20°C
Mostar 27°C
Tuzla 19°C
Banja Luka 18°C
Bihać 18°C
Powered by Dark Sky

28.05.2019 / 20:00 Komentari - Komentar

Hasan Nuhanović: Bosanska „glavurda“

Hasan Nuhanović: Bosanska „glavurda“
Foto: Vijesti.ba

Nikad se u bijelom svijetu ne osjećam ugodno i opušteno. Ovaj osjećaj nelagode je kod mene posebno izražen kad se nađem na nekoj glavnoj ulici, ili trgu nekog velegrada, orkužen stotinama prolaznika koji svi negdje žure.

Gledaju pred sebe, niko niukoga ne gleda, ne mjerka. U zapadnoj Evropi i Americi ovaj je osjećaj kod mene pojačan nekom dodatnom nostalgijom jer crte lica, oblik glave, način na koji su ljudi obučeni – većina savim ležerno, kao mi kad obučemo ono što nosamo „oko kuće“, a neki, u manjem broju, u tip-top zategnutim odijelima, cipelama koje se sjaje i aktovkama u ruci – jer ne vidim na njima ništa što bi me podsjetilo na Bosnu, na Balkan, na domovinu. Od momenta kad izađem iz aviona ja priželjkujem povratak kući.

Ima zaista trenutaka kad se osjećam kao „alien“ (eng. termin koji se koristi za „vanzemaljca“ ali i za „stranca“, kao u Stingovoj pjesmi „Englishman in New York“), neko ko tu ne pripada.

Dodatni problem je i taj što u inostranstvu nikada nisam bio kao turista. Dakle, uvijek je moj odlazak van BiH bio vezan za moj rad na problemima vezanim za Srebrenicu. Kao turista možda bih se i uspio opustiti, ali ovako, sa teretom teme koju nosim u sebi, ne mogu.

Francuzica

Jedno od takvih putovanja je bilo davne 1998. godine kada sam pozvan da u Vašingtonu o Srebrenici svjedočim pred jednom komisijom Američkog kongresa. Sesija komisije je bila pomjerena za nekoliko dana pa je i moj boravak morao biti produžen.

Ni tada u Vašingtonu u zatvorenim prostorijama nije bilo dozvoljeno pušenje. Ipak, pronađem jedan pub u kojem se moglo pušiti. Jedva sam dočekao da mogu kafu popiti rahat uz cigaru, a da ne stojim na vjetrovitoj ulici jer - ...bo ćejf fajdu.

U tom pubu, jedan amerikanac, bijelac, negdje mojih godina, iz nekoga razloga mi se „prikačio“ tu za šankom, te me je, pred svim ostalim gostima, na glas ispitivao, propitivao: ko sam, odakle sam. Nekoliko puta sam rekao „Bosnia“, na što je on posprdno rekao „Boston“. Ja opet kažem „Bosnia“, a on opet kaže „Boston“ (na američkom engleskom to zvuči kao „Basnia“ i „Bastan“).

Ja izvadim pasoš i pokažem mu: Evo, piše ti tu - Bosnia and Herzegovina. Uze on pasoš iz moje ruke, diže ga i pokazuje svima u pubu: Wow – vidi, čovjek je iz Bosnia and Herzegovina, uz neki posprdni osmjeh.

Ja mu otmem svoj pasoš iz ruke, platim kafu i izađem iz puba. Nikad nisam skonto zbog čega se amerikanac tako ponio prema meni.

Pub se nalazio odmah do trga Dupont Circle. Unutar kružnoj toka je jedan park sa klupama isto tako poredanim u krug. Sjednem na jednu klupu i izvadim kutiju Drine koju sam ponio iz Bosne. Bio je već sumrak. Kad – sa svake klupe se diže po jedan čovjek. To su beskućnici koje u Americi zovu homelesi. Neki su, vidio sam, bili pokriveni novinama koje su koristili umjesto deke.

Imaš li jednu cigaretu za mene – upita me homeles koji je do mene prvi stigao, dok su pristizali i drugi. 
Imam – odgovorim i ponudim mu iz kutije.
Izvini – kažem mu – ja ne razumijem baš dobro taj vaš američki akcenat.

Man, dobar ti je engleski, sasvim dobar – kaže on. 
Uze on cigaretu i ja mu je pripalim upaljačem. U međuvremenu iza njega se stvorio red od desetak homelesa i svi su, očigledno, imali istu namjeru – da od mene zatraže po jednu cigaretu.

Ustanem i svima redom dam po jednu cigaretu i pripalim im.

Desetak homelesa tako stoji oko mene, pušaka Drinu, gleda u cigaretu, pa u mene – Hej man, ti si neki dobar čovjek. Ova cigareta ima dobar miris. Šta je ovo – gledaju u kutiju Drine – odakle su ove cigarete, i odakle si ti man.
Izdaleka – odgovorim, dok sam razmišljao kako valjda na taj način plaćam dug za sve one cigarete za koje sam se „ogrebao“ od stranaca u toku rata.

Sutradan, negdje između trga Dupont Circle i Capitol Hilla, usamljen, zamišljen, i ljut što tu moram ostati duže nego što sam planirao, na semaforu ugledam jednog čovjeka – rane šezdesete, vitak, na njemu skromno mat-sivo odijelo, bijela košulja bez kravate, i na glavi crna beretka - francuzica. Vratim se nazad i povičem, na našem jeziku: Dobar dan, kako ste?
Čovjek se iznenađeno okrene i zastane, nesigurno, zaintrigiran - ko mu se sad u toj gužvi obraća na našem jeziku? 
Dobar dan – odgovori on. A ko ste vi?
Predstavim se i pružim mu ruku.
Čovjek se sa mnom rukuje i dalje ne shvatajući ko sam i šta hoću. Hasan – kažem mu ime.
On mi reče svoje ime, koje sam zaboravio, a bilo je neko rijetko Bošnjačko ime. I prezime je bilo neuobičajeno. Čini mi se da je bio negdje iz zapadne Hercegovine, možda iz Duvna.
Samo sam htio da vam se javim. Eto onako – kažem mu ja.
Pa dobro, u redu je, a kako ste znali da sam iz BiH, iz Jugoslavije – pita on?
Pa kako neću znati, dragi gospodine, obučeni ste kao Bosanac, Musliman, i sa tom francuzicom na vašoj glavi nisam mogao pogriješiti.

Kratko smo popričali tu na trotoraru i on mi reče da je u Ameriku došao još kao mladić.

I bi mi drago da sretoh jednog Bosanca u po Vašingtona, dok pored mene maršira stotine anglo-saksonaca, afro-amerikanaca, azijata, i kakvih sve ne rasa od kojih je sazdana ta američka nacija.

Izgubljeni putnik sa šatiranom frizurom na aerodromu u Frankfurtu

Pade magla na sarajevski aerodrom neke 2000. godine u jesen a ja pozvan da u Parizu održim prezentaciju o Srebrenici. Otkazano nekoliko letova pa me prebaciše da letim preko Zagreba i Frankfurta, umjesto preko Ljubljane, pa za Pariz.

Veza loša jer u Frankurtu, najvećem aerodromu u Evropi, moram trkom, što brže mogu, potražiti gate leta za Pariz. Ide se i vozom kroz aerodrom, pa kroz brojne provjere, i da ne govorim engleski ne bih se uspio snaći za tako kratko vrijeme. Cijeli je to lavirint. Trčim ja, vučem za sobom kofer i svaki put kad se okrenem vidim iza sebe jednog mladića. Trči i on za mnom. Pomislio sam da je vjerovatno čuo kako se na engleskom raspitujem za gate leta za Pariz. Koju god provjeru prođem vidim njega kada se okrenem, a on gleda zamom, da mu ne utečem.
Ja ne znam uopšte ko je mladić, odakle je. Mlađi je od mene koju godinu, obučen na „balkanski fazon“ tad, sa nekim poderanim farmericama, izbledjelim varikinom, i šarenom duksericom. A kosa šatirana sa plavim pramenovima.

Kada sam, napokon, sav oznojen i zadihan, stigao blizu kapije koju tražim, zastanem da pitam još jednom osoblje aerodroma za upute. Onaj mladić stoji dva metra iza mene i sluša.

I krenem ja prema kapiji a on mi se, napokon, obrati, isto sav oznojen, zadihan i zabrinut: Oprostite, ja ne govorim ni jedan strani jezik, da li vi govorite Srpski?
Zastanem, narogušim se, smrknem se, pogledam u njega i iz mene kao iz nekog topa izleti neki neartikulisani zvuk koji je odjekivao ogromnom halom frankfurtskog aerodroma: Neeee!

Imao sam osjećaj da sam svojim vriskom otpuhao nekoliko plavih pramenova sa njegove kose, dok je on u nekom šoku, zapanjen, zamrznut na pola koraka, ostao tako iza mene, bez riječi.

Vidio sam ga koji minut kasnije kad smo se ukrcavali. Nije prema meni uputio ni jedan pogled.

Dok sam kroz mrak posmatrao svjetla nepreglednog Pariza, a avion se naginjao ka aerodromu Charle de Gaulle, ramišljao sam o tom mladiću, koji je bio tu u istom avionu, i bilo me je sramota. Danas, dvadeset i četiri godine nakon rata, ne bih tako postupio. Rekao bih mu da razumijem Srpski i pomogao bih mu da se snađe.

Bosanac iz Liezena

Prije desetak godina pozovu me naši Bošnjaci da napravim promociju knjige u nekoliko gradova u Austriji. Ovaj put odem autom. U povratku ka Bosni, poslednji grad gdje je trebala biti održana promocija bio je Liezen – prelijep manji grad, prema granici sa Slovenijom. Pošto sam negdje iz pravca Linza stigao par sati ranije od termina kada je zakazana promocija, parkiram i odem u jedan šoping centar da „ubijem vrijeme“.

Oko mene sve germani, sa svojim germanskim glavama, hem plave, hem nekako manje, uže od naših balkanskih, bosanskih „glavurdi“ i nekako kockastije.

Iza jednog štanda na kojem sam vidio jaknu koja mi se svidjela, ali mi se nije svidjela cijena, ugledam jednu drugačiju glavu – kontam 100% neki naš, Bosanac. Nikada se u inostranstvu nisam prevario u vezi sa tim – naše glave, crte lica, izraz, gestikulacije, građa je nešto što odmah prepoznam sa daljine. Jenostavno odudara, štrči iz germanske ili anglo-saksonske fizionomije.
Kontam neki naš „Bošnjo“ i da je vjerovatno čak krenuo na promociju moje knjige.

Čovjek stoji do mene, mjerka neki kaput, gleda u cijenu, i malo se osvrne prema meni jer vidi da ja njega mjerkam, pa onda skrene pogled.

Odlučim da mu se obratim. Drago mi da vidim nekog našeg pa kontam da malo „promuhabetimo“ da ubijem vrijeme: Dobar kaput, ali malo skup!

Čovjek se malo brecnu, pogleda u mene pa onda opet u kaput, pa u mene – nije mu jasno ko je ovaj stranac koji mu se tako izravno obraća.

Ja sam Hasan, Nuhanović – izgovorim, i pružim mu ruku.
Čovjek gleda u mene, zatečen, ne zna kako da reaguje. Pruži nevoljko ruku, rukova se i još brže je izvuče iz moje: Savo.

E j...ga Hasane, pomislim u sebi – gotovo je sad, pričaj s čovjekom kad si započeo.

Cijeli razgovor je trajao manje od po minuta uz upitnike koje sam vidio iznad Savine bosanske glave, dok se on taktički pokušavao udaljiti od mene, a i ja od njega.
Promrmljo je usput i to da je iz Doboja, ili tako nešto.
I eto, ostadoh tako sam pored štanda sa jaknama i kaputa koji je Savo mjerkao razmišljajući o tome da li je pametno da tako u bijelom svijetu ljudima uskačem u živote, iz neba pa u rebra, samo zato što sam im na ramenima prepoznao bosansku „glavurdu“.

Piše: Hasan Nuhanović

(Vijesti.ba)

Komentari - Ukupno %

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
1000 karaktera preostalo
Prikaži još

Izdvajamo