3°C
Mostar 6°C
Tuzla 5°C
Banja Luka 3°C
Bihać 4°C
Powered by Dark Sky

25.01.2019 / 20:00 Politika - Analize

Put u NATO: Ima li konsenzusa?

Put u NATO: Ima li konsenzusa?
Odustati od ključnih stavki vlastite političke agende jer “nema konsenzusa” nije mudra politika. Pogotovo u zemlji u kojoj su pitanja za koja a priori postoji konsenzus ekstremno rijetka.

Jedna od glavnih tema u Bosni i Hercegovini još od kraja 2018. svakako je tzv. aktivacija MAP-a i članstvo BiH u NATO-u. Nakon što su, slobodno se može reći očekivano, politički predstavnici bosanskih Srba decidno odbili dalju raspravu na ovu temu, novu reakciju javnosti izazvala je izjava parlamentarne zastupnice Naše stranke, Sabine Ćudić. Kako je Ćudić rekla u gostovanju u emisiji Kontrasti Al Jazeere Balkans 22. januara, konsenzusa nema, a “pitanje je hoćemo li svoj politički kapital trošiti tamo gdje nema konsenzusa”.

U najmanju ruku, ovakav stav je defetističke prirode, posebno uzevši u obzir činjenicu da su, kako je i sam voditelj emisije Adnan Rondić naglasio, članovi Predsjedništva BiH Šefik Džaferović i Željko Komšić upravo uslovili imenovanje mandatara za poziciju predsjednika Vijeća ministara BiH deblokadom NATO puta BiH. Pritom, ne bi bio sporan stranački stav ili politička platforma niti jednog političara ili političarke ukoliko su zaista protivnici pristupa NATO savezu. Međutim, ono što je vrijedno pitanja jeste činjenica da je i sama Ćudić istakla da je Naša stranka “apsolutno i neupitno” za euroatlantske integracije. Odustati u startu od jedne od ključnih stavki vlastite političke agende jer “nema konsenzusa”, bez ikakvog je smisla, pogotovo u zemlji u kojoj su pitanja za koja a priori postoji konsenzus ekstremno rijetka.

Neusklađene interpretacije

Izjava Sabine Ćudić također je eho onoga što se u BiH pretpostavlja, i u čemu se traži opravdanje pretjerane defanzivnosti: iluzija da je svaki put kada se izgovori riječ “NATO” na nogama bar jedna etnonacionalna skupina, još uvijek razbješnjena akcijom ove alijanse protiv Srbije 1998. na 1999., ali i ranijim intervencijama u samoj BiH krajem rata devedesetih prošlog stoljeća. Bez obzira na nerazjašnjene i neusklađene interpretacije istorije u našem društvu, politički akteri, suprotno impulsu da ne talasaju, talasati moraju, pogotovo ako su u pitanju njihovi stavovi, pa defanzivno igranje u rukavicama Sabine Ćudić višestruko čudi. Ipak, ni ova posljednja reakcija javnosti na riječi Sabine Ćudić, ni različitost u stavovima ne smiju se svesti na etnonacionalnu dimenziju, dok se, s druge strane, treba razmotriti šta je tačno nama ponuđeno na sastanku ministara vanjskih poslova NATO-a u Bruxellesu u decembru prošle godine, a što je stvorilo vidnu političku podjelu.

Iako su više puta iz samog stožera NATO-a govorili kako ispunjavanje uslova Akcionog plana za članstvo, ili MAP-a, apsolutno ne znači i automatsko članstvo u ovoj alijansi, politički akteri se ponašaju upravo suprotno. Čak i nakon što se ispune svi uslovi za pristupanje – što je dug i mukotrpan put koji se ne svodi samo na MAP – a kako su čelnici NATO-a jasno poručili, odluka o ulasku u NATO donosi se tek tada. Svi koraci na tom putu, poput aktivacije MAP-a, neobavezujuće su prirode. U našoj javnosti, s druge strane, stvara se upravo suprotan dojam: slika “ili-ili” koja se prezentuje u pojedinim medijima i kroz izjave političara pretežno iz reda srpskog naroda postavlja sve građane pred iluziju potrebe za donošenjem istorijski važnih odluka. MAP je, dakle, već postojeća i dobro utvrđena stvarnost vanjske politike BiH; ono oko čega se spori je pitanje implementacije.

Srbija i vježbe

U čitavoj stvari nije ispravan ni argument o mogućem pogoršavanju odnosa sa Moskvom ukoliko ovog puta predamo godišnji plan, niti pozicija neutralnosti na koju se poziva establišment Republike Srpske: i susjedna Srbija, načelno vojno neutralna, a politički također prijateljska sa Kremljem, učestvuje u NATO-ovim vježbama i ima otvorene kanale saradnje sa ovom alijansom. Pričom o antagoniziranju Rusije ovim potezom zamagljuje se činjenica da bi većim učešćem u NATO-u BiH jedino mogla profitirati i to po pitanjima osnaživanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta, koji se, kako se dalo vidjeti u proteklom periodu, sve češće dovodi u pitanje iz susjednih centara moći, dok se floskula o “disfunkcionalnoj državi” i još gora i poprilično uvredljiva kvalifikacija BiH kao “zemlje sa posebnim potrebama” koriste kao izgovori za sve snažniji vanjski uticaj. Sve to je, ipak, u maniru prvoklasnog spin doktorstva, potisnuto upravo pričom u kojoj se u konačnici stvara dojam da nam valja birati između Scile i Haribde – a uopšte nije tako.

Postoji još jedna nedoumica koja se, slučajno ili namjerno, plasira putem bh. medija. Fraza “aktivacija MAP-a” krajnje je nepotpuna i samo djelimično tačna – naime, BiH već devetu godinu ima pristup procesu MAP-a. Ministri vanjskih poslova zemalja članica NATO-a su još u aprilu 2010. godine tokom sastanka u Tallinnu pozvali BiH da se pridruži, ali s obzirom na nerazriješene probleme, poput pitanja vojnog vlasništva iz perioda Jugoslavije, BiH nije bila u mogućnosti poslati godišnji plan sve do ove godine. Tako je poziv za slanje godišnjeg plana upućen bh. vlastima iz Bruxellesa u decembru prošle godine poziv za aktivnije učešće: usvajanje već postojećeg nacrta godišnjeg plana, čija je svrha definisati sve ono što će ne samo Ministarstvo sigurnosti BiH već i druge strukture vlasti poduzeti u narednih godinu dana da se BiH približi standardima potrebnim za članstvo.

Potrebno je pojasniti da bi, barem na papiru, samo učešće u MAP-u moglo dobrano biti od koristi BiH koja se trenutno nalazi u statusu quo svog postdejtonskog postojanja. Ovaj program NATO alijanse ne tiče se samo vojske, već se bavi i pitanjima političkog i pravnog sistema. Samim tim, dobar dio boljki i posljedica tranzicije i kompleksnog sistema vlasti, poput sveprisutne korupcije, morale bi u okviru MAP-a barem biti ozbiljno analizirane, dok je reformiranje pojedinih segmenata samog sistema obaveza definisana upravo ranije navedenim godišnjim planom. Tako bi “na mala vrata” u BiH moglo doći i do prijeko potrebne revizije rada pravosuđa, što je u političkim previranjima i politici populizma često zanemarena Ahilova peta našeg društva. Rezultat implementacije MAP-a u kojem bi došlo do samo jedne takve pobjede demokratskog društva svu priču o odustajanju od dalje rasprave zbog nedostatka konsenzusa i želje za trošenjem energije na neke druge “bitne teme” itekako dovodi u pitanje.

Na kraju, bitno je reći zbog čega je tako bolno, posebno u kontekstu poruke iz Naše stranke, ostaviti sve na “nema konsenzusa”. Naša stranka je svojim građanskim pristupom od prvog dana imala rijetku priliku da, gradeći svoje specifično glasačko tijelo, postepenim promjenama političkih stavova u društvu stvori atmosferu konsenzusa. To bi, posljedično, rezultiralo u potpuno drugačijoj BiH. Jedan od razloga zbog čega se to do sada nije ostvarilo treba svakako tražiti i u ovom slučaju “deficita ambicije”, kako je to plastično opisao Kurt Bassuener na svom nalogu na Twitteru. Svejedno, nije samo Naša stranka opterećena teretom političkog kapitala, kako je to rekla Ćudić, niti je odgovornost samo na Našoj stranci. Naredni korak po pitanju godišnjeg plana za MAP moraju napraviti svi oni koje su izabrali građani i građanke BiH, bez daljeg preuveličavanja njegove važnosti, i u skladu sa obavezama koje dolaze sa pozicijama na koje su birani, a koje se svode na biranje najprogresivnijeg puta za državu i djelovanja u svrhu bolje budućnosti. Konačno.

 

(Vijesti.ba / Analiziraj.ba)

Komentari - Ukupno %

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
1000 karaktera preostalo
Prikaži još

Izdvajamo