4°C
Mostar 8°C
Tuzla 4°C
Banja Luka 4°C
Bihać 4°C
Powered by Dark Sky

15.07.2019 / 20:00 Komentari - Piše: Anđela Savić

Prijedor - masovna grobnica tišine

Prijedor - masovna grobnica tišine
Foto: Vijesti.ba
Niko od njih nije znao kako će umrijeti, ali se molio da to bude brzo, da bude pucanj, jedna mala rupa i kraj, a ne malj, smrskana lobanja i bol u nedogled.

Piše: Anđela Savić/Danas



"Od građana koji su lojalni Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini traži se da na svojoj kući na vidno mjesto istaknu bijele zastave, bijele zastave, bijele zastave…“ odzvanja sa Radio Prijedora glas Milomira Stakića u proljeće 1992.

Bijele zastave. „Ljudi“ su od ljudi tražili da obilježe svoje kuće. Bijelim zastavama. Da bi ih razlikovali. Osjećam mučninu u stomaku. Osjećam sav apsurd tog postupka. Ako je potrebno obilježiti nekoga da bi se vidjelo da je drugačiji, da li je on onda zaista drugačiji?  

Jedan pogled na nečiju kuću, psa koji laje u dvorištu, šareni veš koji se suši, ne govori dovoljno o njenom vlasniku. Ne otkriva ono što želimo. Jedan pogled na čovjeka ne otkriva njegovu vjeru, nacionalnost, dobrotu. A morao je da otkriva. Morali smo se razlikovati jer bismo u suprotnom svi bili… isti?

Zato su ranih devedesetih ljudi odlučili da jednima na kuće okače bijele tkanine, a drugima na uniforme prišiju šarene ukrase, plave, bijele, crvene, sa orlovima i mrtvačkim glavama, sa raznim natpisima. I gromoglasno je počeo jedan veliki koncert, jedna sablasna kakofonija vriske, jauka, rafala i eksplozija. Zaustavio se tek godinama kasnije, pošto je napravio turneju po zemljama (bivše) Jugoslavije. Oproštajnu.

A onda je nastala tišina. Organizatori, glavni i prateći vokali su na after otišli u Holandiju, ali bubnjari su ostali u Prijedoru. Više nisu u bendu. Sad sjede po kafićima i na direktorskim mjestima, stoje u redovima cvjećara ne bi li ženi kupili nešto lijepo. Svojoj ženi, ne onoj koju su silovali u kući sa bijelom zastavom. Ili u logoru. Jer 1992. godine, negdje zapadno od nas, bijele zastave nisu bile simbol mira. Bile su poziv. Vrištale su: „Ubij me!“, „Siluj me!“, „Skači po meni!“, „Natjeraj me da igram kolo oko vatre, a onda me s leđa šutni u nju. Na Vidovdan. Jer ga treba proslaviti. Hrišćanski.“

A i logori su nikli tog proljeća, u kraju koji je 1942. oslobođen od nacista i ustaša, kraju koji je prethodnih pedeset godina živio bratstvo i jedinstvo. Tada je „neko morao ubijediti mog komšiju Srbina, s kojim sam proveo čitav život, da sam ja njegov neprijatelj i da me treba ubiti“, kako kaže dr Idriz Merdžanić, ljekar, preživjeli logoraš, svjedok. I heroj. Jedan od mnogih. Heroj koji je stranim novinarima krišom dao snimke prebijanja sa fotoaparata koji su čuvali logoraši.

Niko od njih nije znao koliko će još živjeti, kada će posljednji put dobiti batine po glavi jer je dohvatio parče hljeba koje mu je ispalo, kada će mu posljednji put biti naređeno da laje kao pas, da oralno zadovolji svog saborca, svog brata ili svog dželata. Niko od njih nije znao kako će umrijeti, ali se molio da to bude brzo, da bude pucanj, jedna mala rupa i kraj, a ne malj, smrskana lobanja i bol u nedogled. Ali su svi oni čuvali taj fotoaparat, taj jedini dokaz da su postojali na tom ludom mjestu u toj prelijepoj Bosni koja je tako iznenada otišla dođavola.

Kada su Ed Vilami i Peni Maršal poslali vijest u svijet, a fotografija Fikreta Alića na naslovnoj strani Timea zgrozila javnost, Omarska, Keraterm i Trnopolje su već bili pred zatvaranjem. Odlučeno je da je dovoljan broj ljudi osakaćen, ponižen, ugušen, ubijen. Ili je samo postalo previše rizično održavati ih. Sljedeći čin bila je Tomašica, masovna grobnica, jedna od najvećih na Balkanu. Jedna od.

Autorica je studentica komparativne književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu


(Vijesti.ba)

Izdvajamo