10°C
Mostar 13°C
Tuzla 12°C
Banja Luka 12°C
Bihać 12°C
Powered by Dark Sky

07.03.2019 / 12:00 Komentari - (Ne)moguća misija

Vuk Bačanović: Bošnjačka i srpska antiideologija

Vuk Bačanović: Bošnjačka i srpska antiideologija
Foto: Vijesti.ba
Sedmičnik Stav, koji me često zna počastiti vrlo simpatičnom titulom “crvenog vojvode” je u svome posljednjem broju...

... po prvi put u svome postojanju objavio smislenu naslovnicu. Bošnjačko-srpski dijalog je predstavljen kao “nemoguća misija bez alternative”. Rekao bih da je ta nemogućnost koja nema alternativu, odnosno realnost traženja nemogućeg, ponajviše liči naslovu koji namjeravam dati svojoj budućoj knjizi o ovoj temi. A to će najvjerovatnije biti: “Bespuća povijesne neozbiljnosti”.
 
Ne samo zbog istorijsko-pseudofilozofskog djela sličnoga naslova, već i kako bi se pokazalo da su srpski i bošnjački mejnstrim politički svjetonazori proizašli iz vrlo sličnih umovanja, kao i u korist sličnih umovanja. A kakvo je to umovanje? Da “nasilne, pa i genocidne” promjene izvršene nakon Drugog svjetskog rata, ne donose samo jednostrane “posljetke”: “S jedne strane neizbježno produbljuju povijesne razdore, s druge strane dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, a to može imati i pozitivne učinke na kretanje u budućnosti, u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povode za nove sukobe i međunarodne interese.”

Ima u ovoj Tuđmanovoj mračnoj dijalektici nešto vraški zamamno. Sa naglaskom na mračnjački i vraški zamamno. Bilo kakva homogenost u svijetu ptica grabljivia, jasno, puno bolje funkcioniše od heterogenosti.
 
Homogene Francuska i Njemačka su funkcionalnije od nehomogenih BiH ili Srbije, baš kao što je homogena Turska funkcionalnija od nehomogenih Sirije i Iraka, a homogenu Poljsku će, pri prvoj nestabilnosti, uvijek biti teže ili nemoguće raskomadati od nehomogene Rusije, unatoč jakom državnom aparatu i nuklearnom oružju, što je bilo vidljivo na primjeru SSSR-a. Upravo evropski desničari i toliko cmizdre zbog potencijalne migrantske “ugroze” nacionalne stabilnosti. Zamislite sve te silne troškove za deportacije i konc logore u budućnosti. Pa bolje spriječiti nego liječiti.  Zbog toga je Tuđman svoju mračnu političku filozofiju i aplicirao na Hrvatsku, objavivši 1998. da “Srba više neće biti 12% i 6% Jugoslavena koliko ih je bilo. A 3% koliko će ih biti, neće više ugrožavati hrvatsku državu”. Unatoč pravedničkom i intelektualno poštenom lamentu hrvatske ljevice, Hrvatska je danas, u tom smislu, stabilnija od BiH, a time i Federacije BiH Republike Srpske i Srbije od kojih se još uvijek potencijalno ima šta otkinuti. Da li je to zbog minimalnog poslijeratnog povratka, opstanka unatoč pritiscima ili ispresjecanosti monoetničkih teritorija više nije ni bitno. Ishod raspada Jugoslavije je homogenizacija, bez obzira bila ona potpuno izvršena, ili dominira pod prividom multietničnosti i pluralnosti na papiru. Što je pojava koja daje dodatni argument argumentima iz Tuđmanovih Bespuća.

A to je zbog toga jer ni srpski ni bošnjački, ni tzv. bosanski građanski identitet, sami po sebi, nisu heterogeni. Srpski, kao što je nedavno dobro primijetio sarajevski rabin Eliezer Papo, jer u njegovoj kolektivnoj imaginaciji musliman ima ulogu koju Jevrejin igra u zapadnoevropskom antisemitizmu. Onu koju je filmski “Miloš Obilić” iz 1989., namijenio “Srbinu-Hamzi”, objasnivši mu da će krv iz njegove odsječene glave poteći da tog sudbonosnog dana postavi granicu “između mene i tebe”. Dakle, ulogu Jude Iskariotskog. Bošnjački, jer u njegovoj kolektivnoj imaginaciji, “vlah” nikada ne može biti više od crnačkog radnika, nadničara ili roba sa virdžinijske plantaže, osim ako se ne uklopi u uske okvire “naše tolerancije” Mustafe Busuladžića i time izgubi svako dostojanstvo slobodnoga bića.

Još gore kada tako oblikovani ljudi počnu ulaziti u bezumne diskusije s pozicija ko je u svim tim procesima, kako stradanjima i pauzama stradanja, bio “moralniji”, a najgore kada nastupi svađa oko toga je li nemogućnija, na takvim vrijednostima zasnovana unitarna Bosna i Hercgovina ili pak Jugoslavija? I šta da radimo sa takvim predodžbama? Da damo za pravo Tuđmanu i drugim sličnim teoretičarima neprevaziđenosti “primordijalne netrpeljivosti”, kada kaže da posvemašnje razdvajanje može imati samo “pozitivne učinke na kretanje u budućnosti, u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povode za nove sukobe”? Ili da ih jednostavno pošaljemo do đavola?


To što će među ljudima uvijek postojati razlike i animoziteti ne mora značiti da ne mogu biti vrlo homogeni oko svojih elementarnih interesa, pogotovo kada, kao Srbi i Bošnjaci žive pomiješani u 3 države i kad imaju vrlo sličan, ako ne i identičan mentalitet, ako mentalitet već tumačimo kao filozofiju ekonomisanja životom. Koji je doduše u mnogome i život u bezvremenoj manihejskoj poeziji u kojoj je neprijatelj temeljni činilac onoga što jesmo, ali opet i ne toliko stanje gluposti u kojoj je nemoguće naučiti život po maksimi: “Nisam saglasan sa time što govoriš, ali to ne znači da smo neprijatelji!”

 
I dakako da svemu tome mora prethoditi onaj dosadniji dio. Kako sve to platiti, od čega živjeti i ko če se sve potruditi da od toga ne bude ništa i kako ga spriječiti. Dakle, osmisliti strateško-ekonomsko prijateljstvo rascjepkanih teritorija, što uključuje sve moguće oblike privredne saradnje i čuvanje zajedničkih interesa po svaku cijenu, bilo da su ekonomski ili politički. Nemam iluzije da će, uz sve to, samo po sebi i preko noći, doći i prestanak kopanja po ranama i nastupiti kolektivna katarza.

 
Kao i da ćemo blistavo brzo uvidjeti da smo, uz sve tragične istorijske epizode razdora, međusobnih tlačenja, mučenja, pokolja, mahnitosti i političkih samoubistava, u kojima većina naših predaka, nije ni imala vremena da shvati razlike između islama i hrišćanstva, narod kojem ništa nije nemoguće. Nećemo. Jer smo s jedne strane ljudi kojima ni jedna zlost, a pogotovo sujeta i umišljenost nepogrješivosti nisu strani. Unatoč svemu tome, to nije nemoguća misija. Ali prvi korak ka tome jeste vrlo prosta računica. Da je svaki korak ka pomirenju i ujedinjenju isplativiji i rizika vrijedniji od daljnjeg ukopavanja u tuđmanovski vaspostavljene homogenosti. I to svima. Od najprostijeg švercera do najosjetljivijeg pjesnika.


Piše: Vuk Bačanović

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.


(Vijesti.ba)

Izdvajamo

Srbi, Bošnjaci, Hrvati ...

Vuk Bačanović: Je.. vas rat!