokserom u usta dok je ležala u kanalu”, navodi se između ostalog u presudi, čije sve detalje Detektor ne iznosi zbog okrutnosti opisa počinjenog djela.

Hana, što nije njeno pravo ime, u tom automobilu je pretučena i silovana dva puta, od čega jednom dok je bila bez svijesti.

Ona je jedna od desetina žrtava nasilja u porodici koje je sistem u Tuzlanskom kantonu iznevjerio.

Njen, kao i identitet drugih žrtava iz presuda, Detektor je zaštitio kako ne bi bile izložene osudama, pritiscima ili novim prijetnjama. Žrtve iz ovih predmeta nisu kontaktirane za razgovor.

Detektor je analizirao 258 pravosnažnih presuda za nasilje u porodici u kojima je žrtva bila partnerica, a koje je izreklo sedam općinskih sudova u Tuzlanskom kantonu u zadnjih deset godina, počevši od 2015. godine.

Višemjesečno istraživanje tokom kojeg je prikupljeno i analizirano preko 300 presuda svih slučajeva nasilja u porodici pred sudovima u Tuzlanskom kantonu, otkrilo je da je svaka četvrta žena iz 258 slučajeva prijavljivala nasilje u porodici prije nego što se ono ponovilo ili pogoršalo.

Istraživanje je pokazalo i da su nasilnici u porodici u više od 38 posto slučajeva bili već ranije kažnjavani, što im je cijenjeno kao otežavajuća okolnost, ali su sudovi u preko 65 posto slučajeva izricali uslovne kazne, što ih je ostavilo na slobodi.

U 37 posto slučajeva djeca su bila prisutna nasilju ili su direktne žrtve nasilja, što sudovi nisu uvijek cijenili kao otežavajuću okolnost.

“Za žrtve je ovo dokaz onoga čime im je nasilnik prijetio i što im je govorio ‘Ne bojim se ni policije, ni suda. Meni niko ništa ne može’. Jer žrtva ne može da razumije težinu i sporost dokazivanja krivičnog djela i poštovanje procedura”, kazala je Danijela Huremović, voditeljica sigurne kuće Vive žene Tuzla na nalaze istraživanja.

Ružica Jukić, sutkinja Općinskog suda u Tuzli, čiju je praksu rada Detektor također analizirao, priznaje da je dosadašnja praksa sudova bila loša, ali za to krivi isključivo Kantonalni sud koji je krojio kaznenu politiku umanjivanjem presuda općinskih sudova u žalbenom postupku.

“Općinski sud ne može odrediti kaznenu politiku, nego to mora kantonalni sud zauzeti stav da se oštrije kažnjavaju. Jedino, po meni, na takav način se može (...) učiniti da se poboljša položaj žrtve, to je ta kazna, jer kod uvjetnih osuda onda se žrtve plaše i ponovo da prijave ako će ponovo dobijati uvjetnu osudu”, kazala je ona.

Jukić je mišljenja da se visina sankcija mora pooštriti, ali i da društvo treba obezbijediti zaštitu žrtvama.

“Svim žrtvama bih rekla ako ste jednom prijavili, nikad nemojte biti s tom osobom, nikad, jer nasilnici ne praštaju prijavljivanje policiji. To je dokazano. Oni samo mogu biti još gori”, kazala je ona.

Ovo istraživanje započeto je nakon tri stravična ubistva u Tuzlanskom kantonu – Nizame Hećimović u Gradačcu u augustu 2023. godine, Amre Kahrimanović u Tuzli u februaru 2024., te Inele Selimović u Kalesiji u februaru 2025. godine. Istrage u predmetima Hećimović i Selimović su pokazale da su žrtve nasilnike ranije prijavljivale institucijama, ali nisu dobile zaštitu.

Istraživanje je urađeno na osnovu presuda dobijenih po zahtjevima za slobodan pristup informacijama svim sudovima u Tuzlanskom kantonu. Općinski sud u Gradačcu je jedini sud koji je odbio zahtjev za dostavljanje presuda. Taj sud je odobrio uvid isključivo u listu predmeta, bez uvida u detalje presude, što je onemogućilo njihovu analizu.

Drugo silovanje Hane je uslijedilo uprkos upornom opiranju, nakon što je odbijala da se pomiri sa suprugom u automobilu, u šumovitom dijelu naselja gdje ih je odvezao. U presudi se opisuje visok stepen brutalnosti koju je nasilnik upotrebio prema žrtvi, što je Detektor odlučio da ne objavi.

Propisana kazna, tada važećim Krivičnim zakonom Federacije BiH, za silovanje je u rasponu od godinu do deset godina zatvora. U slučajevima gdje je nasilje izvršeno na posebno okrutan ili ponižavajući način, ili ako je učinjeno više spolnih radnji, kazna je od tri do 15 godina zatvora.

U Haninom predmetu sud je u junu 2021. godine nasilniku izrekao kaznu od dvije godine za silovanje i godinu dana za nasilje u porodici, i u objedinjavanju počinioca osudio na dvije i po godine zatvora.

Sudija Ibrahim Bubić je u ovom slučaju, kako se navodi u presudi, kao olakšavajuću okolnost uzeo to što je bio emotivno vezan za žrtvu i što je imao potrebu za održavanjem seksualnih odnosa jer su, kako se navodi u presudi, žrtva i nasilnik u periodu prekida bračne zajednice imali seksualne odnose.

“Što je očito kod optuženog stvorilo potrebu za održavanjem takvih odnosa i u momentu kada oštećena nije bila voljna”, navodi se u olakšavajućim okolnostima ove presude.

U žalbenom postupku na ovu presudu Kantonalni sud u Tuzli je povećao kaznu za četiri mjeseca – na dvije godine i deset mjeseci.

“Sama činjenica da i sudije koje, recimo, izriču takve vrste kazni očigledno ne poznaju dovoljno jasno taj problem i onda to je zapravo i uzrok takvih mjera i takvih slabijih kazni koji ne pogađaju cilj i ne rješavaju zapravo u srži pitanje nasilja u porodici”, smatra Elmir Ibralić, psiholog u sigurnoj kući Vive žene Tuzla.

On dodaje da iz prakse rada u sigurnoj kući primjećuju značajno povećanje prijava nasilja u porodici, napominjući da cijelo društvo ima odgovornost u prijavljivanju i sprečavanju nasilja.

“Radi se i o tome da su žene ohrabrene, ali mislim da se radi o tome da je generalno nasilje povećano na svim nivoima društva od individualnom porodičnom nivou, pa na nekom sistemskom nivou u institucijama”, kazao je on.

BiH je od 2013. godine potpisnica Istanbulske konvencije, što je čini jednom od prvih država članica Vijeća Evrope koja je preuzela obaveze konvencije koja nalaže uvođenje konkretnih mjera kako bi zaštitile žene, žrtve nasilja.

Nadzor nad primjenom Konvencije je u rukama Stručne grupe Vijeća Evrope za borbu protiv nasilja nad ženama (GREVIO), koja je u svom izvještaju za BiH iz 2022. pohvalila zemlju za usvajanje zakona, ali je žestoko kritikovala zbog njihove loše primjene u praksi.

U izvještaju se posebno skreće pažnja na tužilačke i sudske prakse u kojima su rasprostranjeni upotreba sporazuma o priznanju krivice, blage kazne za počinitelje, obustavljanje istraga nakon što žrtva povuče svoju izjavu, kao i česte uslovne osude.

Istraživanje Detektora pokazuje da je Hana među skoro 25 posto žrtava koje su prijavljivale nasilje u porodici prije nego što se ono ponovilo ili pogoršalo. Sudija Bubić nije odgovorio na zahtjev Detektora za razgovor o ovoj presudi.

Od analiziranih 11 presuda za ubistvo i pokušaj ubistva u Tuzlanskom kantonu u zadnjih deset godina, u trećini slučajeva institucije nisu reagovale na prijave žena za nasilje i prijetnje, pokazuje istraživanje Detektora.

U predmetu iz 2023. godine koji je Detektor analizirao, nasilnik je svoju suprugu zaključao u toalet, te je uz riječi da će zajedno umrijeti izbo nožem po vratu, a potom i sebe. Supruga je uspjela pronaći ključ i pobjeći iz kuće, nakon čega je preživjela uz brzu medicinsku intervenciju, kao i nasilnik.

Njega je Kantonalni sud u Tuzli kaznio na godinu dana zatvora zbog pokušaja ubistva, koristeći institut ublažene kazne zbog olakšavajućih okolnosti, između ostalog da je prilikom izvršenja djela bio neosuđivan i smanjeno uračunljiv.

U presudi se navodi da sud nije pronašao otežavajuće okolnosti, iako je žrtva nasilje i strah ranije prijavljivala policiji. Presuda navodi i da je u jednoj izjavi, nakon što je rekla da se boji zbog prijetnje nožem i zatražila pomoć, policajac žrtvi odgovorio da bi se trebala "malo smiriti".

Ove presude se u razgovoru za Detektor sjetio sudija Kantonalnog suda Samir Jusičić, objašnjavajući da je on postupao u tom predmetu. On objašnjava da na izrečenu kaznu nije bilo žalbe.

“Kada govorite recimo o tom konkretnom slučaju, tu se radilo o pokušaju ubojstva i ja bih sad napravio tu jednu razliku jer u odnosu na, kako mi u našoj terminologiji krivičnopravnoj govorimo, o svršenom krivičnom djelu ubistva, kazne za pokušaj su znatno manje”, kazao je Jusičić.

Prema Krivičnom zakonu FBiH, za ubistvo u pokušaju kazna se određuje kombinacijom odredbi o ubistvu i pokušaju, odnosno kaznit će se u granicama kazne za ubistvo ili blaže.

Elmir Ibralić, pravnik Vive žene, smatra da bi se većim kaznama mogli spriječiti pokušaji ubistva i ubistva.

“Sigurno bi se većim kaznama, hitnim reagovanjem i pravilnim procedurama koje su propisane zakonom daleko mogle spriječiti i prevenirati neke fatalne situacije koje se dešavaju u našem društvu”, mišljenja je Ibralić.

O propustu sistema govori i slučaj sredinom februara 2025. godine, kada je Emir Selimović iz Kalesije ubio suprugu Inelu i njihovog maloljetnog sina. Uhapšen je nekoliko dana kasnije, a tokom krivičnog prvostepenog postupka negirao je krivicu. Njega je Kantonalni sud u Tuzli presudom početkom septembra osudio na 45 godina.

Inela je dvije sedmice prije ubistva policiji prijavila supruga zbog nasilja u porodici, a policajci Samir Valjevac i Mensur Nuhanović su izašli na teren. Trenutno je postupak u toku protiv njih da nisu preduzeli radnje koje su obavezne s ciljem provođenja zaštitnih mjera.

Istraživanje je pokazalo i da je sedam nasilnika osuđenih za ubistvo ili pokušaj bilo ranije osuđivano.

Broj ubistava žena u ovom kantonu je veći jer se u posljednjih deset godina dogodilo i najmanje pet ubistava nakon kojih su počinioci izvršili samoubistvo, zbog čega nije došlo do postupka, pokazuje istraživanje Fondacije Cure.

Jedan od slučajeva u ovoj statistici bilo je ubistvo Nizame Hećimović 11. augusta 2023. godine, koje su uživo putem društvene mreže Instagram gledale desetine hiljada ljudi. Ubica Nermin Sulejmanović nikada nije odgovarao jer je izvršio samoubistvo.

Nizama je ranije prijavljivala nasilje, ali je sutkinja Općinskog suda u Gradačcu Lejla Numanović odbacila zahtjev policije koja je tražila da se Sulejmanoviću izrekne mjera zabrane prilaska žrtvi.

Ured disciplinskog tužioca formirao je predmet protiv sutkinje Numanović zbog nemara u izradi, gdje su kopirani dijelovi iz druge odluke činjenično sličnog predmeta, ali je disciplinska komisija Visokog sudskog i tužilačkog odbila kao neosnovanu. Ova odluka je konačna.

Sistem zakazao i kod zaštite djece od nasilja u porodici

U više od trećine analiziranih presuda općinskih sudova u Tuzlanskom kantonu, djeca su prisustvovala ili bila žrtva nasilja. U odnosu na 96 presuda, sudovi su izrekli 62 uslovne i 25 zatvorskih kazni.

U jednom od slučajeva nasilja u porodici iz 2019. u koji je Detektor imao uvid, kroz presudu se navodi da je nasilnik ušao u kuću vanbračne supruge i zaključao je, nakon čega ju je brutalno pretukao. Njihovo zajedničko maloljetno dijete bilo je u kući tokom nasilja, i ušlo je u toalet dok je otac majku golu udarao u kadi.

Drugo dijete je majku zateklo u polusvjesnom stanju.

Nasilnik se u kuću vraćao i nakon prijave policiji. Prvi put, kako se navodi u presudi, policajac mu je rekao da ne tuče svoju bivšu suprugu i zatim otišao iz kuće, ostavljajući nasilnika sa žrtvom, koju ponovo tuče. To je ponovio još nekoliko puta u narednim danima.

Njega je Općinski sud u Tuzli osudio na osam mjeseci zatvora uslovno sa rokom kušnje od dvije godine. Kao olakšavajuću okolnost za takvu kaznu u presudi se navodi njegovo priznanje, te korektno držanje i vladanje poslije krivičnog djela i za vrijeme izricanja sankcije.

Sutkinja u Općinskom sudu u Sarajevu Adisa Zahiragić prisustvo djece smatra otežavajućom okolnosti koja se mora uračunati u odmjeravanje visine kazne.

“Dovoljno je da djeca budu u istom stanu u drugoj sobi da čuju da se nešto dešava između njihovih roditelja i to je prisutnost. Ne mora uopće dijete da svjedoči toj situaciji, dovoljno je da čuje, i ta okolnost je snažna otežavajuća okolnost da se cijeni kada je u pitanju opredjeljenja za sankciju”, kazala je ona.

Djeca koja su prisustvovala nasilju najčešće nisu evidentirana kao žrtve nasilja, objašnjava praksu rada psiholog Ibralić koji kaže da tek nakon razgovora sa žrtvama utvrde da je i dijete prisustvovalo.

“U tom slučaju on [otac] ima pravo, ukoliko tužilaštvo na vrijeme ne preuzme radnje kako bi pokrenuli predmet, on ima pravo viđanje i kontaktiranje djece i u tom kontekstu njegovo roditeljsko pravo, očevo pravo nije kompromitovano tom mjerom”, objašnjava Ibralić.

Nasilje u prisustvu djeteta može ostaviti teške i dugotrajne posljedice po djecu.

“Najčešće su to dugoročne posljedice u vidu problema u nekom pravilnom razvoju, strahova, anksioznosti, depresivnosti i povlačenja, agresivnosti kod djece, s konfliktom lojalnosti. (...) Dijete se stavlja u poziciju da nije u mogućnosti da razluči na čiju će stranu”, kazao je on.

Praksa općinskih sudova u Tuzli pokazuje da sudovi uglavnom nisu cijenili kao otežavajuću okolnost prisustvo djece nasilju. Sutkinja Jukić to objašnjava kopiranjem stare prakse.

“Takva praksa je naslijeđena od ranije i suci su uzimali to po defaultu, kako su ranije sudovi presuđivali na takav način, pa su i oni u svojoj presudi ugrađivali te okolnosti”, kazala je Jukić.

Sutkinja Jukić je u analiziranom periodu izrekla ukupno pet presuda, od čega četiri uslovne i jednu oslobađajuću. U polovini uslovnih djeca su bila prisutna nasilju, ali to nije bila okolnost koja se uzimala u obzir pri odmjeravanju kazne.

“Nije se uzimalo to u obzir, ono se uzima sad i mi ćemo od sada uzimati sve te elemente kao otežavajuću okolnost”, kazala je ona pojašnjavajući da se novim izmjenama zakona prisustvo djece nasilju strožije tretira.

Aida je 2020. godine sa bebom u naručju gurnuta niz stepenice u porodičnoj kući nakon što se njen bivši suprug vratio kući u alkoholiziranom stanju. Reakcija policije joj nije ulila povjerenje niti nadu da će dobiti zaštitu.

“Policija dolazi. Naravno, uzimaju izjavu i njemu kažu eto kao znamo ti oca, vozi je kući ako hoće majci, i sa mnom se raspravljaju oko toga da to nije nasilje”, ispričala je ona.

Aida, što nije njeno stvarno ime jer Detektor štiti identitet zbog prisustva maloljetnika nasilju, na izgovor da ide kod majke dan poslije, napušta dom u kojem je preživjela nasilje i odlučuje da se nikada ne vrati.

“Niti želim da trpim nečije manipulacije, financijsko nasilje, niti psihičko niti bilo koje drugo, tako da se to završilo tako što sam ja otišla kod svojih, odnosno nije se završilo. Tad je agonija i počela”, govori ona.

Aida nasilje prijavljuje i tužilaštvu. Nakon zahtjeva za stjecanje starateljstva, ona saznaje da zapisnik policije iz noći nasilja ne postoji.

Prve prepreke počinju kada sud bivšem suprugu dozvoli viđanje djeteta nekoliko dana sedmično.

“Kad je krenula njemu ići tamo na viđanje, svaki put se vraća s modricama. Svaki put – ili je to modrica ili je to masnica od pruta ili je otisak prstiju. Bilo šta od toga i vriska, plač da ne želi da ide, vriska, plač kad je vrati da je tukao. Odvedemo je ljekaru. Naravno, utvrdi se da je to bilo zbog toga, prijavi se slučaj i ponovno isto” ispričala je ona.

Uprkos medicinskoj dokumentaciji u kojoj se navodilo da je dijete žrtva nasilja, odluka institucija se nije mijenjala i otac je imao pravo na viđanje kćerke do trenutka kada je nasilje eskaliralo udarcem glavom od zid, što je prouzrokovalo nastajanje hematoma na moždanoj ovojnici zbog koje joj je bio ugrožen život.

“Ona još uvijek ima noćne more. Čak, nakon toga je utvrđena i epilepsija, odnosno počela je dobijati epileptičke napade”, priča Aida dodajući da joj je utvrđen dijabetes, da ne smije spavati sama i da se trese na povišen ton, zbog čega je od nasilja do danas na psihoterapijskom liječenju.

Istraga u njenom postupku traje već četiri godine. Njen bivši suprug dijete može viđati u njenom prisustvu, pod video nadzorom. Aida je nadležnom tužilaštvu slala urgencije kojim je zahtijevala brže procesuiranje. Ona strahuje od mogućnosti zastare, ali i ponavljanja nasilja.

Početkom 2025. godine stupio je na snagu Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama u Federaciji, prema kojim se žrtvom nasilja smatraju i djeca koja su bila prisutna.

Istraživanje Detektora je pokazalo i da su se postupci u predmetima nasilja u porodici od trenutka prijave nasilja do presude u više od polovine slučajeva vodili duže od godinu dana. Sutkinja Adisa Zahiragić smatra da se postupak treba voditi efikasnije i da treba biti okončan do godinu dana.

“Lično smatram da ti postupci trebaju biti kraći, da zaista dugo traju i da pravosuđe, odnosno tužilaštvo uvijek se brani situacijom da imamo daleko težih slučajeva nego što su ti slučajevi nasilja u porodici”, kazala je Zahiragić.

Uprkos tome, ona objašnjava da pravosudne institucije trebaju imaju jednak tretman prema svim predmetima.

Predsjednik Krivičnog odjeljenja Kantonalnog suda u Tuzli, Samir Jusičić, objašnjava da predmeti nasilja u porodici imaju oznaku hitnosti.

“Kad se pojavi novi predmet za krivično djelo nasilje u porodici, sve ukoliko on inače ne bi bio po redovnom toku stvari na redu da se zakaže, on će biti zakazan i prije ovih predmeta koji su možda i ranije došli, i tu se ogleda ta hitnost”, kazao je on.

U jednom od slučajeva koje je Detektor analizirao navodi se da je nasilnik u julu 2014. godine fizički nasrnuo na bivšu suprugu tokom preuzimanja djeteta. Tom prilikom joj je zadao udarac u glavu i tražio od trenutne supruge da mu donese pištolj da ubije bivšu.

Općinski sud u Tuzli je nakon skoro pet godina donio presudu po sporazumu kojom ga je u septembru 2019. godine osudio na uvjetnu kaznu od osam mjeseci zatvora s rokom kušnje od tri godine.

Sutkinja Alma Mulabdić je kao otežavajuću okolnost uzela to što je počinilac ranije sedam puta osuđivan. Međutim, u odmjeravanju visine kazne cijenila je, kako se navodi u presudi, što je nasilnik priznao izvršenje djela i korektno se ponašao tokom postupka, što je oženjen i otac dvoje djece. Detektor je dan pred objavu pokušao da kontaktira sutkinju Mulabdić koja nije odgovorila na upit.

Priznanje krivice, korektno ponašanje tokom postupka i porodični status su česte olakšavajuće okolnosti u analiziranim presudama.

“Ponekad se cijeni korektan odnos optuženog tijekom suđenja, to je već sporna okolnost da li se to može ili ne koristiti”, smatra sudija Jusičić.

On objašnjava da je ranija osuđivanost važna otežavajuća okolnost.

Kako su se favorizovale uslovne presude

Istraživanje je pokazalo i da u periodu postupka nasilnici uglavnom nisu imali mjere udaljenja ili zabrane približavanja žrtvi, a u nekim predmetima se dužina postupka, odnosno vrijeme od počinjenja djela uzimalo kao olakšavajuća okolnost. Detektor je otkrio i da je najmanje osam od ukupno 39 sudija iz općinskih sudova Tuzlanskog kantona, čije su presude analizirane, donosilo uglavnom uslovne kazne za nasilje u porodici.

Sutkinja Ružica Jukić odredila je uslovnu kaznu zatvora u slučaju nasilja supruga prema supruzi u kojem joj je prijetio da će je ubiti iz pištolja, razbijao stvari, fizički i verbalno zlostavljao suprugu.

”Ja ću tebe ubiti, isjeći ću te na komade i strpat ću te u vreću”, navodi se u iskazu žrtve u presudi.

U presudi se navodi da je joj je i ranije prijetio ubistvom.

“Pritom joj prijetio da će uzeti kanister sa benzinom i zapaliti kuće u kojima žive i on i njegova supruga s njihovom zajedničkom djecom, a više puta ju je i fizički napadao”, opisuje se u presudi.

Za olakšavajuće okolnosti pri odmjeravanju kazne sutkinja Jukić je cijenila priznanje krivice, pokajanje, raniju neosuđivanost i obećanje da će se kloniti takvih djela. Otežavajuće okolnosti nije našla.

Jukić za Detektor pojašnjava razloge zbog kojih je izricala uslovne kazne.

“Ako netko nije do sada osuđivan, ako se radi o jednom incidentu i tako dalje, i on se poslije ponaša tako da mu je žao i to sve, onda ćete izreći uvjetnu osudu. Ali to je opomena”, kazala je Jukić.

U dva predmeta sudije Jukić djeca su prisustvovala nasilju. U tri slučaja počinilac je bio ranije osuđivan, pri čemu je u jednom bio i za nasilje u porodici.

Ona objašnjava da je praksa izricanja uslovnih presuda uzrokovana odlukama Kantonalnog suda.

“Ja gledam kao sudac prvostepenac da se meni potvrdi odluka”, kazala je Jukić.

Nadležnost Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH

Praksu sudija koji uglavnom izriču uslovne presude sutkinja Zahiragić smatra problematičnom, objašnjavajući da je potrebno da se takvim slučajevima bave predsjednici suda, ali i da se u okviru nadležnosti Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) pokrene pitanje analize takve prakse.

“Mislim da je to jako važno da se naglasi i da se svakako analiziraju te situacije ako se pojavljuju kod nekih sudija kada je u pitanju nasilje u porodici”, kazala je sutkinja Zahiragić

“Postavlja se jedno drugo pitanje – ta rodna osviještenost, edukacija u tom pravcu, ta matrica u kojoj žive i sudije i ko zna, možda i oni žive u ambijentu nasilja i nemaju dovoljno razumijevanja prema tim slučajevima”, kazala je Zahiragić.

Iz Ureda disciplinskog tužioca nisu pristali na razgovor, uz obrazloženje da tema izlazi iz okvira nadležnosti Ureda, kao i da UDT ne komentariše postupanje sudova i sudske odluke.

U pismenom odgovoru Sanina Bogunića, predsjednika VSTV-a BiH, navodi se da je ova institucija razmatrala unapređenje borbe protiv nasilja u porodici na nekoliko sjednica tokom 2023. i 2024. godine na kojima su usvojeni zaključci poput periodične analize evidencija i davanja preporuka za unapređenje prakse postupanja.

“U koordinaciji sa sudijama zaduženim za rad na prekršajnim predmetima nasilja u porodici, centrima za edukaciju sudija i tužilaca (CEST-ovima) i nadležnim tijelima i odjelima Vijeća, a po procjeni i sudijama najviših sudova, potrebno je izvršiti sveobuhvatnu analizu obuka u oblasti nasilja u porodici i izraditi prijedlog obuka koje će osigurati unapređenje rada u ovoj oblasti”, navodi se u odgovoru.

U navedenim prijedlozima mjera unapređenja navodi se i eksterna komunikacija sa institucijama zaduženim za multisektorsku saradnju, koordinacija sa policijskim organima, centrima za rad u pogledu izvršenja zaštitnih mjera. Navedene preporuke su dopisom proslijedili sudovima.

Iz VSTV-a BiH navode da su sudovi u TK poduzeli aktivnosti iz preporuka, ističući Općinski sud u Živinicama.

Sudija sa najviše uslovnih presuda zatvora za nasilje u porodici nad partnericama u analiziranom periodu bio je Husein Džihanović iz Općinskog suda Živinice.

Jedna od presuda koju je taj sudija potpisao odnosi se na slučaj žrtve koja je mjesecima tokom 2021. trpjela verbalno i fizičko nasilje svog supruga. On joj je također prijetio da će je “isjeći i staviti u vreću”, a potom baciti u jezero.

Ona je pobjegla od supruga u sigurnu kuću, nakon što je pretukao i zaprijetio da će je pronaći i ubiti, zajedno sa sinom i njenim roditeljima ukoliko ga ikada ostavi.

Sudija Džihanović osudio je nasilnika na šest mjeseci zatvora uslovno, s rokom kušnje od dvije godine. U odmjeravanju kazne kao olakšavajuću okolnost uzeo je priznanje krivice i raniju neosuđivanost, dok otežavajućih nije našao. Ovo je jedna od ukupno 21 uslovne presude koju je sudija Džihanović izrekao tokom deset godina rada na predmetima nasilja u porodici. U šest predmeta nasilja u porodici je nasilnika osudio na kaznu zatvora.

On nije odgovorio na zahtjev za razgovor sa novinarima Detektora.

Nasilnici najčešće nezaposleni ili penzioneri

Istraživanje Detektora je pokazalo i da više od 60 posto počinilaca nasilja u porodici nad partnericama u Tuzlanskom kantonu čine penzioneri i nezaposleni. Sudovi u ovom kantonu, međutim, to uzimaju kao jednu od olakšavajućih okolnosti.

Većina ih je osuđena na uslovne kazne zatvora.

Psiholog Ibralić navodi da socijalni faktori mogu djelovati negativno na povećanje agresije.

“Nedostatak novca koji je ranije imao i utiče na neki njegov osjećaj moći u smislu da gubi neku ulogu u porodici koju je ranije imao, pa nasilje biva način kako da se prevaziđe neka ova situacija”, objašnjava psiholog Ibralić.

U jednoj od presuda se navodi da je penzioner svoju suprugu, nakon verbalne prepirke, šakom udarao po glavi, bacio s kreveta na pod, sjeo joj na leđa i rukama povlačio gornji dio tijela prema sebi.

“Usljed čega je osjetila jake bolove u leđima i strah da će joj kičma biti polomljena”, navodi se u presudi, te dodaje da je žrtva pozvala policiju.

Njega je sud osudio na uslovnu kaznu zatvora od šest mjeseci sa rokom kušnje od dvije godine, uzimajući kao olakšavajuću okolnost to što je penzioner, da je lice starije životne dobi narušenog zdravstvenog stanja i da nije osuđivan.

“To nisu olakšavajuće okolnosti i to ne bi smjelo u presudama da se spominje, jer to su okolnosti koje se odnose na tu porodičnu situaciju. Dakle, to ne treba da ide u korist učinioca nasilja”, mišljenja je sutkinja Zahiragić.

Ona smatra neophodnim usklađivanje sudske prakse u BiH i redovnu analizu rada sudova u pogledu unapređenja rada na predmetima nasilja u porodici.

“Mislim da je korisno i za ove slučajeve nasilja u porodici da postoje odgovarajuće smjernice koje bi i pomogle sudijama, a istovremeno bi ih i obavezivalo da vode računa kada se opredjeljuju za odgovarajuću sankciju”, zaključila je Zahiragić.

Aida, čija je kćerka nastavila biti žrtva nasilja u porodici nakon što je ona napustila nasilnu zajednicu i prijavila nasilje, četiri godine poslije živi sa strahom od budućnosti za svoju kćerku i tugom.

“Rastužuje me naše tužilaštvo, naše sudstvo, apsolutno sve. Rastužuje me zato što žene nisu zaštićene u ovom slučaju, u bilo kojem slučaju koji se desio u Tuzlanskom kantonu žene nisu bile zaštićene (...)”.

“Plaši me, šta ako sutra on odluči da ponovno traži kćerku, da je viđa, šta? Jer ja nemam u rukama taj papir da je on kriv. Nemam papir ni da je završena istraga protiv njega, da je podnijet predmet na sud, apsolutno ništa. Plaši me šta će biti sa kćerkom”, kazala je Aida.

(Detektor.ba)