7°C
Mostar 11°C
Tuzla 12°C
Banja Luka 12°C
Bihać 12°C
Powered by Dark Sky

04.10.2019 / 20:00 Komentari - Bošnjačka mezarja

Hasan Nuhanović: Moj rođak Ahmo - život je da se živi

Hasan Nuhanović: Moj rođak Ahmo - život je da se živi
Foto: Vijesti.ba
Ne znam koliko je primjereno o umrlom, kojem smo jučer klanjali dženazu, pisati na ovaj način, ali ja sam osjetio neodoljivu potrebu da o mom dragom rođaku Ahmi napišem nekoliko redaka. Pišući o Ahmi ja pišem o nama, jer Ahmo je bio jedan od nas, a bolji od mnogih.

Na vjetrovitom groblju sela Stoborani, opština Han Pijesak, puše vjetar, nosi miris jeseni i zime. Preko sto muškaraca čuči dok hodža završava obred uz posljednje pitanje: Hoćete li mu halaliti.

A šta da mu halalimo -  mislim u sebi sa otvorenim dlanovima ispred lica, dok tiho preko usana još jednom učim Fatihu.

Slike mi se redaju pred očima i trenuci provedeni sa Ahmom, a sve poslije rata.

Znao sam ja dobro Ahmu, moga tetića, i prije rata. Rodila ga moja tetka Mila, sestra moga oca Ibre (rođena Hanifa Nuhanović, a udata Sejfić, ali malo ko je ikad znao njeno pravo ime, nego su je svi zvali Mila). I svaki put bih se obradovao kada ga sretnem – negdje u Sarajevu, usput gdje sam kao student proveo četiri godine.

Ipak, moje pravo prijateljstvo sa Ahmom razvilo se nakon rata. Podsjećao me na oca, i likom i ponašanjem, a i na brata. Od mene stariji nekih osamnaest godina bio je bliži generaciji moga rahmetli oca nego mojoj ili moga rahmetli brata. Više puta mi se učinilo, kad se Ahmo nasmiješi, da pred sobom vidim oca.

Vrati se Ahmo u Stoborane prije četiri godine sa ženom Hajrom čim je otišao u penziju. Kupio traktor, sredio zgarište oko spaljene kuće i svojim rukama, sa sinovima, napravio drvenu kućicu. Aplicirali oni za donaciju, da se na zgarištu kuće, koju četnici spališe 5. juna 1992., kad i cijelo selo, napravi prava kuća – ali uzalud.

Napravih i ja kućicu u Stoboranima, rodnom selu moga oca Ibre, smještenom u dubokoj Republici Srpskoj, tačno sto kilometara od moga porodičnog stana u Sarajevu.

I čim stignem petkom naveče eto me na brdo kod Ahme i Hajre. Nema ljepšeg pogleda na Žepu od onoga koji se prostire kad stojiš u Ahminoj avliji. Na stolu pita zeljanica od domaće blitve i sira. A užitak je tek onda kada Ahmo, svojim tihim glasom, počne prepričavati mnogobrojne anegdote iz svoje dugogodišnje karijere dizaličara i šofera.

Od dogodovština o životu dizaličara-kraniste i šofera na raznim lokacijama bivše Jugoslavije, o čemu je Ahmo govorio sa velikom nostalgijom, najinteresantniji su mi bili Ahmini doživljaji sa rada u Iraku, prije rata, i u Libiji odmah nakon rata. Pa da vam prepričam nekoliko probranih anegdota.

Ahmina prijeratna firma devedeset i sedme u raspadu, plate ili nema ili za nju možeš kupiti dvije kese gibire, i on slučajno naleti na direktora. Hoćeš li Ahmo u Libiju – hoću, odgovori Ahmo bez velikog razmišljanja.

Nije Ahmo volio avione pa se jedva usudio sjesti i izdržati četiri-pet sati leta do Libije. Sretan što je sletio živ, izađe iz aviona i zapahne ga vreo zrak. Joj što puše vreo zrak iz onog avionskog motora, Hasane – priča on meni – i ja ubrzam korak da se što prije od njega udaljim, već sav znojav. I idem ja, idem, a vreo zrak nikako da prestane. Što baca daleko ovaj motor, majkumu – misli Ahmo.

Udaljim se ja od aviona podobro i dođem pred ulaz aerodromske zgrade. Okrenem se, pogledam – osto avion na pisti iza mene, a i dalje vrelo.

Nije ovo avion, Ahmo – kažem ja sebi i puknem se po čelu – ovo je Libija.

Ahmo je u ratu bio hrabar, i više od toga, ali se o tome nikad nije hvalio. O ratu je, inače, vrlo malo pričao i ja sam u tome prepoznao Ahminu filozofiju da se ružne stvari trebaju ostaviti iza sebe.

Ta mi je Ahmina karakteristika pomogla u mojem poimanju života nakon genocida. Znao se on sjetiti često i spomenuti i mojeg oca i mater, koje je jako cijenio, i mojega brata kojega se sjećao kao dječaka,  ali Ahmo je veoma mudro i brižno dozirao ta sjećanja, a sve uz bojazan da me nečim što bi rekao ne povrijedi. I tako bih definisao Ahmin karakter – brižan, nježan, svjestan stvarnosti koju živimo, a istovremeno pun optimizma i nade da će sutra biti bolje, i da je najgore iza nas.

Ahmo je volio život, i živio ga je punim plućima. Ahmo je cijenio život, volio je dobre ljude, a o onima koje je smatrao lošima nije puno komentarisao – možda riječ ili dvije. Ahmo na loše ljude nije htio trošiti vrijeme i energiju.

Nedavno, kada je obolio, ali se još dobro držao, rekao sam mu da me jako podsjeća na moga oca Ibru – od kojega je bio mlađi nekih osam godina. Ahmine, prozirne, nebo-plave oči, kao i zelene oči moga oca Ibre i more-plave oči moga brata Muhameda-Brace, poezija su kojoj ne trebaju riječi. Ahmina žena Hajra, moja draga Hajra, se u te plave oči i zaljubila. Ahmo se, na moj komentar, u svom stilu, samo nježno nasmiješio.

Ahmin osmjeh mi je, ovih tmurnih postratnih godina, osvjetljavao put. On mi to nikada nije rekao, ali ja sam u Ahminom osmjehu i očima pročitao cijele tomove životne filozofije – život je da se živi.

U ratu je Ahmo pokazao iznimnu hrabrost, ali o tome nije skoro nikada pričao. Kada sam ga nekoliko puta o tom iskustvu priupitao nevoljko mi je prepričao nekoliko dogođaja. On se nije zatekao u Stoboranima, selu između Han Pijeska i Žepe, te devedest i druge već u Buća Potoku pa se sa komšijama uključio u odbranu Sarajeva.

Jedno vrijeme je bio zadužen da po tranšejama i bunkerima na Žuči raznosi municiju za PAM-ove – ono malo metaka što ih je Armija BiH imala. Jednoga dana Ahmo će, sa desetak tih metaka ovješenih oko ramena, otići predaleko, zalutati i „izbiti“ pravo pred četnički rov na Žuči. Nakon nekoliko sekundi zbunjenosti i sa jedne i sa druge strane četnici će na Ahmu uperiti puške i početi pucati, a on će se baciti u žbunje i nekako uspjeti dopuzati do naših rovova dok su oko njega zviždali meci. Nikada nisam bio bliži smrti – ispričaće mi Ahmo tako jedne večeri u Stoboranima, dok sjedimo u „našem raju od sela“, nekako rahat što nismo u sarajevskom mravinjaku već na tim livadama, pašnjacima, šumama istočne Bosne gdje su moji i njegovi preci nekada davno „poboli kolje“. Najstariji „stoboranci“ kažu da su prije sto i pedeset godina tu ljudi doselili iz Kolašina – legenda koju su pričali oni koji već odavno leže na istom groblju na kojem smo jučer ukopali Ahmu.

I da završim – posljednji put sam o mrtvima na ovaj način nešto napisao kada su, pomoću sofisticirane DNK analize, identifikovali posmrtne ostatke moga brata Muhameda-Brace, a čije su oči bile vrlo slične plave boje očima moga rođaka Ahme.

Ahmo se u politiku dobro razumio, ali on o toj temi nije volio pričati pa bih Ahminu jučerašnju dženazu pokvario kada bih je povezao sa politikom. Ipak, rizikovaću i reći ću ovdje još nekoliko riječi koje možda sežu i u politiku – ne onu dnevnu, prljavu, već onu dugoročnu za koju bismo trebali imati viziju, jer bez te vizije ne može ni jedan narod, ni jedna država imati neki plan o tome kako i šta dalje.

Moj rođak Ahmo, sa očima istim, prozirnim, nebeski dubokim kao što su bile oči moga oca Ibre i moga brata Muhameda-Brace, sa kojima je Ahmo dijelio najbliže gene, jer ga je rodila moja tetka Mila (Hanifa) sa istim takvim očima, od jučer leži ukopan na groblju sela Stoborani, oština Han Pijesak, Bosna i Hercegovina, entitet Republika Srpska. Za sada Ahmini sinovi, snahe i unuci žive u Sarajevu, a gdje će živjeti za godinu ili dvije, ne znamo.

Ono što znamo je da je veliki broj ukopanih, kao što je Ahmo, na stoboranskom mezarju, jednom prelijepom mezarju, dovežen iz Federacije BiH, iz Sarajeva, kako bi na tom mezarju ležali do vječnosti, do sudnjega dana.

Pitali su me jučer – gdje bi ti volio da se ukopaš kada umreš. Na momenat pitanje me je prvo malo šokiralo, jer čovjek o smrti ne razmišlja na taj način, kao da je smrt tu negdje, samo što nije. Meni je stoboransko groblje puno ljepše od ovih sarajevskih, pa sam onima, koji su me to upitali, kada sam se sabrao, odgovorio – tu u Stoboranima.

Sada se pitam – kada me jednoga dana ukopaju u Stoboranima, selu između Han Pijeska i Žepe (u kojoj je moj djed Hasan Nuhanović 1945. godine bio prvi poslijeratni načelnik kotara Žepa, prije nego što su ga komunisti-četnici poslali na Goli Otok nizašta) da li će moja kćerka moći posjetiti moj grob na tom mezarju bez vize i pasoša.

Ahmo je umro, i ja ga kao rođaka i bliskog prijatelja nikada neću zaboraviti. Ahmina smrt i dženaza su me inspirisale da se ovako napismeno obratim javnosti sa pitanjem – gdje će biti bošnjačka mezarja istočne Bosne i Hercegovine u budućnosti.

Mojem dragom rođaku Ahmi, uz Fatihu, želim lijepi džennet, dok njegovo tijelo leži na prelijepom groblju sela Stoborani na kojem vjetrovi nikada ne prestaju puhati.


Piše: Hasan Nuhanović

(Vijesti.ba)

Izdvajamo