16°C
Mostar 18°C
Tuzla 17°C
Banja Luka 19°C
Bihać 18°C
Powered by Dark Sky

23.12.2018 / 20:00 Komentari - Piše: Vuk Bačanović

Srbi i Bošnjaci, preludijum za novi istorijski sporazum

Srbi i Bošnjaci, preludijum za novi istorijski sporazum
Vuk Bačanović / Vijesti.ba
Unatoč trećem izboru Željka Komšića u Predsjedništvo BiH, koje većina bh Hrvata doživljava kao ultimativno poniženje, hrvatska nacionalna stvar u BiH bilježi pobjede koje su bitnije od prividnog poraza. Jer osnovne poluge hrvatske moći u Federaciji BiH, a prema tome i u cijeloj državi nisu pitanje da li je izabrani kandidat u Predsjedništva “dovoljan” Hrvat, već učvršćivanja vlastitih pretenzija u slovu i duhu zakona. U tom smislu se pokazalo i pokazaće se da su Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića, kao i nedavna Odluka CIK-a (bez obzira na pokušaj neutralnosti), dva dokumenta trijumfa hrvatskog nacionalizma izvan Hrvatske u 21.vijeku. Zašto je to tako? Ne samo zbog toga što je na njegovoj strani Hrvatska kao članica EU. I ne samo zbog toga što je u savezu sa vlasti u Republici Srpskoj. Ili zbog toga što bi bilo lakše ukinuti Ustavni sud BiH, nego Hrvate natjerati da odustanu od onoga što je, po presudi te najviše sudske instance, ustavno. I ne samo zbog toga što je insistiranje na popisu iz 1991., politički spin za jedne izbore. Već zbog toga što što bošnjačka politika, u tom slučaju, a, očigledno ni u jednom drugom slučaju ne zna šta će sa sobom. Nedostaje joj, ne samo neophodni manevarski prostor, već i plan B.

Ako Federacija BiH ne može postati građanski entitet u kojem će Hrvati biti zastupljeni shodno svojoj brojnosti, odnosno biti svedeni na nacionalnu manjinu sa kulturnom autonomijom (iako se to tako ne bi predstavljalo), a svi su izgledi da se to neće dogoditi, šta su onda opcije bošnjačke politike? I dalje tapkati u mjestu i umišljati da će građanske partije tipa DF-a nekoga prevariti da, zapravo, grade američki ili francuski model društva? Ili insistirati na poziciji žrtve kojoj se svaki eksces mora oprostiti, iako nakon stotina ekscesa takav skučeni i nasrtljivi stav dosađuje i najblagorodnijim i najdobronamjernijim dušama? Meša Selimović u Sjećanjima bilježi moćnu misao, a to je da su “dogma i život stalno u sukobu”. Još strašnije su u sukobu ako dogme formiramo na osnovu izvadaka stvarnosti, prošle i sadašnje. A ti razbacani i loše posloženi izvaci vele da je bilo kakva bošnjačka politika moguća samo u okvirima pozitivnog ili negativnog stava naspram hrvatskog nacionalizma, odnosno samostalnog svrstavanja na njegovu stranu ili protiv njega.

Bez želje da budem shvaćen kao neko ko soli pamet bošnjačkom i njemu ne suviše alternativnom, građanskom, političkom vrhu, usuđujem se zaista, pa makar i čisto analitički, zapitati, ima li alternative? Ima li alternative nečemu što uopšte ne djeluje i da li bi se moglo zamijeniti nečime, što bi, zapravo, moglo djelovati? Razumljivo je da “relaksiranje odnosa sa Srbima generalno i Srbijom”, a van ustaljenih ideoloških matrica, prema kojima je to nemoguće dok se svi Srbi ne pretvore u klonove Nataše Kandić i Čedomira Jovanovića, za sada, zvuči kao nepojamna jeres. Jer je to zvučala i 90-tih kada je takav sporazum bio daleko izvjesniji i izvodljiviji. I, ponajviše, zbog stanja duhova kod Srba, koji u posljednjoj deceniji nikada nije stajao gore. Jeretički će to zazvučati sarajevskim ušima kada se Miloradu Dodiku da za pravo pri konstataciji da je politika Sarajeva “Kreni da nigdje ne stigneš”. Ali je isto tako, za srpske lojalne uši, vrlo neugodna i jeretička pomisao da bi se cjelokupnost trenutne srpske politike moga svesti u maksimu: “Pravi se da si negdje stigao, a da zapravo nisi ni krenuo.”

I to se ogleda u mnogim poljima. Od toga da je politički pluralitet srpskog društva bio daleko veći u vrijeme Miloševića, a nikada manji u istoriji nego što je to danas, pa do toga da je sve jasnije da je raga koju se kani jahati do krepavanja ona vrsta retoričke “real politike”, koja se slobodno može nazvati “real-šovinizmom”. To jeste samoograničavanje u ono što je Hasan Rebac nazivao “pravoslavni srbizam”. A koji koliko antihrišćanski skučuje pravoslavlje na jednu etničku grupu, toliko tu grupu zatvara, ili čini stranom svima onima koji bi je je iz istinski pravoslavne i svake druge nefanatične ideološke i religijske perspektive mogli smatrati svojom, ili barem njome biti privučeni. Koliko je Đukanovićev dukljansko-montenegrinski režim tragično smiješan i degutantan u samoporicanju vlastitih istorijskih korijena, utoliko je srpski slučaj još tragičniji, smješniji i degutantniji. Zaista kada će neko otvoreno postaviti, bez autošovinističke histerije postaviti pitanje: Kako smo došli do toga da jedan, preko noći sklepani i potpuno lažni nacionalni narativ uspjeva balansirati između ljudi različitih religija i etničkih pripadnosti u okvirima jednog državnog identiteta, a da takvo nešto ne pada na pamet društvu koje za to ima sve istorijske predispozicije - Srbiji i Srbima?

U tom smislu, možemo, bez ikakvog okolišanja izneti tezu da su Bošnjaci i Srbi najveći gubitnici disolucije Jugoslavije. To što prvi više nemaju, nego što imaju, a drugi više imaju, no što nemaju nešto što nalikuje na državu, ne čini suštinsku razliku. Bošnjaci su jednokonfesionalna subnacija Bosne i Hercegovine, čiji dio elita, izigravajući zalaganje za građanske koncepte, uništavaju svaki realitet takvih koncepta, dok srpske elite Srbije i Republike Srpske, jalovo lamentiraju nad propuštenim šansama nacionalnog ujedinjenja u 20. vijeku, nalazeći izgovor za svoju ljenost jalovošću bošnjačkog građanizma. Nije li vrijeme da se zapitamo zbog čega uporno istrajavamo na bivanju žrtvama vlastite gluposti i nedostatka vizije? I zbog čega je tolika jeres misliti da bismo daleko više postigli ukoliko jedni drugima pružimo ruku i nadomjestimo ono što nam svima nedostaje. Pluralnost i neophodni širi okviri za građansko društvo, tako neophodno za opstanak jednome narodu sa dva imena, koji je i poslije svih balkanskih strahota, ponajviše izmješan i sudbonosno orijentisan jedan ka drugom. Ne treba imati iluzija da je laka zadaća sklopiti mir među jakim tradicijama opterećenima stotinama godina trauma, ali nije li to pravi izazov?

O hrvatskom nacionalizmu u odnosu na BiH možemo misliti šta god hoćemo. Međutim, Hrvatska je, za razliku od učmalih ideoloških stanja kod Bošnjaka i Srba, jeste društvo u kojem postoji širok spektar ideoloških pravaca, od radikalne ljevice, pa do onih koji otvoreno rehabilituju fašizam i istovremeno politička arena u kojoj ništa nije predvidivo kao sa ove strane Save, Dunava i Dinare. Stoga je sasvim sigurno da bi bošnjačko-srpska ruka ruci i pokretanje stotina pozitivnih procesa kao posljedica takvoga dogovora dalo izvrstan primjer, ali i oslonac onim snagama u Hrvatskoj koje na Tuđmanovo naslijeđe ne gledaju nimalo pozitivno. Najzad, nije li Andrija Hebrang u nedavnom intervjuu za N1 izjavio da je Tuđman često, sa bolom u srcu, govorio, da u Hrvatskoj postoji barem trećina stanovništva koja nikada nije preboljela Jugoslaviju i još uvijek je voli. Svako pomirenje i suzbijanje antišovinizma mora trajno računati na ovu Tuđmanovu opasku. Pitanje je samo ko će biti bitni ljudi koji će imati hrabrosti da o ovakvim mogućnostima otvoreno i progovore.


Piše: Vuk Bačanović

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.

(Vijesti.ba)

Komentari - Ukupno %

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
1000 karaktera preostalo
Prikaži još

Izdvajamo

Srbi, Bošnjaci, Hrvati ...

Vuk Bačanović: Je.. vas rat!