18°C
Mostar 24°C
Tuzla 18°C
Banja Luka 19°C
Bihać 18°C
Powered by Dark Sky

07.03.2019 / 20:26 Komentari - Uoči odluke MMKC

Nakon 24 godine konačna presuda za Radovana Karadžića

Nakon 24 godine konačna presuda za Radovana Karadžića
Foto: Vijesti.ba
Prvobitna optužnica protiv Karadžića i Mladića kasnije je razdvojena, a optužnice protiv njih su dopunjavane i mijenjane nekoliko puta.

Piše: Dženana Karup Druško

Nakon izricanja prvostepene presude Radovanu Kartadžiću glavni tužitelj Serge Brammertz je rekao: “Svijet je 1993. godine odlučio da žrtve u bivšoj Jugoslaviji zaslužuju pravdu. Već dva desetljeća te žrtve nam ukazuju povjerenje da tu pravdu i ostvarimo. Hiljade žrtava su došle ovdje da ispričaju svoje priče i da se hrabro suoče sa svojim mučiteljima. Danas je ovom osuđujućom presudom to povjerenje opravdano. Pravda je zadovoljena. Istina utvrđena ovom presudom bit će brana neprestanim pokušajima negiranja patnje hiljada ljudi i zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji. Ovakvi trenuci takođe trebaju da nas podsjete na to da danas u bezbrojnim sukobima u cijelom svijetu milioni žrtava čekaju na svoju pravdu. Ova presuda pokazuje da je pravdu moguće ostvariti.”


Davna 1995. godina možda je bila i presudna za opstanak Haškog tribunala. Te godine su 24.jula optuženi zajedničkom optužnicom Radovan Karadžić i Ratko Mladić, dakle neposredno pred Dejtonski sporazum.Optužnica samo za Srebrenicu je podignuta u novembru 1995.O tome Richard Goldstone, tadašnji glavni tužitelj Tribunala, koji je i podigao optužnice, kaže: “Nekoliko mjeseci kasnije, ubrzo nakon što su podignute optužnice, sastao sam se sa generalnim sekretarom UN-a (Boutros Ghali, prim.aut.). On je rekao da je iznenađen što je Tribunal optužio Karadžića bez konsultacija s njim i bez traženja njegovih stavova o tom pitanju. Jasno je stavio do znanja da bi, da sam ga konsultirao, savjetovao da ne optužujem Karadžića prije nego što se uspostavi mir  u Bosni.”Goldstone navodi i da ga je BoutrosGhali obavijestio da su se neki od stalnih predstavnika u Ujedinjenim narodima žalili da Goldstone provodi “previše vremena s Amerikancima”, a sa čim se saglasio i Ghali.

Casseseov pristup

S jedne strane kontinuirani politički pritisci,nedostatak sredstava i pokušaji političkog miješanja u rad tužitelja ICTY-a,a s druge strane te 1995, kao i dosta godina poslije,pa i skoro do samoga kraja manadata, Haški tribunal se, također, kontinuirano borio i sa unutrašnjim izazovima i strategijom rada.

U jednom intervju iz 2009 godine Antonio Cassese,prvi predsjednik ICTY-a,kaže: “U januaru 1995. pritisnuo sam sve sudije u MKSJ-u, rekavši da ne možemo nastaviti da potvrđujemo optužnice protiv ljudi poput Nikolića(Dragan Jenki Nikolić, prim.aut.), ili osumnjičenih poput Tadića(Duško Tadić, prim.aut.) koji su zločinci nižeg nivoa. Postavljeni smo u ime međunarodne zajednice, imamo važan zadatak i zato moramo ići prema optuženju vođa. Ali, kada sam pozvao tužitelja Richarda Goldstonea na plenarni sastanak sudija, on je došao sa četiri osobe i iznio svoju ’piramidalnu viziju’ strategije optuženja. Pitao sam ga kako namerava da se bavi ovim? To je piramidalna strategija, rekao je on, počinjemo od dna i idemo do vrha. Rekao sam, trebat će vam dvadeset godina da dođete do vođa, Karadžića, Mladića, Miloševića, i tako dalje. Možemo li čekati dvadeset godina? To je isto tako nagovijestila Louise Arbour, kada je rekla da sam trebao biti tužitelj, a ne sudac.”

Ovakav pristup je ostao zabilježen kao “Casseseov pristup”, da se optužnice podižu protiv najodgovornijih i veoma je važno da je upravo Richard Goldstone, zajedno sa Casseseom najzaslužniji za podizanje optužnica protiv Karadžića i Mladića.Casseseov pristup je i definitivno sproveden u djelo kada je u novembru 2001. godine podignuta optužnica protiv Slobodana Miloševića za genocid u Bosni i Hercegovini koju je potpisala tadašnja glavna tužiteljica Carla del Ponte.

Promjena optužnice

Prvobitna optužnica protiv Karadžića i Mladića kasnije je razdvojena, a optužnice protiv njih su dopunjavane i mijenjane nekoliko puta. Prva promjena bila je 2000. godine,a ostale nakon hapšenja Karadžića.

U općim postavkama prvih optužnica iz jula i novembra 1995. navodi se “zaštićena zona” Srebrenica – nakon što је u Bosni i Hercegovini izbio rat, vojne snage bosanskih Srba zauzele su sela bosanskih Muslimana u istočnom dijelu zemlje, što је imalo za posljedicu egzodus bosanskih Muslimana u enklavama Goražde, Žepa, Tuzla i Srebrenica. Svi događaji koji se pominju u ovoj optužnici desili su se u Republici Bosni i Hercegovini. U razdoblju na koje se odnosi optužnica, u Republici Bosni i Hercegovini trajalo je stanje oružanog sukoba i djelomične okupacije. Sva djela i propusti navedeni kao teške povrede Ženevskih konvencija od 1949. godine, određeni članom 2 Statuta Suda dogodili su se u vrijeme oružanog sukoba i djelomične okupacije.

Promijenom optužnice, koju je u junu 2000. potpisala Del Ponteova u općim postavkama je navedeno: “Sve vrijeme nа koje se odnosi ova optužnica, u Bosni i Hercegovini је postojalo stanje međunarodnog oružanog sukoba i djelimične okupacije. Sva djela i propusti za koje ova optužnica tereti u optužbama za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. dogodili su se za vrijeme međunarodnog oružanog sukoba i djelimične okupacije Bosne i Hercegovine.

JNA se ’zvanično’ povukla iz Bosne i Hercegovine 19. mаја 1992, аli su vojne operacije uperene protiv nesrpskog stanovništva nastavili sprovoditi Vojska Republike Srpske i policija bosanskih Srba. JNA, koja је tokom prestrukturiranja SFRJ u SRJ u aprilu 1992. preimenovana u Vojsku Jugoslavije, nastavila је održavati tijesne veze sa VRS-om. Pružala је bitnu borbenu, finansijsku i logističku podršku vojnim naporima bosanskih Srba. Mnogi oficiri, komandanti, vojnici, logistički centri i veliki dio opreme i sredstava bivše JNA ostavljeni su za potrebe bosanskih Srba. Bivši oficiri JNA prekomandovani su sa svojih dužnosti u jedinicama JNA u nasljednike tih istih jedinica u VRS, i većina је nastavila komandovati tim jedinicama tokom cijelog sukoba u Bosni i Hercegovini. Plate oficira VRS-a i dalje је plaćao Beograd. Osim toga, povremeno su i nakon 19. mаја 1992. elementi Vojske Jugoslavije imali i nероsrednu ulogu u sukobu u Bosni i Hercegovini i pružali su ključnu borbenu podršku VRS-u.”

Treću promjenu optužnice u februaru 2009. potpisao je Brammertz

“Zločini su počinjeni s ciljem da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone s područja na koje su bosanski Srbi polagali pravo. Najkasnije od oktobra 1991. do 30. novembra 1995. Radovan Karadžić je učestvovao u sveobuhvatnom udruženom zločinačkom poduhvatu da se stanovništvo muslimanske i hrvatske nacionalnosti trajno ukloni s područja BiH na koja su bosanski Srbi polagali pravo, sredstvima koja su uključivala činjenje sljedećih zločina za koje se optuženi tereti u Optužnici: genocid (po tački 1), progon, istrebljivanje, ubistvo, deportacija i nehumana djela (prisilno premještanje). Radovanu Karadžiću i drugim učesnicima tog udruženog zločinačkog poduhvata bila je zajednička namjera da se počini svaki od tih zločina.

Radovan Karadžić je djelovao u dogovoru s drugim učesnicima tog zločinačkog poduhvata, uključujući: Momčila Krajišnika, Ratka Mladića, Slobodana Miloševića, Biljanu Plavšić, Nikolu Koljevića, Miću Stanišića, Momčila Mandića, Jovicu Stanišića, Franka Simatovića, Željka Ražnatovića (zvanog Arkan) i Vojislava Šešelja. Svaka od tih osoba je svojim činjenjem ili nečinjenjem doprinijela postizanju njihovog zajedničkog cilja.

Među učesnicima tog udruženog zločinačkog poduhvata bili su članovi rukovodstva bosanskih Srba; članovi SDS-a i državnih organa bosanskih Srba na republičkom, regionalnom, opštinskom i lokalnom nivou, uključujući krizne štabove, ratna predsjedništva i ratna povjereništva; komandanti, pomoćnici komandanata, viši oficiri i načelnici jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, Jugoslovenske narodne armije, Vojske Jugoslavije, vojske Srpske Republike BiH, koja se kasnije zvala Vojska RS, Ministarstva unutrašnjih poslova bosanskih Srba i Teritorijalne odbrane bosanskih Srba, na republičkom, regionalnom, opštinskom i lokalnom nivou; i vođe srpskih paravojnih snaga i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i iz Bosne. Alternativno, neke ili sve te osobe nisu bile učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, ali su ih učesnici udruženog zločinačkog poduhvata koristili da izvrše zločine počinjene u svrhu realizacije cilja tog poduhvata.

Radovan Karadžić je bio obavezan da poštuje zakone i običaje kojima se reguliše vođenje oružanih sukoba, uključujući Ženevske konvencije iz 1949. godine i njihove dopunske protokole.”
Optuženom se sudilo po 11 tačaka optužnice i četiri UZP-a: dvije tačke za genocid, pet tačaka za zločine protiv čovječnosti, (odnosno progon, ubistvo, istrebljenje, deportaciju i prisilno premještanje) i četiri tačke za kršenje zakona i običaja ratovanja. Spis ima više od 48.000 stranica transkripta, preko 95.000 stranica podnesaka i više od 190.000 stranica uvrštenih dokaznih predmeta – dakle, u spisu je preko 330.000 stranica.

Karadžić je presuđen za 10 od 11 tačaka optužnice

Presudom Pretresnog vijeća,koja je izrečena 24. mart 2016. godine, Radovan Karadžić je proglašen krivim za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja koje su počinile srpske snage tokom oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, od 1992. do 1995. Izrečena mu je kazna od 40 godina zatvora. Osuđen je za genocid počinjen na području Srebrenice 1995. godine i za progon, istrebljenje, ubistvo, deportaciju, nečovječna djela (prisilno premještanje), terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca.

Presuđen je i za četiri UZP-a. Oslobođen je krivice po optužbi za genocid u drugim općinama u BiH tokom 1992. godine. Vijeće je konstatovalo da je “između oktobra 1991. i novembra 1995. postojao zajednički plan da se činjenjem zločina bosanski Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone sa teritorija na koje su bosanski Srbi polagali pravo. Optuženi, kao i Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević, Biljana Plavšić, Ratko Mladić, Mićo Stanišić, Momčilo Mandić, Željko Ražnatović Arkan i Vojislav Šešelj bili su među onim osobama koje su djelovale na osnovu tog zajedničkog plana i dijelile namjeru za zločine koji sačinjavali dio plana.”

Osim toga, ponekad su paravojne formacije, lokalni Srbi i jedinice JNA, MUP-a bosanskih Srba, TO-a, i VRS-a djelovali po naređenjima kriznih štabova, koji su bili pod vlašću i uticajem optuženog, kako bi počinili krivična djela u sprovođenju zajedničkog plana. Zločini koje su srpske snage počinile u općinama se zato pripisuju pripadnicima UZP-a.”

Nakon izricanja prvostepene presude Radovanu Kartadžiću glavni tužitelj Serge Brammertz je rekao: “Svijet je 1993. godine odlučio da žrtve u bivšoj Jugoslaviji zaslužuju pravdu. Već dva desetljeća te žrtve nam ukazuju povjerenje da tu pravdu i ostvarimo. Hiljade žrtava su došle ovdje da ispričaju svoje priče i da se hrabro suoče sa svojim mučiteljima. Danas je ovom osuđujućom presudom to povjerenje opravdano. Pravda je zadovoljena.Istina utvrđena ovom presudom bit će brana neprestanim pokušajima negiranja patnje hiljada ljudi i zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji.Ovakvi trenuci takođe trebaju da nas podsjete na to da danas u bezbrojnim sukobima u cijelom svijetu milioni žrtava čekaju na svoju pravdu. Ova presuda pokazuje da je pravdu moguće ostvariti.”

Šta se očekuje od drugostepene presude (i šta poslije)

Fokus žalbene presude bit će usmjeren na žalbu Tužiteljstva za genocid počinjen po optužnici u općinama BiH 1992; da li će članovi UZP-a pored Momčila Krajišnika, Nikole Koljevića, Biljane Plavšić, Ratka Mladića, Miće Stanišića, Momčila Mandia, Željka Ražnatovića i Vojislava Šešelja biti prošireni na članove UZP-a koji su se nalazili u optužnici.

Podsjećamo da je promjena Žalbenog vijeća odgodila presudu koja je bila predviđena u decembru 2018. godine, odnosno da se Theodore Meron, predsjedavajući Žalbenog vijeća izuzeo iz ovog slučaja nakon niza pravnih zavrzlama.Treba podsjetiti i da je upravo Meron poništio odluku prvostepenog vijećanakon izvođenja dokaza Tužiteljstva (Presuda Pravilo 98bis), a po kojoj Karadžić nije odgovoran za zločin genocida u općinama 1992.

Podsjećamo na taj zaključak (115) Vijeća – Žalbeno vijeće poništava zaključak Pretresnog vijeća da dokazi u spisu, uzeti u najboljem svjetlu, ne bi omogućili izvođenje zaključka da su bosanski Muslimani i/ili bosanski Hrvati pretrpjeli teške tjelesne ili duševne povrede ili da su im nametnuti životni uslovi sračunati na to da ih unište. Žalbeno vijeće takođe poništava zaključak Pretresnog vijeća da dokazi u spisu, uzeti u najboljem svjetlu, nisu bili dovoljni da se zaključi da su Karadžić i drugi koji su prema navodima bili učesnici UZP-a imali genocidnu namjeru. Na kraju, Žalbeno vijeće odbija ostale Karadžićeve tvrdnje u vezi s oslobađajućom presudom. U tim okolnostima Žalbeno vijeće smatra da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je, na osnovu pravila 98bis Pravilnika, oslobodilo Karadžića od optužbe za genocid u općinama počinjen 1992.

Pravosnažna presuda bi trebala biti posljednja opomena i uputstvo tužiteljstvima u BiH da počnu koristiti i primjenjivati pravosnažne zaključke iz haških presuda.

“Najefikasnije sredstvo za sprovođenje međunarodnog humanitarnog prava ostaje gonjenje i kažnjavanje počinilaca u okviru nacionalnih ili međunarodnih krivičnih jurisdikcija. Ja ću ići dalje i reći da vladavina međunarodnog humanitarnog prava zavisi od njenog sprovođenja kroz krivično gonjenje i kažnjavanje njenih prestupnika”, istakao je svojevremeno Cassese,jedan od najznačajniji međunarodnih eksperata i prvi predsjednik Haškog tribunala. 

 

(Avangarda.ba)

 

Izdvajamo