15°C
Mostar 22°C
Tuzla 14°C
Banja Luka 15°C
Bihać 16°C
Powered by Dark Sky

19.01.2019 / 14:00 Komentari - Piše: Emir Suljagić

Bosna i Hercegovina na ruskom radaru: Nova linija fronta sa NATO-om

Bosna i Hercegovina na ruskom radaru: Nova linija fronta sa NATO-om
Emir Suljagić / Vijesti.ba
Posjeta Vladimira Putina, predsjednika Ruske Federacije Beogradu, te potpisivanje dvadesetak novih sporazuma između dvije zemlje, uključujući i sporazume o saradnji iz oblasti vojne industrije predstavlja kulminaciju revizionističke ruske vanjske politike na Balkanu.

Prodaja i doniranje naoružanja Srbiji, od aviona MiG-29 do tenkova T72, demonstriraju naime da je Srbija sastavni dio ruske bezbjednosne i odbrambene posthladnoratovske arhitekture na Balkanu.

Od Putinovog dolaska na vlast 2000. godine, Rusija se u međunarodnim odnosima definisala kao „anti-Amerika“: govorom na Minhenskoj konferenciji 2007. godine Putin se deklarisao kao vodeći protivnik unipolarnog međunarodnog poretka, definišući ga kao svijet u kojem postoji „samo jedan gospodar, jedan suveren“, odnosno jedan „centar donošenja odluka“. Godinu dana kasnije, ruske oružane snage izvršile su invaziju na Gruziju, zauvijek osujećujući njena nastojanja da postane članicom NATO-a, čime započinje proces koji neki autori danas vide kao „delegitimaciju“ američkog globalnog vodstva. Poslije toga na red je došla Ukrajina, potom intervencija u Siriji.

Ključni trenutak za (geo)politički povratak Rusije na područje bivše Jugoslavije zbio se 1999. godine. Odluka NATO-a, tačnije Sjedinjenih Američkih Država, da progone albanskog stanovništva na Kosovu zaustavi vojnom intervencijom ponukala je tadašnjeg ruskog premijera Jevgenija Primakova, koji je letio za Washington, da naredi okretanje aviona i vrati se u Moskvu. Dio ruskog kontingenta raspoređenog u BiH u okviru snaga SFOR-a, upućen je na prištinski aerodrom, izazivajući realan strah od sukoba ruskih i trupa pod zastavom NATO-a, nakon što su se jedinice VJ i policije Srbije počele povlačiti iz bivše srbijanske pokrajine u junu 1999. godine.

Ulazak LUKOIL-a u Crnu Goru, Makedoniju i Srbiju u periodu između 2005. i 2007. godine bio je prva salva u novom i agresivnijem ruskom pristupu zemljama bivše Jugoslavije. Od 2007. do 2008. godine ruske državne energetske firme prvo su stupile na bosanskohercegovačko tržište (Zarubežnjeft), a potom i srbijansko (Gazprom), a za njima su došle banke (Sberbank), također u državnom vlasništvu. Politički vakuum koji je u Bosni i Hercegovini nastao 2006. godine propašću tzv. aprilskog paketa ustavnih promjena, Rusija je popunila u tišini i po neuporedivo manjoj cijeni, barem u usporedbi sa novcem potrošenim za „state-building“ projekt u našoj zemlji.

Stoga, Putinovu posjetu Srbiji treba posmatrati u kontekstu dugoročne ruske vizije regije bivše Jugoslavije, koja je u najdirektnoj vezi s načinom na koji Rusija doživljava sebe i svoje mjesto u svijetu. Kombinacijom političkih, ekonomskih i obavještajnih mjera, Rusija je za samo desetak godina uspjela skoro u potpunosti podriti regionalni poredak i izgraditi vlastitu sferu uticaja u kojoj su sada čvrsto Srbija, bosanskohercegovački entitet Republika Srpska, te prosrpski elementi u Crnoj Gori. U tom smislu, posjeta Srbiji, te susreti koje je ruski predsjednik održao u Beogradu, predstavlja, riječima Jasmina Mujanovića „regionalni anti-NATO“ samit. Naime, sastanci sa Miloradom Dodikom – vodećim anti-NATO glasom – u BiH, te liderima prosrpske opozicije u Crnoj Gori, duboko implicirane u pokušaj državnog udara, u koji su skoro bez sumnje bili uključeni elementi GRU, ruske vojne obavještajne službe, ne ostavljaju mnogo prostora za tumačenje o krajnjim namjerama, odnosno ciljevima ruske politike u regionu.

Naime, nova ruska doktrina vanjske politike, objavljena 2016. godine, definiše sprječavanje širenja NATO-a kao vanjskopolitički imperativ Rusije. Naime, u dijelu teksta koji se odnosi na proširenje NATO-a, dokument koji je svojim ukazom u novembru 2016. godine odobrio Putin, navodi se da „Ruska Federacija ima negativan stav prema širenju NATO-a“ i njegovo približavanje ruskim granicama kao korake koji „narušavaju princip jednake i nedjeljive sigurnosti“ i vodi „produbljivanju starih i pojavi novih podjela u Evropi“. Na drugom mjestu istog dokumenta, navodi se kako je „geopolitička ekspanzija“ NATO-a i EU dovela do „ozbiljne krize u odnosima između Rusije i zapadnih zemalja“.

Nakon poraza u Crnoj Gori 2016. godine, te potpuno izvjesnog rješenja makedonsko-grčkog spora vezanog za ime bivše jugoslovenske republike Makedonije – što u najmanju ruku ima za rezultat i izvjesno pristupanje Makedonije Sjevernoatlantskoj alijansi – sljedeća linija fronta u ruskom ratu protiv NATO-a prolazi, mnogo više nego samo u simboličkom smislu, kroz Bosnu i Hercegovinu. Odluka Sjevernoatlantskog vijeća da odobri aktiviranje Plana za članstvo za BiH u NATO, naime, iz temelja je promijenila međunarodni položaj naše zemlje, ali i odnos snaga na unutrašnjem političkom planu.

Potpuno u sjeni Putinove posjete Beogradu prošao je izvještaj koji je objavio Ruski savjet za međunarodne odnose, think-tank ustanovljen 2010. godine i čiji je jedan od osnivača, između ostalih državnih institucija, Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije. Ovo je prvi ruski (polu)zvanični dokument u kojem se Bosna i Hercegovina spominje i to kao jedno od „ključnih spornih pitanja“ na Balkanu. Štaviše, „problem centralizacije i problem Republike Srpske“, navodi se u izvještaju, ima regionalnu dimenziju.

U tom svjetlu treba posmatrati ne samo izjavu Sergeja Lavrova, ruskog ministra vanjskih poslova da se Rusija protivi ulasku BiH u NATO, nego i Putinovu odluku da u intervjuu Politici i Večernjim novostima koji je potom objavljen i na zvaničnoj web-stranici Kremlja, eksplicitno spomene bh. entitet Republiku Srpsku i rusku saradnju s tim dijelom BiH. Ruska saradnja sa entitetom RS se dosad menifestovala sporazumima o zajedničkoj obuci policije, ruskim „savjetnicima“ za obuku policije u novoj bazi MUPRS u Zalužanima, te širokoj mreži desničarskih i ekstremističkih organizacija koje povezuju pokušaj državnog udara u Crnoj Gori i vlasti u Banjoj Luci. Usto, ruski uticaj u Bosni i Hercegovini ima mnogo širi opseg nego što se vjeruje: političke veze sa režimom Milorada Dodika komplementarne su ekonomskim vezama sa Draganom Čovićem i firmama koje su dio njegove klijentelističke mreže.

Za zaključak, Rusija je kako u Crnoj Gori, tako i u Makedoniji demonstrirala spremnost da pribjegne organizovanom nasilju u svrhe ispunjavanja vanjskopolitičkih ciljeva. Sprječavanje daljnjeg proširenja NATO-a u regiji je prvi na listi tih ciljeva. Istovremeno, Rusija u Bosni i Hercegovini ima političku – u vidu proxy režima u jednom dijelu zemlje – ekonomsku, te medijsku infrastrukturu; devetog januara prošle godine u Banjoj Luci je demonstrirala i „mišić“ u obliku paravojnih formacija (Srbska čast), potrebnu ne samo za dugoročno održavanje nestabilnosti, nego i za radikalne korake. Bosna i Hercegovina se u tom smislu nalazi na prekretnici: ili će postati dio atlantske zajednice ili još jedna u nizu močvara u čvrstom zagrljaju Rusije i osuđena na vječno tavorenje na pogrešnoj strani istorije.


Piše: Emir Suljagić


(Oslobođenje)

Komentari - Ukupno %

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
1000 karaktera preostalo
Prikaži još

Izdvajamo