4°C
Mostar 9°C
Tuzla 9°C
Banja Luka 9°C
Bihać 9°C
Powered by Dark Sky

09.09.2019 / 20:00 Regija - Zagrebački historičar

Goldstein: Relativizacija prošlosti oduzima nam budućnost

Goldstein: Relativizacija prošlosti oduzima nam budućnost
Foto: Vijesti.ba

Štetno je licitirati brojkama jer nam relativizacija prošlosti oduzima budućnost, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) historičar iz Zagreba Ivo Goldstein, povodom nedavne izjave hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da su Hrvati dali najveći doprinos antifašističkoj borbi u Evropi.

Ne licitirati brojkama

- Tačno je da su Hrvati bili najzastupljeniji u antifašističkom pokretu u odnosu na druge jugoslovenske narode sa 30 posto, a činili su nešto više od 20 procenata stanovnika tadašnje zajedničke države - rekao je Goldstein.

Međutim, kako navodi, slijedeći tu logiku, Srbi u Hrvatskoj dali su najveći doprinos, jer ih je bilo 28 posto među hrvatskim partizanima, a oko 16 procenata u tamošnjem stanovništvu.

- Danas je najvažnije ne licitirati brojkama, nego da shvatimo da je partizanski pokret pokušavao stvoriti neke mostove između zavađenih naroda koji su bili zakrvljeni do te mjere da je izgledalo da iz tog kolopleta zločina i osvetničkih akcija nema izlaza - rekao je Goldstein.

Dodaje da relativizacija prošlosti oduzima budućnost.

- To su samodovoljne, etnocentrične države koje funkcioniraju na temelju vrijednosti suprotnim evropskim. Hrvatska jest članica EU. Međutim, jedan dio političkog života u Hrvatskoj upravo funkcionira po načelima koja su u suprotnosti u odnosu na evropske - ističe Goldstein.

Činjenica je, nastavlja, da i ako se ne želimo baviti politikom, politika se bavi nama, pa je žalosno da je jedan događaj, kao što je Drugi svjetski rat na prostoru bivše Jugoslavije, duboko politiziran 74 godine nakon njegovog završetka.

- To ne pokazuje samo kakvi su bili partizani, o kojima se sve manje govori, i oni koji su bili na drugoj strani, već i mi danas. Dakle, to govori i o našoj nezrelosti, odnosno nezrelosti postjugoslavenskih država da se na pravi način suoče sa svojom stvarnom prošlošću - mišljenja je Goldstein.

Prema njegovim riječima, govoriti o antifašističkom pokretu u Hrvatskoj, znači uključivati sve građane, ne samo Hrvate, nego i veliki i iznadprosječni broj Srba.

- Na kraju 1941. od sedam hiljada hrvatskih partizana otprilike, apsolutno je najviše bilo Srba - njih 5.400 i oko 800 Hrvata. Dakle, oko 80 posto tadašnjih hrvatskih partizana su bili Srbi - rekao je Goldstein, dodajući da je bilo i 600-tinjak drugih, prije svega Židova, drugih manjina, nešto malo Crnogoraca, te Muslimana.

Kada je u pitanju često spominjana brojka da su Hrvati bili nadprosječno zastupljeni u partizanima, Goldstein pojašnjava da se to temelji na izjavi Josipa Broza Tita iz proljeća 1944., koji je ustanovio i to je službena brojka, da u tom trenutku u Narodnooslobodilačkoj vojsci ima 44 posto Srba, 30 procenata Hrvata, 10 posto Slovenaca, četiri procenta Crnogoraca i 2,5 posto Muslimana.

- To je oko 91 procenat. Ostatak su pripadnici drugih narodnosti. Kada je riječ o Hrvatima, taj broj je nadprosječan u odnosu na udio Hrvata u tadašnjoj Jugoslaviji koji je tada bio, ovisi o tome koji popis se uzima kao relevantan, da li onaj iz 1941. ili iz 1948. Hrvati su činili oko 22 do 26 posto stanovnika na teritoriju tadašnje Jugoslavije, a sa 30 procenata su bili najzastupljeni u partizanima u odnosu na druge jugoslavenske narode. U odnosu na Srbe - otprilike isto - navodi Goldstein.

Pojednostavljivanje stvari

Treba znati, poručuje, da je i u tom trenutku kada Tito saopštava ove podatke, i prije i tokom cijelog rata, broj Srba iz Hrvatske i BiH bio apsolutno najveći u odnosu na druge narode u ove dvije republike, odnosno kasnije države, a u njima je antifašistički, partizanski pokret bio apsolutno najjači.

Goldstein naglašava da se broj Hrvata u partizanima u Hrvatskoj izjednačio sa Srbima već 1942., a onda postupno, tokom 1943. Hrvati postaju brojniji u partizanima u Hrvatskoj u odnosu na Srbe, tako da je negdje 1944. u partizanima u Hrvatskoj oko 61 posto Hrvata i 28 posto Srba.

- To je razumljivo, jer su Hrvati većinski narod, a Srba je tada u Hrvatskoj bilo nekih 16 posto - konstatuje Goldstein.

Na opasku novinara RSE kako u Srbiji mnogi ističu da su Hrvati masovno krenuli u antifašističku borbu tek nakon pada Musolinija u septembru 1943. i kada je postalo jasno da Adolf Hitler gubi rat, Goldstein smatra da je to prilično pojednostavljivanje stvari.

- One su ipak malo kompliciranije i ovisile su o jednom dužem razdoblju. Možemo reći da je jedan dobar dio Hrvata 1941. dočekao osnivanje NDH sa zadovoljstvom. Jednim dijelom zato što je nestala Jugoslavija koja je bila diktatura i postojala je snažna opozicija u Hrvatskoj prema onome što se događalo u toj državi - kaže Goldstein.

Već u ljeto 1941. godine, nastavlja, krenule su nestašice, a ekonomska situacija postala je katastrofalna. Italijanska i njemačka vojska su se nalazile i na teritoriju koji je bio proglašen kao NDH i pokazale su se kao okupatorske i pljačkaške.

- Takođe, Rimskim ugovorima iz maja 1941. NDH je ostala bez nekih ključnih teritorija - Italija je njima uzela ključne dijelove Hrvatskog primorja i Dalmacije. Osim toga, najplodnija poljoprivredna područja - Međimurje i Baranju - morala je dati Mađarskoj - priča Goldstein.

U međuvremenu, podsjeća, počeo je i ustaški teror koji je prvenstveno genocidno nasrnuo na Srbe, Židove i Rome, ali vrlo brzo i na Hrvate, tako da su mnogi Hrvati do 1941-42. godine imali jasnu distancu prema ustašama.

- Međutim, otići u partizane je bilo malo teže. Srbi u Hrvatskoj i BiH nisu imali alternative. Morali su bježati u šumu. Pogotovo oni koji su živjeli na selima bijeg u partizane je praktično značio spašavanje života - navodi Goldstein.

Za Hrvate to nije bilo tako, ističe historičar. Odlazak čitavih porodica na oslobođeni teritorij, pristupanje partizanima, u to doba uopće nije bilo moguće. Ako je neko pobegao od mlađih dečki u partizane, vrlo brzo su ustaše došle po članove porodice i slali ih u Jasenovac.

- Međutim taj kritični, negativan odnos prema NDH je polako sazrijevao tokom 1942. kada su, recimo, slali domobrane na istočno bojište (Sovjetski Savez) ili u Bosnu što su bila najteža bojišta kojih su se svi grozili. Kad bi otišli na dopust, ne bi se vraćali, nego bi pobjegli u partizane. Imate u arhivima čitave nizove takvih izveštaja - poručuje Goldstein.

Ustaški pozdrav ismijavao se i 1942.

Kad se pogleda koliko je Zagreb imao žrtava u Drugom svjetskom ratu sa obje strane, dodaje, primjetno je da pretežu antifašističke.

- Ubijeno je 7-8 hiljada Židova, onda nekih 6-7 hiljada ostalih žrtava ustaškog terora, otprilike 6-7 hiljada stradalih u partizanima i 6-7 hiljada onih koji su stradali u domobranima i ustašama. Znači 3:1 - ocjenjuje Goldstein.

Pojašnjava da se ustaški pozdrav „Za dom spremni“ ismijavao čak i 1942. godine, ali da je dug put od tog ismijavanja do odlaska u partizane.

Demantovao je tvrdnje Grabar-Kitarović da je u antifašističkom pokretu učestvovalo oko 500.000 Hrvata.

- Nije bilo toliko boraca. Bilo ih je puno manje. Vjerovatno su ona i njeni savjetnici izvadili neki broj i onih koji su sarađivali, podržavali, dakle familije, pri čemu, vjerovatno, računa i svoju, jer je ona iz partizanske familije. Tačnije, iz Primorja i Gorskog kotara koji je bio gotovo sto posto partizanski - napominje Goldstein.

Što se tiče hrvatskih Srba u četnicima, ističe kako treba znati da je četništvo u Hrvatskoj bilo vrlo ograničeno, prije svega na Knin i Kninsku krajinu.

- Najjači centar je bio u jugoistočnom dijelu Like. Inače, u zapadnom dijelu Like su apsolutnu premoć među Srbima imali partizani. Četnika je bilo i u Gomirju u Gorskom kotaru, a susjedna Drežnica je bila apsolutno partizanska - pojašnjava ovaj historičar.

Ističe da je 1943. većina Hrvata podržavala partizanski pokret. Međutim, uzastopna razočaranja i tragedije koje su se događale, utjecale su na promjenu raspoloženja.

- Evo vam riječi Vladimira Nazora, jednog od najistaknutijih književnika toga doba, koji je na Staru godinu 1942. pobjegao iz Zagreba, gdje je inače čašćen i gošćen. Sa 69 godina je otišao u partizane. Kada je došao na oslobođeni teritorij objasno je zašto je to uradio: „Na to me potaklo nečovječno proganjanje i istrebljivanje Židova, koji su ljudi kao i mi. A što je najglavnije, potaklo me i zlostavljanje i klanje Srba, koji su nam po krvi braća i s kojima skupa živimo toliko vijekova“ - govori Goldstein.

Dodaje da su, ne samo Nazor, nego i mnogi drugi bili upravo time potaknuti.

- Na prve vijesti o genocidnim akcijama ustaša nad Srbima, neki ljudi su se zgrozili sa humanističkog stanovišta, a drugi, prije svega seljaci i predstavnici crkve su shvatili da kada ustaše, a to su tobože „naši ljudi“, nasrnu na Srbe, doći će vrijeme osvete. I zaista, na neke se ta osveta nalegla: i to ne samo u Hrvatskoj, već i u BiH. Imali smo do kraja 1941. ponajprije u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini niz četničkih genocidnih akcija, prvenstveno prema muslimanima Bošnjacima, a kasnije ih je bilo i prema Hrvatima - naglašava Goldstein.

Bratstvo i jedinstvo

Prema njegovim riječima, glavnina partizanskih snaga prešla je iz Srbije, nakon propasti Užičke republike 1941., na teritorij BiH. Onda su partizani, koji su u to vrijeme uglavnom bili Srbi i Crnogorci, išli sa pričom koja je funkcionirala.

- I sam Tito je kasnije rekao: „Naša parola je bila bratstvo i jedinstvo“. Nažalost, kad danas gledamo na to bratstvo i jedinstvo, u kontekstu propasti socijalističke Jugoslavije, imamo puno drugačiju percepciju. Ali, tada po riječima Tita: „Mi smo činili sve napore pokazujući ojađenom srpskom življu i zavedenim četnicima da nisu svi Hrvati zlikovci, da nisu svi muslimani zlikovci, već samo jedan dio u ustaškim odredima, koji pod vođstvom Nijemaca vrše zlodjela. Dokazivali smo svim mogućim načinima ojađenom muslimanskom i hrvatskom življu da Srbi nisu zlikovci nego da zvjerstva vrši samo šaka Mihailovićevih (Draža) i Pećančevih (Kosta) četnika, te nedićevaca (Milan Nedić, predsjednik kvislinške Vlade u Srbiji). Bio je to naporan rad - ocjenjuje Goldstein.

Porušene međunacionalne odnose, nastavlja, koji su u tom trenutku došli do tačke sveopšteg bratoubilačkog rata, partizani su u jednom dijelu uspjeli limitirati i stvarati nekakve mostove tokom rata da se poslije njega moglo uspostaviti međunacionalno razumijevanje i da ta zajednica počne funkcionirati.

- Koliko je ona bila otporna na druge i nove izazove, to smo, nažalost, vidjeli u ratovima 1990-ih godina - napominje Goldstein.

Sama partizanska borba ne bi bila tako uspješna, poručuje, da uistinu do kraja rata u njoj nisu učestvovali pripadnici svih naroda.

- Činjenica je da se partizanski pokret dobro prezentirao u različitim jugoslavenskim sredinama i uspio da do kraja rata dobije priličan broj pristaša. Uspio je sam iznijeti taj teret oslobođenja na svojim plećima, što je unikum i na to trebamo biti ponosni, zato što se Jugoslavija oslobodila uglavnom vlastitim snagama. Partizani su isključivo svojim snagama, bez ikakve pomoći izvana tokom rata držali velike slobodne teritorije, izvukli se iz strahota Sutjeske i Neretve, a onda prema kraju rata samostalno oslobodili većinu tadašnjeg jugoslavenskog teritorija, uz nešto jaču logističku pomoć Velike Britanije i ulazak Crvene armije - kazao je Goldstein.

Volio bi, navodi, da se prestane licitirati brojkama, jer one nisu ključ priče nego povijesni kontekst, odnosno činjenica da je to bio jugoslavenski pokret u kojem se pokazalo da pripadnici različitih naroda imaju načina, potrebe, mogućnosti da u njemu ravnopravno učestvuju i pronađu sebe.

Goldstein ističe da su muslimani u BiH brže ulazili u partizanske jedinice nego Hrvati.

- Taj broj je 1942. bio relativno mali, ali je 1943. narastao. Osnovana je Muslimanska brigada jer je trebalo podržati identitet BiH, pogotovo nakon odluke da ona ne bude autonomna pokrajina u novoj Jugoslaviji nego ravnopravna republika s ostalih pet, što je potvrđeno na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. - riječi su zagrebačkog historičara

Danas je najvažnije, ponavlja, ne licitirati brojkama, nego da shvatimo da je partizanski pokret pokušavao stvoriti neke mostove između zavađenih naroda koji su bili zakrvljeni do te mjere da je izgledalo da iz tog kolopleta zločina i osvetničkih akcija nema izlaza.

Sindrom "samomržnje"

Ističe kako je činjenica da u našim krajevima politika postaje povijest, a povijest postaje politika, a taj brak između historije i historiografije sa politikom je veoma loš.

- On je loš za politiku jer se onda ne bavi relevantnim problemima, a i za historiografiju jer kada je politizirana više nije nauka, nije relevantno sjećanje na prošlost nego manipulacija njom. Sama činjenica da neki imaju u porodičnom stablu antifašističku prošlost - a sad su se najedanput našli na drugoj strani - upravo je pokazatelj limitirane demokratičnosti pojedinih društava u kojima odnos prema povijesti čini važan dio ideologije i njene provedbene politike. Onda imate ljude koji iz bilo kojih političkih i drugih razloga mijenjaju strane. Jednim dijelom se to može tumačiti sindromom „samomržnje“ koji je bio razvijen u Židova - govori Goldstein.

Trebalo bi, dodaje, barem na nivou politike znati ko je u Drugom svjetskom ratu bio na pravoj, a ko na krivoj strani - a jedino su Titovi partizani bili na pravoj strani i niko drugi.

- Svi ostali - kada se krene u relativizaciju zločinačkog karaktera pojedinih pokreta, te se krene tvrditi da su to bili rodoljubi, domoljubi, da nisu radili ovakve ili onakve zločine - onda se upada u misaoni i vrijednosni haos i rupu bez dna iz koje se više ne možete izvući - mišljenja je Goldstein.

Smatra da su jedino partizani bili društvena, politička a prije svega vojna snaga za koju se može reći da je bila oličenje pravde i pravednosti.

- Stoga, bila kakva relativizicija ove činjenice i uvođenje nekih drugih pokreta, odnosno njihovih ideja i sistema - vodi u revizionizam i onda na političkom planu to nanosi samo štetu, i to nemjerljivu štetu. Možda se to može svidjeti dijelovima naroda iz kojih te poruke dolaze, ali na postjugoslavenskom prostoru i dan danas vidimo da iznošenje takvih činjenica proizvodi haos - potcrtava Goldstein.

Ističe da kratkovidna politika cilja na jeftino pridobijanje glasova, te da nam je 24 godine nakon završetka ratova napokon potrebna neka stabilizacija, smirivanje, neka vrsta suživota koja se ne može dogoditi u ovakvim uvjetima.

- Neki kažu - nemojmo sada o ustašama, četnicima i partizanima jer nas to odvodi u prošlost. Međutim, to je tako važna tema i moramo se time baviti jer nam relativizacija prošlosti oduzima budućnost. Dakle, moramo se baviti prošlošću radi naše budućnosti - kazao je Goldstein.

Kako je istakao, vidimo da više nego ikada prije revizionisti, koji nastoje da relativizuju zločinački karakter pojedinih pokreta, zapravo ne govore o periodu između 1941. i 1945., nego o današnjem vremenu, o nekim projekcijama društvenih i političkih odnosa kako bi oni htjeli da izgledaju i dan danas.

- To su samodovoljne, etnocentrične države koje funkcioniraju na temelju vrijednosti suprotnim evropskim. Hrvatska je članica EU. Međutim, jedan dio političkog života u Hrvatskoj upravo funkcionira po načelima koja su u suprotnosti u odnosu na evropske - zaključuje Goldstein.

 

(Vijesti.ba / RSE)

Komentari - Ukupno %

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
1000 karaktera preostalo
Prikaži još

Izdvajamo