Kad Lasić crta tender i projekt: Slučaj zgrade Autocesta u Mostaru

Ugovor su potpisali Denis Lasić, direktor JP Autoceste FBiH i Josipa Lesko Vidačak, direktorica kompanije PROMARK d.o.o. Mostar, u ime zajednice ponuditelja koju čine Promark d.o.o. Mostar, A 3 d.o.o. Široki Brijeg, ALFA THERM d.o.o. Mostar i ELTOM d.o.o. Mostar.

Vrijednost Ugovora iznosi 21.683.841,54 KM s PDV-om. 

O peripetijama koje su pratile cijeli proces autorski tekst za Oslobođenje je napisao ugledni bh. arhitekt, akademik Amir Vuk Zec, a kojeg prenosimo u nastavku …

Piše: Amir Vuk Zec

- Teško je pričati o nerođenom djetetu, o tome šta je moglo biti, a nije mu se dalo. 

Povod i motiv za ovaj tekst je skoro objavljena namjera sadašnjeg rukovodstva federalne kompanije Autoceste BiH, sa sjedištem u Mostaru, o promociji i početku izgradnje njihove nove upravne zgrade.



To je nesumnjivo najprofitabilnija javna federalna kompanija, koja treba da brine o bitnim putnim pravcima, kao što je nikad završeni, vječno sanjani koridor dijela evropskog pravca autoputa, čuvenog 5c.



Šta radi uvježbana družina?

To je krvotok ovog dijela Bosne i, kada neko doživi da se završi, pitat će se, kao i svako danas od nas – zašto nismo bili u stanju da za trideset godina završimo taj nama životni i neophodni putni pravac, na koji bi se ulijevali svi bitni budući i, kao pritoke na velikim rijekama, činili glavnu plovnu, a prostore kroz koje prolaze – bogatijim.

Danas oni arhitekte plaćaju po kvadratu kao da smo itison, umjesto realnih procenata kako se računalo u vremenu one države. Za ovu vrstu projekata bio bi to iznos 5–8% predviđene investicije.

Sve velike početne civilizacije su nastale oko rijeka, tadašnjih autoputeva.



O tome zašto se ova kičma Bosne i Hercegovine ne da napraviti, o mogućoj svjesnoj opstrukciji, o ugrađenom neposluhu da se ne napravi nešto što nas spaja.

Ovo je zato priča o toj kući kojoj nije suđeno da bude!

Kao javna ustanova, kompanija Autoceste BIH, po zakonu o javnim nabavkama, i ona je to uradila, raspisala je konkurs za izradu idejnog projekta budućeg HQ – head-quartera, kako se današnjim jezikom i posudbama iz drugog definiše nešto što smo mi zvali – centralna upravna zgrada.

Za izradu idejnog projekta nije bilo naknade, jer pobjednik je sticao autorsko pravo da za tačno određenu sumu, a to je bio iznos od 240.000 KM, za planiranih 8.000 m2, koje bi se izgradile, uradi za tu fiksnu sumu kompleksan izvedbeni projekat.

Dakle, to je bilo oko 30 KM po kvadratnom metru.

Danas oni arhitekte plaćaju po kvadratu kao da smo itison, umjesto realnih procenata kako se računalo u vremenu one države. Za ovu vrstu projekata bio bi to iznos 5–8% predviđene investicije.

Ponižavajuće, jer tu, osim arhitekture, ima šest do sedam različitih projekata, raznih faza, od statike, konstrukcija, projekata vode, kanalizacije, vanjske odvodnje, više projekata struje, grijanja, klimatizacije, termičkog proračuna, do zaštite od požara itd.

Kada raspisuju za puteve, to su milionski iznosi. Predviđena investicija koja se prezentuje je cca 20 miliona KM. Po starom obračunu, projekat bi trebao da košta od 1 do 1,5 miliona KM.

Oni su u raspisu ponudili 240.000 KM, a to je 1,2% za svu pamet koja im treba da pametno ugrade te milione. Ili im ne treba? Podavno dogovorenom i pravilnom rasporedu javnih službi jeste da neka sjedišta federalnih javnih preduzeća i kompanija budu smještena u Mostar.

Da li je to slučajno – vidjet ćemo iz ovog teksta. Neko je davno definisao našu etničku podjelu jasno ovim riječima: Srbi uvijek idu za najjačim, za silom, Hrvati za onim koji ima pare, a to je istinska moć, a Bošnjaci za dedom…?

Nigdje tu Bosne.

Ova država je nevoljena mati.

Bez obzira na te danas potencirane etničke razlike koje nam se nameću, mi smo dio ove šare Bosne, ornament ovog prostora kojem je nametnuto da bude mjesto dodira. Mjesto koje bi trebalo da se ponosi svojim različitostima, koje opet izlaze iz jednog i čine ovaj prostor jedinstvenim.

Svaki religiozan čovjek zna da je sve od jednog i vraća se jednom.

Ovo pišem kao arhitekta svjestan duhovnosti svijeta, a ne kao neki praktikant religije, nego iz vjere u ljude.



Javne nabavke, kao sistem koji bi trebao da spriječi korupciju, svojom zloupotrebom politika koje čerupaju ovu državu postaju generator te pogubne pojave.

Da se razumijemo, sve komponente u politici čine manje-više isto, s tim da komponente S i H, za razliku od B, pare uzete od te države koriste da je razgrade i degradiraju.

Korupcija je svjetska pojava, a današnja pojava lobista nije nova, jer istorija je upravo to. Javne nabavke, koje imaju istu etimologiju kao i kuće koje su se tako zvale, u kojima se zna šta se radi. Kompanija Autoceste BIH je najobučenija za raspisivanje i dodjele konkursa.

Ovaj arhitektonski konkurs za izradu idejnog projekta raspisuju u ljetnim mjesecima, stidljivo… Kada nije veliki interes za takve vrste poslova, jer svako nastoji da ode na odmor i nešto završi prije toga. Zato je raspisivanje u tom momentu bila prva indikacija da se nešto u zraku sprema. Da li je neko već imao projekat, a formalno se raspisuje da bi se obavio konkurs i zadovoljila forma sa dvije prateće ponude i pokrila regularnost?

To se obično kod tendera za javne nabavke i dešava. Imate firme iz Mostara i Banje Luke koje 70–80% dobijaju ponuda na ovakvim raspisima. Sve te firme u strukturi imaju više pravnika, odnosno odvjetnika, nego potrebnih stručnjaka za poslove koje dobiju. To se lako statistički utvrdi.

Na konkurs su se odazvale tri kompanije iz Mostara – Hercegovine, kako je i trebalo, ali pojavile su se i tri iz Sarajeva – Bosne.



Gepek – projektantska firma iz Sarajeva eliminisana je u startu, jer rad su donijeli u 12:15 sati i prekoračili čitavih petnaest minuta zadanog roka za predaju…

Fascinantna je ta okupiranost današnjeg života, tih razumu nesvatljivih ograničenja i apsurda koje nam je Kafka najavio svojim knjigama. Možda je taj projekat bio, recimo, nešto što se trebalo napraviti?

Ovo je, nažalost, svijet u kojem dominiraju pravnici koji služe lobistima… “Koža u igri” je fantastična knjiga Nassima Taleba, koja govori o toj orvelovskoj svakodnevnici koju kreiraju oni koji nikom ni za šta ne odgovaraju. Žiri ili komisiju koja je pregledala radove činile su dvije profesorice sa Arhitektonsko-urbanističkog fakulteta u Sarajevu, predstavnik grada Mostara, predstavnik kompanije AC. Zvaničan i legitiman žiri…

Nakon zakonskog roka objavljeni su rezultati i predočeni nam u pisanoj formi metod i zaključci žirija. Našoj firmi tada u pisanoj formi dolazi obavijest da je naš rad odabran kao najkvalitetniji, uz neke suvisle primjedbe o broju parkinga. Mi nismo projektovali parking garažu, nego poslovnu zgradu.

Davno smo bili opomenuti na moguću mahinaciju prilikom igre oko ovakvih javnih konkursa u okviru javnih nabavki. Šta radi uvježbana družina?

Šalje vam u petak oko 18 sati obavijest – a to je legalno – da morate do utorka nabaviti pet relevantnih potvrda za svoju kompaniju. Potvrde o nekažnjavanju na dva suda, državnom i federalnom, potvrdu od porezne uprave, potvrdu firme ovjerenu u nadležnoj ustanovi, kao i o tome da se ne vodi nijedan spor, sve kao da ćete dobiti koncesiju za kopanje zlata. Uvježbane firme kojima smo pomutili račune zato imaju toliki broj advokata/odvjetnika. Oni su ti koji formiraju ove zakukuljene protokole.

Opet, po drugi put prolazimo provjeru i, nakon isteka vremena za žalbu, zovu nas – ponavljam, po drugi put – da smo konačno dobili to što realno i zaslužuje naš konkursni rad… Ali tada na scenu stupa tihi, samo ovakvim strukturama jasan rad…

Nakon iscrpljene mogućnosti da nas odstrane regularnim putem, predlažu žalbu lokalnom apelacionom sudu na uočene neregularnosti oko raspisa konkursa. Sve se to radi, a da nas o tome ništa ne obavještavaju.

Nakon niza igara, dobijamo dopis u kojem nas obavještavaju da su u ponovljenom postupku odabrali trećeplasiranu firmu i njihov projekat. Firmu i projekat zbog kojih je ovaj javni raspis i raspisan – da bi to pokrio. Obrazloženje zbog kojeg smo sada odbijeni jeste da nismo dostavili originalne dokumente naše firme. Normalno, mi smo poslali ovjerene kopije tih dokumenata od nadležnih zakonom predviđenih ustanova.

To je urađeno tiho, tako da je naša naknadna žalba zbog zastare – a ustvari zbog vješte odvjetničke igre – odbijena.

Ovih dana po portalima se promovira taj projekat i najavljuje početak radova na poslovnoj zgradi sjedišta te važne kompanije…

Za ovakve igre treba biti odabran od politike… biti njihova produžena ruka i meka moć kojom se federacija, pa time i država, kontrolira. To smo vidno osjetili na svojoj koži i ovim pisanjem to potvrđujemo.

Sada nešto o našem projektu!

Zadatak je bio, mogli bismo reći, korektno raspisan, mada je i on imao jasne naznake da je pisan da ugodi nekome.

“Za projektni zadatak treba mi genijalac, za dizajn malo talenta” – rekao je veliki arhitekta dvadesetog stoljeća Le Corbusier.

Projektni zadatak jasno je odredio broj upotrebnih prostora, kao i broj uposlenika. Kako je lokacija određena pozicijom i čini ugaonu kuću, jasno je određen automobilski pristup donjim etažama u kojima su neophodne garaže, prostori za tehniku i funkciju zgrade.

U raspisu konkursa zahtijevani su svi danas neophodni standardni prikazi – od tehničkih crteža do rendera, kao i enterijerskog rješenja. Broj zaposlenih kao i potrebe za njihovo jasno poslovanje bili su decidno navedeni.

Konkursni rad zaslužuje da bude nagrađen ako je nadgradio, nadvisio projektni zadatak. Vidio više i dalje od pretpostavljenog. Naš rad je upravo to donio pred komisiju.

Evo, konačno, da riječima, uz slike i crteže koji će pratiti ovaj tekst, objasnim filozofiju našeg rada.

LOKACIJA je, pored orijentacije, ishodišna i polazna tačka svakog prostornog konteksta budućeg objekta…

Smještena na uglu dviju ulica i uz jedan od bitnih saobraćajnih tokova, ova zgrada svojom pozicijom može da odredi ovaj prostor i bude reper za budućnost oko nje. Razmišljali smo ovako: ovo je slobodnostojeći objekat, koji predviđenim urbanističkim uslovima jeste planiran kao ugaona kuća. To je uvijek izazov za arhitekte. Po tim čeonim kućama se gradovi pamte, po njima se orijentiramo.

Zato mi tu kuću nismo gledali kao neku bezličnu ostakljenu ovojnicu – kocku koja svojom anemijom može poništiti namjeru i biti greška u prostoru.

Kada vas cipela žulja, to je lično. Ali, pogrešno postavljena kuća žulja sve nas u doživljaju prostora. Najveće vulgarnosti se ipak dešavaju u prostoru. Nismo svjesni koliko je to odraz nas i našeg vremena.

Svjesni toga, mogućnosti da radimo nakon dugo vremena neki javni objekat, pristupili smo ovome izuzetno profesionalno i ostvarili rijetko domišljat prostorni gest.

“Arhitekta je zidar sa porukom; ako ona izostane, ostaje samo puka građevina” – rekao je moj veliki mentor, hrvatski akademik i profesor Nikola Bašić. Ovo što je namjereno da se pravi i što se promovira upravo je to – anemičan i bezvrijedan izraz.

KUĆA KOJA DIŠE

To je bio moto našeg rada do kojeg smo došli u jednom istinskom nadahnuću koje samo iskustvo može donijeti.

Kako u Mostaru, kojeg znamo kao najtopliji grad, napraviti kuću koja sama sebi pravi hlad, da ima zastakljene, savremene poslovne prostore, ali na koje sunce ne pada? Da ispred ima zaštitnu membranu, koja svojom romboidnom formom podsjeća na kamene krovne ravni Mostara?

Ovo je danas lako uraditi prefabrikovanim parametrijskim betonskim vertikalama, koje bi kompjuterski bile dizajnirane i po visini mijenjale dimenziju za tu vizuelnu senzaciju. To bi stvorilo specifičan fasadni izraz i ta bi membrana titrala preko dana, ali i u toku noći. To bi bio sunđer svjetlosni, koji bi upijao preko dana, a navečer odašiljao svjetlost iz sebe.

Da bi se kuća razumjela, uvijek se čita presjek. Upravo presjek ove kuće kazuje sve. Ulaz bi bio na uglu, kako i treba. Ulaz bi vodio u atrij koji bi imao tri spratne visine. Na krovu tog atrija formirala bi se prijeko potrebna bašta – supstitut vrtu. To krovno zelenilo, na trećem spratu kuće od sedam spratova, omogućilo bi da se utroba te kuće koristi kao jedno atrijalno poluotvoreno dvorište. To bi bila njena utroba.

U toj bašti na trećem spratu, koja bi bila zasjenjena spratovima iznad, sa fontanama i vodom, omogućio bi se boravak u toku dana. To je način kako ljudi Mediterana koriste unutarnje prostore dvora. Čovjek Mediterana živi u sjeni svoje kuće.

Gornji viši katovi bili bi orijentirani na taj poluotvoreni atrij. Zadnja dva sprata bila bi konzolno nadvijena nad atrijem i pravila kačket – nastrešnicu.

Upravo ovom prostornom igrom ostvarila bi se neponovljiva gesta koja bi se pamtila pri prvom viđenju ove kuće. U jednom momentu, u autu, prolazeći pored ove kuće, mogao bi vidjeti kroz nju. Smio i hrabar prostorni gest, koji smo uspjeli funkcionalno opravdati i organizacijski posložiti tako da skoro svi prostori imaju prirodno provjetravanje i kontrolirano osvjetljenje. Rijetko pametan i osmišljen projekat za ovu namjenu.

Ne postižu se u svakoj utakmici hettrikovi. Ovo bi bilo za pamćenje da se desilo!

Poznati smo kao neko ko zna uraditi atmosferu unutarnjih prostora i učiniti ih javnim, jer ne dijelimo prostor na unutarnji i vanjski. Čovjek je uvijek u prostoru. Nemate odvojeno čovjeka i prostor – nisu entiteti.

Upravo ovom prostornom igrom ostvarila bi se neponovljiva gesta koja bi se pamtila pri prvom viđenju ove kuće. U jednom momentu, u autu, prolazeći pored ove kuće, mogao bi vidjeti kroz nju

Prijedlozi i za to bili su u duhu kuće i onoga što ona treba da predstavlja – povezanosti i komunikacije ovog prostora u kojem živimo. Bili bi to fluidni prostori izrazite artističnosti i autentičnosti. Svojom unutarnjom organizacijom oko tog poluotvorenog atrijuma kuća bi imala jasnu i logičnu organizaciju.

Intimnim prostorom zovemo prostore gdje smo dobro orijentirani. U prostorima gdje se gubimo, gdje se ne snalazimo i koji nas zbunjuju, mi dobijamo fobije, i oni nisu u sadejstvu s našim tijelom. Veoma malo ljudi misli o tome i zna. Tako je i sa arhitektima.

Ova naša kuća bi se tek na krovu ostvarila, jer naš prijedlog je bio da krov bude supstitut za park u kojem se gradi. To bi bio krovni park za rekreaciju uposlenih i recharge njihove energije.

Nažalost, igrom koju je jasno pročitati, odustalo se od ovog rješenja i od kuće koja bi sigurno bila doprinos arhitekturi Bosne i Hercegovine, ne samo Mostara. A ovaj primjer je indikativan koliko politika trenutno ne misli na buduće generacije, a niti o prostoru kojeg je naslijedila.

Prekid kontinuiteta i ovakvi potezi jasno govore o banalnosti vremena u kojem živimo.

“Od kiča do smrti je korak” – velika je misao našeg umjetnika Jusufa Hadžifejzovića, rečena proročki, pred ovaj naš rat. Prijedlog koji se promoviše kao buduća kuća Autocesta BIH je toliki kič. To je pravi odraz i izraz današnje arhitekture ovih modernih medija. Botoks arhitektura. Arhitektura koja neće moći da ostari.

Ne znam kome je palo na um da kuću u Mostaru obloži staklenim panelima u zlatnoj refleksivnoj obradi. Pa ljeti tim prostorom, ispod te kuće nećete moći proći od refleksije…

To nije građenje niti doprinos gradu Mostaru – to je zagađenje prostora tog grada. Da je pameti, zaustavilo bi se ovo, da se ovakva budalaština od kuće ne napravi.

Bahаtost politike

Nevjerovatno je koliko nas bahatost trenutne politike košta u prostoru. Pogledajte šta su uradili od planina. Jahorina je sada najbolji primjer za to, kao i Brus, dio koji pripada Istočnom Sarajevu, gdje političari i njihove pristalice tik na stazi ili uz put grade…

Otkud tolika “bogohulnost” – jer ne nalazim bolju riječ za drskost da se ovako postupa u prostoru. Da se toliko prizemno i jeftino potroši najvažniji resurs koji smo naslijedili. Kad nas budu otkopavali, pitat će se: u kakvom su ovo haosu živjele generacije koje su ovo pravile?

Svjetski je to trend. Pa i Trump ruši dio Bijele kuće. Pročitajte članak o tome na portalu Peščanik “Trump i megalomanija u arhitekturi” Jana Wernera iz Guardiana.

Nažalost, dešava se i kod nas. Ne znam da li će ovaj kratki članak potaći neku jaču reakciju na samovolju uprave javnog preduzeća, ali jeste svjedočanstvo za to.

Poruka za one koji su uložili napor da oskrnave svoj grad – molim da još jednom pročitaju moto ovog teksta: Kuća nikad nije samo tvoja, ona je uvijek u oku komšije/susjeda (Nicolai Hartmann).

(Vijesti.ba)