Nedjelja 24.02.


05.02.2019. / 20:00h Regija - Analiza iz Srbije

Pitanje lustracije i razračunavanje sa starim Milošević/Vučić kadrovima

Pitanje lustracije i razračunavanje sa starim Milošević/Vučić kadrovima
Poslije pada Miloševića u Srbiji smo dosta slušali o lustraciji. Ta se riječ pojavljivala svako malo kad bi se htjelo naglasiti da je, ukoliko se želi uspostaviti potpuni diskontinuitet sa prethodnim režimom, potrebno riješiti se kadrova koji su prethodno okupirali javne funkcije i državne institucije.

Do lustracije naposljetku ipak nije došlo. Nije ovo jedini, a zasigurno ni posljednji slučaj da se okupirane institucije ne mogu tako lako povratiti poslije promjene vlasti. U Istočnoj Nemačkoj, na primjer, godine 1965 izdata je „Braon knjiga“ (Braunbuch). U njoj je Albert Norden, tada visoko funkcioner Komunističke partije, iznio podatak da je, dvadeset godina nakon rata u Zapadnoj Nemačkoj , oko 1800 visokih državnih službenika u sudstvu, ministarstvima, policiji, diplomatskim predstavništvnima i vojsci zauzimalo visoke državne funkcije u periodu pre 1945. Ipak, je li lustracija jedino o čemu treba razmišljati u ovom trenutku u Srbiji?

U današnjoj Srbiji čini se kao da su instiucije, od predsjednika republike do zaštitnika građana, univerziteta, sudstva, policije i mnogih drugih – otuđenije od građana nego ikada ranije. Zato se sve češće u javnosti poteže tema otetih institucija, te se stvara utisak kao da su one otete tek nedavno, u periodu od početka vlasti SNS-a. Pošto je propuštena šansa za lustracijom poslije Miloševića, takođe sve češće slušamo da će ovoga puta biti neophodno sprovesti je kad se jednom završi vladavina „naprednjaka“. Pitanje lustracije i razračunavanje sa starim Miloševićevim/Vučićevim kadrovima jeste važno, ali je podjednako važno naglasiti da SNS nije oteo „narodne institucije“, već ih je samo dodatno alijenirao od naroda. One zapravo nikada nisu ni bile narodne, od Miloševića naovamo. Za razliku od socijalističkog perioda, njihovo ustrojstvo u sebi nije sadržalo čak ni klicu ili makar konceptualnu mogućnost „onarodljavanja“. Zato je za povratak institucija narodu potrebno dodatno problematizovati temu liberalih institucija i njihove demokratičnosti, kako bismo naposljetku mogli predložiti model prema kome bi se institucije zaista mogle suštinski vratiti svojoj izvornoj funkciji – službi narodu a ne službi oligarhiji.

U svojoj dobro poznatoj knjizi „Mržnja demokratije“, Žak Ransijer nam daje dobro polazište. Kada se zapita „šta to znači kada kažemo da živimo u demokratiji“, on kaže da je svaka država oligarhijska i da demokratija treba služiti tome da se narod može suprotstaviti svakoj državnoj težnji da monopoliše i depolitizuje područje zajedničkog (Ranciere, 2008: 87/88). Ideja liberalne demokratije pretpostavlja da bi ulogu posrednika između narodne demokratske kontrole i oligarhijskih tendencija političke/ekonomske elite trebalo da igraju nezavisne demokratske institucije. Kako dalje kaže Ransijer, mi smo navikli da uzimamo postojanje nekog reprezentativnog sustava (…) kao ključni kriterij demokracije. No i sam taj sustav je nepostojani kompromis, rezultanta suprotstavljenih snaga. (ibid.).

Dakle institucije u liberalnoj demokratiji postoje sve vrijeme kao mjesto tenzije između demokratskih i oligarhijskih tendencija. One služe uravnoteženju i nastoje onemogućiti prevagu na jednu ili drugu stranu. To znači da one u svojoj srži ne samo da nisu demokratske, već su ustrojene tako da spriječe djelovanje demokratije u istoj meri u kojoj spriječavaju i delovanje oligarhije. Liberalne institucije tako oslikavaju širu logiku liberalne politike uopšteno. Kako slikovito objašnjava Vil Rodžers, ona podsjeća na situaciju prilikom ukrcavanja na brod – kad se brod nagne levo, ti treba da nagneš desno, kada se brod nagne na desno, ti treba da nagneš na levo (Orlović, 2008: 50). Kroz istoriju ipak, institucije u liberalnim demokratijama mnogo su češće pravile ustupke oligarhijskim nego demokratskim tendencijama. Sa slabljenjem modela „države blagostanja“, kako piše Teri Iglton u knjizi „Zašto je Marks bio u pravu“, građani su pod uticajem liberalne (i poslije) korporativne teorije države sve manje bili shvatani kao dijelovi države jer je ona sve više djelovala kao institucionalno izdvojena korporacija koja se prema onima u čijoj je službi odnosi sve češće još samo zakonski (Eaglton, 2011:177). Pitanje koje se otuda nameće jeste da li su poslije „neoliberalnog zaokreta“ institucije otuđene od vladavine naroda, ako smo već utvrdili da one nikada u liberalnim sistemima i nisu bile instrument te vladavine već instrumenti kojima se uspostavlja balans između oligarhijskih i demokratskih tendencija. Prije će biti da su, imajući u vidu ovu perspektivu, institucije u većoj mjeri nego u proteklom periodu nagle na stranu oligarhije. Takav problem, piše dalje Iglton, postaje sve izraženiji u vremenima kriza liberalnog kapitalizma kada se počinje vapiti za „snažnom državom“ (ibid.).

Srbija naravno potpada pod ovaj opšti trend, ali ima i svoje specifične karakteristike koje čine njen slučaj još složenijim. U kontekstu post-socijalizma, neoliberalni zaokret se u ovoj zemlji oslikao kao prelazak iz realnog socijalizma u periferni kapitalizam. Potonji sistem se u posljednjih sedam godina sprovodi kroz vlast jedne čvrste, dobro organizovane, interesno uvezane mreže političke i ekonomske oligarhije predvođene autoritarnim liderom. Njene se institucije, baš kao što je napomenuto i u načelnoj raspravi, nikada nisu otrgle iz ruku naroda jer nikada u tim rukama nisu ni bile. Međutim, u vrijeme koje bi se moglo označiti kao vrijeme uspostave autoritarne vladavine, igleda kao da se paralelno normalizuje polako odumiranje i posljednjih elemenata demokratskog uticaja na institucije. Neke od rijetkih koje su odavale utisak nepristanka na ovaj nasrtaj oligarhije, kao što su zaštitnik građana ili povjerlilac za informacije od javnog značaja, pokazuju sva ograničenja oslanjanja isključivo na problematiku kadra. Dok su njima rukovodili određeni ljudi, drugim riječima, one su uspjevale koliko-toliko da odole pritiscima, da bi po isteku mandata tih kadrova one, baš kao i mnoge druge – bile kooptirane od strane vlasti gotovo preko noći. U Srbiji se dešava ono o čemu je Vendi Braun pisala u američkom kontekstu, a to je nastupanje političkog stanja u kom su mnoge značajne osobine ustavne ili reprezentativne demokratije uništene, odbačene i zaobiđene, iako nastavljaju biti ideološki proglašavane, služeći kao krinka i štit za vlastiti nestanak i uništenje. (Brown, 2008: 15).

Uzimajući u obzir dosadašnju raspravu, odgovor na takvo stanje u Srbiji morao bi biti dvojak. Prvo, borba kroz institucije ima donekle smisla samo onda kada postoji realna mogućnost da se one od instrumenta za balans između demokratske i oligarhijske tendencije pretvore u instrument obezbjeđivanja prevage demokratskih tendencija. Pošto u Srbiji to nije slučaj, onda je drugi potencijalni odgovor u rušenju postojećih i izgradnji novih institucija. Kadrovsko pitanje se, sa druge strane, pokazalo trivijalnim u izuzetno nepovoljnim strukturnim uslovima po demokratiju, pa u slučaju radikalnije promene lustracija može biti samopodrazuvevajući element u procesu uspostave novih institucija – nikako cilj po sebi.

Pitanje je, međutim, da li je odgovor na stanje potpunog odsustva demokratskog uticaja na institucije ponovni povratak balansu koji je možda i najčvršća garancija da demokratska tendencija nikad ne može da prevagne u odnosu na oligarhijsku. Zahtjev da „institucije rade svoj posao“ je upravo srž takvog odgovora. Ako institucije koje su ustrojene na temeljima hegemone tranzitološke paradigme u post-socijalističkoj Srbiji počnu da rade svoj posao, drugim riječima, možemo u idealnom scenariju očekivati balans oligarhije i demokratije. Idealnog scenarija, naravno, u praksi ne može biti. Drugi bi mogući odgovor mogao biti odbacivanje balansa kao zadovoljavajućeg nivoa demokratskog uticaja na insttitucije i korišćenje ekstremnih (autoritarnih) prilika za radikalni odgovor. Idealni scenario bi u tom slučaju mogao biti potpuna demokratska kontrola institucija. Pošto ni tu idealtipski model nije stvar prakse već teorije, mogli bismo tek onda očekivati nešto malo manje od demokratije a znatno više od balansa između oligarhije i demokratije.
 

Piše: Filip Balunović

(Agora kritičke misli)


Komentari - Ukupno 14

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
Prikaži još