Upozorenje donosi britanski Guardian, navodeći da bi bez hitnih mjera posljedice mogle biti katastrofalne. Među onima čija svakodnevica i opstanak zavise od rijeke je i šeik Nidham Kreidi al-Sabahi, 68-godišnji vjerski vođa Mandejaca, jedne od najstarijih gnostičkih religija na svijetu. Prema njihovim vjerovanjima, voda iz tekuće rijeke ima svetu ulogu, a šeik tvrdi da cijeli život pije isključivo vodu iz Tigrisa. „Nema vode, nema života“, poručuje al-Sabahi, koji živi u gradu Amarah na jugu Iraka i od prvih mjeseci života je vezan za ovu rijeku kroz vjerske obrede.
Za Mandejce je voda temelj vjere i identiteta. Svaki važan životni događaj, od vjenčanja do posljednjih obreda prije smrti, mora se obaviti uz rijeku. Grad Amarah, središte provincije Maysan, izgrađen je upravo oko Tigrisa. „Za našu religiju voda je poput zraka. Bez nje nema života“, objašnjava šeik, naglašavajući da se prema njihovom učenju život na Zemlji razvio upravo iz vode.
Tigris je, zajedno s Eufratom, oblikovao Mezopotamiju, kolijevku civilizacije u kojoj su nastali poljoprivreda, pismo i kotač. Danas od njegove vode zavisi oko 18 miliona Iračana, jer se koristi za piće, navodnjavanje, industriju i proizvodnju električne energije. Međutim, rijeka već decenijama trpi posljedice ratova, sankcija i sistemskog zanemarivanja.
Tokom rata 1991. godine uništen je veliki dio iračke vodne infrastrukture, a postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda nikada nisu u potpunosti obnovljena. Danas je u centralnom i južnom Iraku tek oko 30 posto gradskih domaćinstava povezano na sistem za prečišćavanje, dok je u ruralnim područjima taj procenat zanemariv. Kanalizacija, poljoprivredne hemikalije, industrijski i medicinski otpad godinama završavaju direktno u rijeci. Posljedice su već bile dramatične – samo u Basri je 2018. godine više od 118.000 ljudi završilo u bolnici zbog zagađene vode.
Situaciju dodatno pogoršava drastičan pad količine vode. Izgradnja velikih brana na Tigrisu u Turskoj smanjila je dotok vode u Irak za trećinu, dok je Iran preusmjerio rijeke koje su ranije hranile Tigris. Unutar Iraka voda se prekomjerno troši, naročito u poljoprivredi koja koristi više od 80 posto dostupnih površinskih voda. Klimatske promjene dodatno pogoršavaju stanje – oborine su smanjene za oko 30 posto, a zemlja se suočava s najtežom sušom u gotovo stotinu godina.
Ovog ljeta Tigris je na pojedinim mjestima bio toliko plitak da su ga ljudi mogli preći pješice. Stručnjaci upozoravaju da manja količina vode znači i veću koncentraciju zagađivača, čime se dodatno ugrožava zdravlje ljudi i ekosistem rijeke.
Iračka vlada je više puta tražila od Turske da poveća ispuštanje vode iz brana, a nedavno je potpisan i sporazum koji predviđa saradnju na upravljanju vodnim resursima. Međutim, taj dogovor izazvao je brojne kritike zbog netransparentnosti i bojazni da se kontrola nad iračkom vodom prepušta Ankari, posebno jer sporazum nije pravno obavezujući.
Za šeika Nidhama i mandejsku zajednicu budućnost je krajnje neizvjesna. Njihov broj u Iraku već je drastično smanjen, a mnogi su bili primorani napustiti zemlju ili se preseliti na sjever. Ukoliko Tigris nastavi da nestaje, strahuju da bi to mogao biti konačan udarac opstanku jedne od najstarijih živih religija na svijetu.
(Vijesti.ba)
