Analitičari: Iran ne može parirati, niti pružiti otpor vojnoj sili SAD-a

U sinoćnjem raketnom napadu na američke vojne ciljeve u Iraku kao odmazda zbog atentata na generala Sulejmanija Iran je gađao američke vojne baze u Iraku.

Kako kaže Ahatović, prema izvorima bliskim američkim vojnim krugovima u Iraku, do sada je ispaljeno 35 raketa, od čega najmanje 13 na zračnu bazu Al Assad. Prema dosadašnjim informacijama, nije bilo poginulih američkih vojnika.

On dalje navodi da je nekoliko raketa za cilj imalo aerodrom Erbil kod Bagdada, no dvije rakete pale su pet kilometara prije cilja, najvjerovatnije zbog zatajenja sistema vođenja. Najmanje tri rakete su presretnute u zraku sistemom Patriot, a još nekoliko njih je palo u blizini američkih vojnih objekata ali nisu eksplodirale.

Iako za sada nema pouzdanih informacija, kaže Ahatović, najvjerovatnije se radi o raketama Sahbab 1 dometa 300 km ili Qiam 1 dometa 800 km baziranim na sovjetskim projektilima SCUD B/C, odnosno kineske verzije Hwasong 5 i 6 koje se u Iranu proizvode od kraja 1990-ih, a koje su kupljene od Libije, Sirije i Sjeverne Koreje. Ključni dijelovi i vojna tehnologija za samostalnu proizvodnju raketa su kupljeni od Rusije i Sjeverne Koreje.

- Oba tipa raketa imaju bojeve glave težine između 750 i 1.000 kilograma. To su konvencionalne bojeve glave sa eksplozivom velike razorne moći, ali veoma ograničene preciznosti koja po nišanskoj tački varira između 450 i 600 metara. To znači da se sa tim oružjem mogu gađati samo veliki stacionarni ciljevi poput vojnih baza koje su i bile predmetom iranskog napada - rekao je Ahatović.

Ukratko, smatra on, Iran efektivno nema ekonomske podloge ni dostatnih vojnih kapaciteta za dugotrajan i efikasan otpor američkoj vojnoj sili u tom simetričnom spektru ratovanja.

- No, u asimetričnom ratovanju, odnosno nakon slamanja organiziranog vojnog otpora, Iran za SAD može biti daleko komplikovaniji slučaj od samog Iraka gdje efektivno ne postoji jaka državna vlast i kontrola. To bi sigurno dovelo do dalje eskalacije širenja radikalnih terorističkih i gerilskih grupa po regionu i šire, tako da bi bilo teško zadržati kontrolu i spriječiti preljevanje krize na druga strateški važna područja - zaključio je u razgovoru za Fenu vojni komentator Nedžad Ahatović.

Premda Iran raspolaže bogatim konvencionalnim arsenalom, prije svega balističkim raketama, vojno-tehnički, analitičar i iranolog Nermin Hodžić smatra da Iran ne može parirati niti Americi niti NATO-u.

No, iako je vojna moć i ekonomija Irana oslabljena, Hodžić u izjavi za Fenu navodi da Iran, prije svega, mora na neki način odgovoriti na atentat na Sulejmanija i to iz više razloga - najprije, da bi očuvao svoj internacionalni kredibilitet i status regionalne sile, te da bi udovoljio očekivanjima vlastitoga naroda.

Hodžić je podsjetio da je Iran vrlo ozbiljna zemlja s bogatim ljudskim resursima i velikim nacionalnim osjećajem, a da o kulturi, civilizaciji i višemilenijskoj državnosti i ne govorimo.

Stoga, kazao je on, ostaje jedino opcija opsežnog nuklearnog udara, a to je onda već katastrofa planetarnih razmjera „uprkos avanturizmu pojedinih svjetskih lidera, mislim da do toga, ipak neće doći“.

Može se očekivati odgovor iranskih oružanih snaga, rekao je Hodžić, uključujući i Revolucionarnu gardu, ali po njegovom mišljenju, a čemu smo svjedočili već jutros, isključivo na vojne ciljeve.

- Dakle, na vojne baze da, na civilne ciljeve, ne vjerujem. Oni nastoje, koliko toliko, ostati u okvirima Internacionalnog poretka i internacionalnog prava. Koliko god je to moguće - rekao je Hodžić.

Nije logično, dodao je, da istovremeno traže međunarodno pravno gonjenje SAD-a za ubistvo generala Sulejmanija, a da i sami posežu za aktima terora i ugrožavanja civila i diplomata unaokolo.

Podsjetio je da je Nuklerani sporazum bio vrlo važno diplomatsko postignuće i svojevrsno svjedočanstvo da se veliki svjetski problemi još mogu riješiti diplomatijom, mudrošću i razborom. Nažalost, Evropa nije uspjela spasiti sporazum, čak niti aktiviranjem famoznoga INTEKS-a i Evropa nema pravi odgovor, političku moć niti mehanizme da spasi Sporazum.

- Bit će posljedica, djelomice na ekonomnskom planu, dodatnog slabljenja kredibiliteta EU, ali i u smislu reaktiviranja „iranske nuklearne prijetnje“ na svjetskoj pozornici. Kad smo već kod Evrope, njoj iz specifičnih razloga uopće ne ide u prilog nikakva eskalacija novih sukobljavanja na Bliskom istoku, ali će se ona, čini se, o tome malo pitati. Nadam se da griješim – zaključio je analitičar i iranolog Nermin Hodžić u izjavi za Fenu.

(Vijesti.ba)