10°C
Mostar 17°C
Tuzla 13°C
Banja Luka 15°C
Bihać 15°C
Powered by Dark Sky

21.08.2019 / 10:42 Komentari - Piše: Senadin Lavić

Bošnjaci su neupitni - Bosna se dovodi u pitanje kao država!

Bošnjaci su neupitni - Bosna se dovodi u pitanje kao država!
Senadin Lavić / Vijesti.ba
Kada u društvu usahne racionalan govor, onda svakakve kreature postanu tumači povijesti i ljudskih sudbina. Oni čekaju tu iza povijesnih promjena paradigmi društvenog života i bez imalo odgovornosti kroje sudbinu cijelih narodnih grupa.

Tako se javlja na povijesnoj sceni model dominacije etničkog diskursa nad cjelinom društvenog života ljudi, a u političkom životu na mjesto demokratije staje etnokratija, na mjesto nacionalne (državne) političke orijentacije stupa partikularni etnopolitički totalitarizam i protiv demokratske politike nezaustavljivo raste etnopolitika, biopolitika i populizam.

Nekada su naši preci govorili da njihova djeca ne smiju ići u austrijske škole jer će se “povlašiti”. Takva glupa predrasuda prema austrijskim školama koštala ih je velike zaostalosti do prve polovine 20. stoljeća. Na sličana način danas zastrašuju i obmanjuju  Bošnjake da je bosanstvo velika opasnost za njihov identitet i opstanak. To je, također,  velika zabluda i glupost. Samo su naivci mogli biti protiv sistema obrazovanja koji je naslijedio duh Marije Terezije iz 18. stoljeća, te su njima vrlo slični oni koji na početku 21. stoljeća napadaju i negiraju vlastiti bosanski identitet i internacionalno priznatu bosansku naciju! Zato je jasno da je obrazovanje osnov ličnog i grupnog narodnog identiteta. Ta, već  je Džemaludin Čaušević, negdašnji reis, dobro znao vrijednost te činjenice.

Pitanje nacionalnog ideala, čini se, još nije postavljeno na pravi način na balkanskim prostorima, izuzev slučajeva kada to pitanje svedemo na etnicizam, to jeste na buncanje etnopolitike o društvenim i političkim zajednicama. Pritom, etnopolitika na Balkanu vrlo podlo koristi religiju, umjetnost, znanost ili ljudske običaje i navike, naprimjer, za svoje opasne interpretacije društvenih odnosa. Tada imamo smjesu ili mješavinu svešteničko-politikantskog držanja spram društveno-povijesne zbilje, a posebno otužno je rastakanje ljudskog koordinatnog sistema racionalnosti ili obesmišljavanje svake logike onoga kartezijanskog cogito, ergo sum kroz rigidnu biopolitiku. Etnopolitika onemogućava naše identificiranje s Bosnom kao povijesnom, kulturnom i političkom činjenicom. Ona to identificiranje istrajno i planski isključuje iz našeg postojanja. Sve je moguće i sve je dopušteno – osim bosanstva!

Nacija je skup svih građana jedne države ili, drugim riječima, slobodna zajednica građana. To je nacionalni ideal koji se slijedi. Danas je gotovo svaka moderna nacija heterogena zajednica građana – ne homogena zajednica – povezana zakonima, državnom administracijom, sistemima poslovanja, obrazovanja, teritorijalnim ili geografskim vezama, ekonomskim interesima i tome slično. Unutar takve nacije postoje različite grupe koje njeguju svoje identitete, specifičnosti, prepoznatljivosti, običaje, navike, sjećanja ili vjerske orijentacije. Negdje se poklapa ime naroda i ime nacije, a negdje se ne poklapa. Ali, nacija je politička zajednica ljudi. Ona prevazilazi predstave o kulturnom ili biološkom razumijevaju naroda, o “rađanju” u narodu kao da neki narod nije povijesna konstrukcija sa svojim kontekstualnim specifičnostima. Nacija, međutim, jeste novi specifični oblik društvenosti u povijesnom razvoju oblika ljudske društvenosti. Nacionalizam stvara naciju, upozorava nas E. Gellner. Zato je neophodno naglašavati razliku između nacije, s jedne strane,  i naroda, plemena ili roda, s druge strane. Nema ništa prirodnije nego identificirati se s Bosnom, odnosno s državom u kojoj građanin živi. Iz te logične i normalne identifikacije s državom Bosnom razvija se lična i kolektivna svijest o svojoj zemlji, državi, političkoj formi. Velikodržavni nacionalistički hegemonizmi srpstva i hrvatstva sve su poduzeli da se narod u Bosni odvoji od svoje zemlje i identificira s nečim drugim, s nekom drugom zemljom, povijesnom konstrukcijom, identitetnom naracijom. To je, između ostalog, bilo moguće jer nije bilo jasne, profilirane bosanske identificirajuće naracije!

Iz 19. stoljeća smo naslijedili i kroz 20. stoljeće razvijali ideju da se napravi homogeno narodno tijelo koje ima jedinstvenu povijest i neupitan kontinuitet od najstarijih vremena, zajednički jezik, slavne događaje i ličnosti, vječnu teritoriju na kojoj živi, svete običaje i td. Tako bi se napravio skup kriterija preko kojih bi neko mogao prosuđivati da li je, naprimjer, neka povijesno-socijalna grupa u svome postojanju uključiva ili svodiva pod definicije tih kriterija koji su utemeljavajući. I onda se dobije pregled, stuktura, raspored i kvantitet takve grupe. Ne treba ići daleko u evropske prostore i povijest da bi se ovakva mehnicistička predstava mogla pratiti i posmatrati. Dovoljno je pogledati nacrte svesrpstva i velikosrpstva od 19. stoljeća do danas i sve će biti razvidno. U tim nacrtima se pojavljuje radikalna, fašizoidna ideja istrebljenja drugačijeg, različitog, posebnog koje se ne uklapa u postavljeni skup kriterija (svetosavlje, jezik, ime, povijest, običaji, teritorija i td.). Etničko-religijski nacrt nacije isključuje iz jedne nacije sve one ljude koji se ne uklapaju u definirane kriterije etničke grupe, religijske forme, jezika i povijesti. Tako etičko-religijski koncept nacije kazuje da je nacija, ustvari, proširena religijska grupa ljudi. Time se, dakle, pokušava sabiti narod u jedno kolektivno ja i njime raspolagati kao sa svojim vlasništvom. Najopasnija ideja da se jedan cijeli narod predstavlja kao organizam-pleme koje je definitvno oblikovano, strukturno uređeno i sadržajno definirano, a takvo određenje dobija od prvosveštenika koji procjenjuje budućnosti na iracionalnim osnovima.

Kolektivni narodni identitet je povijesno-politički konstrukt, dakle, stvara se u jednom povijesnom kontekstu i kao takav podložan je promjenama. U 21. stoljeću Bošnjaci se ne mogu svesti na simulakrum jednoznačne etničke forme u kojoj se može misliti samo na jedan način, živjeti samo u jednoj formi, biti podložan vrhovnom svešteniku ili nekom etnarhu koji zna kako svaki pojedinac treba da živi. To bi bilo ravno isključenju iz postojanja u realnom vremenu. Bošnjaci su kao i svi drugi kolektivni entiteti ili narodne grupe vezani za kontekst i u njemu se mogu razumijevati. Otuda slijedi pluralnost interpretacija bošnjačkog spacijalnog i temporalnog bivstvovanja. Ono što su bili Bošnjani od bana Borića do kralja Tvrtka I (od XII-XIV stoljeća) ne poklapa se identitetno s Bošnjacima iz vremena Huseina Gradaščevića (XIX stoljeće) ili Bošnjacima koji su uplovili u 21. stoljeće. Oni postoje u različitim kontekstima koji ih određuju! Pokušaj da se uspostavi definitivni, nepromjenljivi identitetni tok, kontinuitet, opisano konačno stanje, apodiktička krajnja misao, ideja i tome slično, samo krivotvori postojanje u pluralnosti stanja i iskustava ljudi u vremenu i prostoru. To isto važi za Srbe, Albance, Bugare, Hrvate, Francuze i druge evropske narode i nacije. Nacionalizam voli da izmišlja i konstruira velike priče o “našoj naciji” i time se utemeljava u vremenu i prostoru kao da je star dvije hiljade godina. A, ustvari, mi bismo danas trebali veliku pažnju posvetiti odosu identiteta grupe i konteksta, te tako dezavuirati one brojne lažne mitove o porijeklu. Kontekst je uvijek kompleksan i pluralan i ne funkcionira prema nečijim ograničenim željama i emocijama.

Konstruktivistički pluralizam je trajući okvir bošnjačkog kulturnog i povijesnog postojanja. On je izraz njihove povijesne bosanske političke orijentacije ili usmjerenosti na banovinu-kraljevinu-državu Bosnu kao pluralnu formu,  kojim se nadilazi puko biološko postojanje grupe ili ljudske zajednice. Narodna usmjerenost na oblikovanje države je politička par excellence, a za Bošnjake ona je bosanska, jer oni Bosnu stoljećima vide i razumijevaju kao svoju staru državu. Političko ovdje iskazuje sposobnost grupe da vlastito postojanje definira povrh biološkog, animalnog ili darvinističkog stanja vrste! S Bošnjacima u Bosni danas žive i drugi narodi i stoga je potrebno mnogo razumijevanja, znanja i razgovora da se dođe do svijesti o državnom jedinstvu koje se planski podriva etnopolitikom iz susjednih nacionalističkih koncepcija, te istim simulakrumom unutar bošnjačke politike koja bi navodno trebala da se zadovolji nekom “teritorijom za muslimane”. Potpuo je jasno da je bošnjačka politika u Bosni smislena samo kao bosanska! Danas Bošnjaci kao narod uopće nisu sporna povijesna činjenica – Bosna je predmet destrukcije i osporavanja.
 
Internacionalnim priznanjem Republike Bosne i Hercegovine 22. maja 1992.  godine kao 177. članice OUN, Bosna (skraćenica od Bosna i Hercegovina) je postavljena u svjetski politički sistem i pravni poredak  nacija-država. To je bosanska ili bosanskohercegovačka nacija. U bosanskoj naciji-državi Bošnjaci su slobodni građani, jer je ta nacija skup svih građana države Bosne i Hercegovine. U toj naciji-državi njihova politika je bosanska. Najveća politička spsobnost je da nadiđu puku etničku politiku, plemensko predstavljanje i ne pristanu da se svedu na “neku teritoriju za muslimane” u Bosni.

Niko nema pravo unaprijed odricati Srbima, Hvatima i Bošnjacima pravo na bosanski identitet. Opasni su oni “vizionari” koji unaprijed znaju da niko neće bosanski identitet – ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci. Takve persone iz groba pozdravlja Dobrica Ćosić! To je apsolutna podvala, jer niko nikada ljudima Bosne, bosanskim građanima, nije ozbiljno ponudio bosanski identitet u epohi evropskog stvaraja nacija-država – ni Topal Osman-paša, ni B. Kalay – nego ih 150 godina ometaju u povezivanju s bosanskim bićem i odrođavaju od svoje jedine zemlje i njezinog povijesno-političkog bića. Potiskivanje bosanskog identiteta u zadnja dva stoljeća rezultiralo je etnoperverzijom koja apsolutno potkopava postojanje Bosne kao države. Stoga je pravo pitanje za sve nas – ko to ne dopušta bosanski identitet, kome smeta bosanski identitet ili bilo kakav govor o političkom bosanstvu danas? Zašto se regionalni identiteti pokušavaju izjednačiti s bosanskim ili zašto se bosanski identitet želi predstaviti kao nešto geografsko, regionalno, lokalno, slučajno, nepolitičko? Bosanstvo posjeduje povijesni politički kapacitet za razliku od “hercegovinstva” ili nečega sličnog što je samo regionalna oznaka unutar povijesne Bosne i našeg pamćenja bosanskih zemalja. Ne mogu se s bosanstvom porediti regionalni krajiški, hercegovački, posavski, podrinjski, semberijski, humski ili polimski identiteti kao oznake za krajolike bosanske povijesno-političke cjelovitosti. Naglašavanje ili prenaglašavanje tih identiteta u 20. stoljeću ima samo jedan jedini cilj – da umanji i potisne bilo kakav bosanski identitet i svijest o državi Bosni. Te regionalne oznake unutar Bosne pojavljuju se i potenciraju se kao alati za razvaljivanje Bosne i bosanskog identiteta. Naspram toga, bosanska nacija sprječava destruktivni atak izvanbosanskog velikodržavlja i osigurava unutarnju stabilnost, koherentnost, harmoniju. Zato je ona primarno napadana od SANU i drugih sličnih institucija koje propagiraju hegemoniju nad Bosnom i negiraju bosanski identitet od kraja 19. stoljeća. To je, dakle, ključna tačka našeg razumijevanja bosanskog 20. stoljeća!

Prigovori nekih zastupnika etnopolitike, na stavove o političkom bosanstvu vrlo su površni, nepromišljeni i na granici iracionalnog. Oni još uvijek “vizionarski“ usmjeravaju i “hrabro” podsjećaju da su Bošnjaci preživjeli bez bosanstva i bosanske političke etatističke filozofije. To je pravi ego-trip prvosveštenika. Nevjerovatno! Oni nas uvjeravaju da Bošnjaci mogu preživjeti bez države Bosne! Treba podsjetiti, zapravo, da su Bošnjaci baš “dobro preživjeli”, naročito u periodu od 1918. do 1939. godine, “sjajno su preživjeli” u tom periodu, bez Bosne i bosanstva u Kraljevini. “Sjajno” su živjeli kao Srbi / Hrvati islamske vjere, muslimani / Muslimani, Jugoslaveni, neopredjeljeni ili su pobijeni ili su prognani i raseljeni, a onda svojedobno u Turskoj kao izbjeglice, sasvim skrhani i nemoćni, shvataju da je njihov bosansko-bošnjački identitet potpuno uništen. Tamo se, također, nisu mogli izjašnjavati kao Bošnjaci.

Na kraju! Guske u magli su prepuštene toku rijeke i ne vide kuda idu. Ponekad ljudske zajednice nalikuju guskama u magli i zato su one plemena u agoniji!

Piše: Senadin Lavić

(Vijesti.ba)

Izdvajamo