Sarajevo -4 °C Srijeda 12.12.


22.11.2018. / 13:50h BiH - Piše: Vuk Bačanović

Odgovor bošnjačkim intelektualcima

Odgovor bošnjačkim intelektualcima
Nakon što je Srpsko prosvjetno i kulturno društvo “Prosvjeta” GO Mostar, stogodišnjicu završetka velikog rata odlučilo obilježiti svečanom Akademijom u čast oslobođenja Mostara od austrougarske okupacije i dodijelom Nagrade za humanost “Stepa Stepanović” u javnosti su se uzburkali duhovi.

Radilo se o reagovanju Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, Muzeja Hercegovine i nestručnih lica iz magazina Stav koja se svode na to da Prosvjeta širi velikosrpsku politiku Stepe Stepanovića, da je Stepa Stepanović zločinac i da je dodjela ove nagrade, citiramo “podmetanje Bošnjacima.” Na ovakve optužbe ne treba trošiti puno riječi. Ni jedan dostupan istorijski naučni tekst nije zadokumentovao bilo kakav zločin koji bi se mogao pripisati Stepi Stepanoviću. U jednom od rijetkih intervjua koje je dao u životu izrazio je mišljenje da Srbija u novoj državi nipošto ne smije imati bilo kakvu hegemoniju nad drugim narodima. Onda su uslijedila reagovanja  redovnog profesora historije na Univerzitetu "Džemal Bijedić" u Mostaru i člana Odbora za historiju na Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, prof.dr. Adnana Velagića, kao i Hikmeta Karčića u “Preporodu”, zvaničnom glasniku Islamske zajednice BiH. Nikakvo čudo da su na sve to uslijedili politički pritisci zbog kojih je Srbima kao konstitutivnom narodu reducirano građansko pravo, te je Prosvjeta Akademiju iz pozorišta koje pretenduje na to da bude narodno, prebacila u Vladičanski dvor.

Šta je istorijski kontekst, a šta nije?

Kako na pamflete VKB-ia i Muzeja Hercegovine ne vrijedi reagovati, jer se radi o, reda radi, skrpljenim pamfltima, bez ikakvog obrazloženja, dobri akademski običaji nalažu da se na, koliko-toliko argumentovane navode odgovori. To jeste da se, barem nekolika, argumentacija ospori. Uvaženi profesor Velagić je svoje izlaganje počeo time da događaje “valja sagledavati u istorijskom kontekstu”. A taj kontekst je za njega da je Stepanović bio vojskovođa vlade na čijem je čelu bio “radikalski prvak” Nikola Pašić, koji je od dva modela rješenja jugoslovenskog pitanja, prvi, “veliko rješenje” (sve jugoslovenske zemlje na okupu) i “malog rješenja” okupljanja svih teritorija nasljenih Srbima, preferirao ovo drugo.

Opet, dio konteksta je i stav Jugoslavenskog odbora Anta Trumbića, koji je u pismu Britanskoj vladi, uz ostalo, naveo kako Srbija južne Slavene iz Austrougarske želi držati u položaju potčinjenosti i poniženja, te da bi ti narodi bili samo objekat oslobađanja, ‘ali ne i subjekat prava i slobode’. Ono što bilo kome upućenijem u događaje nakon 1918. ovdje zapada u oči je insistiranje na kontekstu. Međutim, kao što ćemo vidjeti, uvaženi prof. Velagić ima čudno razumijevanje ovog pojma. Za njega se istorijski konteksti, mogu shvatiti iz jedne izjave i jednog zalaganja (kasnije ćemo preći na druge Velagićeve tvrdnje). Ali budući da mi slijedimo istinsko značenje pojma kontekst (situacija u kojoj se nešto događa, odnosno dešava), hajde da zaista, za početak, shvatimo Pašićeve stavove i jednu od mnogobrojnih Trubićevih izjava u datom kontekstu mnogobrojnih geopolitičkih i unutarjugoslovenskih gibanja, a ne da od njih, kao uvaženi prof. dr. Velagić, kreiramo “kontekst” u okvirima kojeg će naše vlastite redukcionsitičke tvrdnje dobiti na smislu i istini.

Dakle, sada kada smo razjasnili osnovne pojmove, krenimo redom. Srbija kao jedna od pobjednica Velikog rata, 1918. godinu dočekuje u ruševinama. Između pola miliona i milion i dvjesto hiljada ljudi, civila i vojnika je izgubilo život, željezničke pruge su pokidane do neupotrebljivosti, putevi su oštećeni, telefonske i telegrafske veze prekinute, trasnportna sredstva u najvećoj mjeri uništena, postojeća industrija potpuno zamrla, Beograd je u ruševinama bez struje, vode, tramvajskog saobraćaja i željezničke veze sa unutrašnošću zemlje; austrougarska, njemačka i bugarska vojska su, povlačeći se, pljačkale i odnosile sve na šta su naišle, od kućnog namještaja do brava u vratima. Političke prilike su, također, neizvjesne, uglavnom zbog imperijalističkih ambicija Italije da, na Balkanu, zamijeni Austro-Ugarsku kao najmoćnija sila i, to, kao članica Antante sa ogromnim pregovaračkim ulogom. Naravno da je, u takvom kontekstu, bojeći se rata i razaranja kojega ne bi mogla podneti, devastirana i opustošena Srbija, morala imati plan A, ili plan B, sve u zavisnosti od saglasnosti velikih sila o tome kako i na koji način će se zadovoljiti italijanski apetiti. Da je, na kraju, u tome prevagnulo mišljenje regenta Aleksandra, a ne Nikole Pašića (koji je, uzgred, zbog svojih stavova i ratnih repova imao ogromnih problema sa opozicionim liderima i bio pred smjenom), svjedoči i to da je jedan od najozbiljnijih zastoja u mirovnim pregovorima u Versaju nastao oko pitanja granice Italije i SHS i toga koliko će regent teritorije biti spreman da žrtvuje. Na kraju krajeva, sam Pašić je uviđao uzaludnost bilo kakvog rješenja osim jugoslovenskog, kao uostalom i Hrvatska i Slovenija. Jer u izboru između života u zajedničkoj južnoslovenskoj državi i postojanja italijanskim ili mađarskim protektoratom, odnosno tampon zonom za daljnju ekspanziju, svako razborit nije trebao mnogo razmišljati.

Tereti i žrtve

Kada smo već kod Anta Trumbića, onda sasvim sigurno, u kontekstu ovih događaja, koji se nisu završili mirovnom konferencijom 1918. treba citirati ono što je Anti Trumbiću 1920., a u vrijeme sporenja Kraljevine SHS i Italije rekao francuski predsjednik Klemenso: “Savjest mi nalaže da kažem da mi se čini, kao da među vama ima dva uticaja, s jedne strane srpski, a s druge strane hrvatski, mnogo nepomirljiviji. Ali mi smo obavezni da vodimo računa o tom da je Srbija od prvog dana bila na strani Antante i da je podnela neizmjernih žrtava, da je Hrvatska bila angažovana protiv nas, s one strane barikade. Ako što Srbija ima, stekla je svojom krvlju; hrvatska krv više se prolivala na drugoj strani. Ovo je vrlo neprijatna konstatacija koju smo morali učiniti; još nedavno o tome o tome nismo vodili računa, sve misleći da će vas ono samo navesti na to i Evropi stvorite mir.”

Dakle i Klemesou je bilo jasno da bi eventualno “manje rješenje”, Srbiji skinulo sa vrata neprijateljsku državu, kolonijalnu silu sa preko 40 miliona stanovnika, ali da to rješenje ipak nije bilo prihvaćeno. Osim toga, kako to, navodno, porobljeni dio države može imati “nepomirljiviji” stav? Treba, također biti pošten pa reći i to da su u toj računici bile i Hrvatska i Slovenija kao industrijski razvijene zemlje koje bi, dugoročno, obezbjeđivale ekonomsku stabilizaciju nove države, ali, opet i spremnost da se ove teritorije brane po svaku cijenu i da od statusa ratne gubitnice podložne Londonskom ugovoru iz 1915., dobiju status pobjednice. Odnosno da takva trgovina ni izbliza ne održava istinitost Trumbićeve izjavu o Jugoslaviji u kojoj Hrvatska i Slovenija nisu subjekt prava i slobode. Istina je, zapravo suprotna, bile su, u okvirima politike kao umijeća mogućeg, na jedinom mogućem stepenu bivanja subjektom prava i slobode u datim okolnostima, kao uostalom i Srbija i cjelokupna Kraljevina SHS. O tome je jako dobro govorio i pisao hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina, koji je, temeljem nepobitnih činjenica, zaključio da bez prve Jugoslavije ne bi bilo ni druge, a time ni slobode za hrvatski narod i državu. Pogotovo s obzirom na činjenicu da su hrvatski političari još u Jugoslovenskom odboru imali mogućnost, kakva im u Austro-Ugarskoj nikada nije bila opcija - da imaju dovoljno uticaja da Nikola Pašić prihvati “veliko rješenje”. Ali, prije nego što pređemo na drugi dio Velagićevog izlaganja (koje se poklapa sa tvrdnjama Hikmeta Karčića), pokušajmo odrediti šta to, uopšte podrazumijeva sloboda, odnosno oslobođenje?

Univerzalno pravo glasa po prvi put u istoriji

Da li je li to, između ostaloga liberalna demokratija i pravo glasa? Odnosno moć koja svakom punoljetnom pojedincu daje pravo i minimalnu moć da odlučuje o svojoj sudbini. Ako to jeste tako, a složićemo se da je to jedno od osnovnih obilježja slobodne i slobodnog društva, onda je nepobitna činjenica da su južnoslovenski narodi zapadno od Drine, to pravo, po prvi put u istoriji stekli u okviru Kraljevine SHS. To jeste da ga je donijela vojska Stepe Stepanovića, po cijenu nezapamćenih žrtava i razorenja Srbije do temelja.

Uzmimo samo za ilustraciju da je u Hrvatskoj i Slavoniji  do 1910. pravo glasa imalo, svega dva posto stanovništva, a od te godine, osam posto stanovništva, dok je u BiH glas zemljoposjednika vrijedio koliko 8 glasova ostaloga stanovništva. Kraljevina SHS, je, s druge strane, omogućila pravo glasa svakom punoljetnom muškarcu, čime je upravo zaživio koncept hrvatskog političkog naroda, a ne otuđenih elita pod kolonijalnim patronatom. Da ne govorimo da je, uvođenjem univerzalnog prava glasa, i klasno razdvojena muslimanska zajednica u BiH (čije su elite, kako to dobro primjećuju Enver Redžić i Muhamed Hadžijahić, bile nezainteresirane da svoje privilegije žrtvuju ideji nacionalne jednakosti)  načinila prvi korak ka postajanju političkim narodom, onim koji će kao treći faktor, o sudbini BiH, odlučivati u ZAVNOBiH-u, i stići ono neophodno političko iskustvo za nacionalnu bošnjačku emancipaciju.

Da Jugoslavija nije nikakav demon, a pogotovo ne okupaciona sila, shvatio je i najveći suparnik kralja Aleksandra, Stjepan Radić, prihvativši demokratske kapacitete zajedničke države kao jedino mjesto gdje se hrvatsko nacionalno pitanje može riješiti na najbolji način. Da su i Stjepan Radić i kralj Aleksandar imali pravo, svjedoče i događaji nakon ubistva i jednog i drugog iskusnog lidera, a koji su otvorili vrata ograničenim koncepcijama šovinista i separatista koje za rezultat imaju i današnji podređeni, kolonijalni položaj svih južnoslovenskih zemalja.

Stepa Stepanović je uveo red

Pređimo sada na stanje u Bosni i Hercegovini. Uvaženi istoričar Velagić kojemu su toliko važni istorijski konteksti govori kaže da se 1918., “mogu se naći brojni primjeri hapšenja, zatvaranja, pljačke, pa i ubistava svih onih elemenata, koje je srpska politika okarakterizirala kao austrijski element.” Kako bih se potrudio provjeriti ove navode, konsultovao sam studiju Enesa S. Omerovića, “Političko nasilje u Bosni i Hercegovini 1918.-1920.” u kojoj nigdje ne postoji podatak da je za nasilja koja su vršili različiti odmetnuti komiti i hajduci odgovorna vojska, ili sama država, ili princ-regent, kao ni to da su ova nasilja bila direktno povezana sa idejom ujedinjenja jugoslovenskih naroda. Ono što nam ta knjiga, između ostalog govori je i to da je pljačke i nasilja pri povlačenju izvršavala regularna austrougarska vojska, da su pljačke i nasilja vršene nad muslimanima od strane raznih komita i hajduka, uglavnom zaustavljene do 1921., kada je većina prijestupnika koji su, koristeći se vaakumom između dva sistema, divljali i maltretirali koga su stigli. Pa nam tako Omerović spominje i primjer napad crnogorskih komita na finansijskog nadstražara Mihajla Majića, kojega su fizički maltretirali, kao i napad na samog predsjednika Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu, Milana Srškića 1920. u Zavidovićima.

Ako ćemo već o kontekstu nasilja koja su se dešavala, onda moramo govoriti o izuzetno teškoj situaciji nakon Prvog svjetskog rata: bijedi, siromaštvu, nesređenom agrarnom pitanju, klasnim i konfesionalnim antagonizmima, posljedicama austrougarske državne represije i drugim problemima koje niko, osim tendencioznih redukcionista događaja ne može svoditi isključivo na nevolje muslimana kao konfesije. Ili kako je zaključio Omerović: “Kao sudionici političkog nasilja, i kao subjekti i kao objekti, javljaju se, s jedne strane, država i njene institucije. S druge strane, aktivni sudionici političkog nasilja bile su različite političke stranke i grupacije, društvene organizacije i zajednice, ali i brojni pojedinci različitog spola (muškarci i žene), starosne dobi (odrasli i djeca), socijalnog statusa (bogati i siromašni), zanimanja (seljaci, radnici, trgovci, zemljoposjednici, novinari, učitelji, državni službenici, poslanici itd.), političkih uvjerenja (komunisti, simpatizeri građanskih političkih stranaka, apolitični), vjerske (katolici, pravoslavci, muslimani) i nacionalne pripadnosti (Srbi, Hrvati, Crnogorci, Italijani, Mađari) itd.” Zanimljivo je također da Omerovićeva opsežna studija nigdje ne spominje, odnosno dokumentuje tvrdnju Hikmeta Karčića, a koji se poziva na intervju reisul-uleme Džemaludina Čauševića za francuske novine La Temps o navodno 1000 muslimanskih žrtava tokom prevrata. To je zbog toga jer se očigledno radi o neprovjerenim podacima koje je uvaženi reis izrekao radi skretanja međunarodne pažnje koje su u periodu meteža imali i muslimani, budući da o ovolikom broju žrtava ne svjedoči ni jedan dokument, ili podaci o eventualnim masovnim grobnicama, a o spomeniku, ili naučnom radu koji bi potvrdio toliko stradanje nema govora.

Nepravde prema muslimanima se ne mogu negirati

Istoričar Adnan Jahić nam, međutim bilježi i neke vedrije trenutke ulaska Srpske vojske u Bosnu i Hercegovinu, npr. onaj kada je “cvijet muslimanskog građanstva i inteligencije” u Sarajevu 1918. upriličio banket za oficire Srpske vojske i kada reisul-ulema Džemaludin ef. Čaušević o njima govorio kao o “pionirima i zaštitnicima naše mlade slobode” i “vojskom neumrlih zasluga za slobodu naroda, naročito za slobodu svoje braće po krvi i jeziku na slovenskom jugu”. Pjesma i igra do ranoga jutra, uz orkestar srpske vojne muzike i pjevanje Nurage Džabije na sazu potrajali su do ranog jutra, a gosti domaćini su se “uhvatili i u kolo”.

Dakako, bilo bi nepošteno negirati da u kraljevskoj Jugoslaviji nije bilo krupnih nepravdi prema muslimanima, naročito kada je u pitanju agrarna reforma. Iako su tvrdnje o tome da je podjela krupnog begovskog zemljoposjeda pravoslavnim zavisnim seljacima posljedica planirane “srbizacije” zemlje neutemeljene (ne samo zato što sami pravoslavni nisu bili krivi zbog svoje brojnosti u statusu zavisnog seljaštva u Bosni, kao i zbog toga što se agrarna politika zemlje, u pravcu stvaranja srednje klase zadovoljnih i lojalnih seljaka, nije mogla žrtvovati interesu dva posto ukupne muslimanske populacije koju su ukupno činili bosanskohercegovački begovi), moramo se složiti sa konstatacijama Enesa S. Omerovića da naknada koju su bivši posjednici morali dobiti nije bila ni pravična ni blagovremena, te da je u prevratima iz 1918. većina zemlje oduzeta nasilno, uz vrlo snažan konfesionalni antagonizam prema muslimanima. Da je to zaista bilo tako, svjedoči i predavanje prilično zaboravljenog muslimanskog intelektualca Hasana Rebca, a koje je održao u Mostaru 1930. i gdje je kritikujući, “pravoslavni srbizam”, kao naročito opasnu prepreku narodnom jedinstvu istakao i sljedeće:

“Konzervativne muslimanske mase poslije oslobođenja, ekonomski ugrožene, patriotski žigosane šuckorstvom i tome sličnim imenima od stranje patentiranih patriota konfesionalaca, zbile su se u jednu stranku, kojoj su se stavili i naturili na čelo za vođe ljudi bez ikakva šireg i naprednog programa sa jednom kvalifikacijom da nisu nikada bili u dobru sa našim pravoslavnim. Uskogrudost pravoslavnih i njihov pravoslavni srbizam onemogućio je širu aktivnost onih muslimana, koji su bili pod Austrijom nacionalni revolucionari i koji su se aktivno borili za oslobođenje i ujedinjenje. Oni su bili onemogućeni zato što im pravoslavni ne samo nisu pomagali nego su im se na svakom koraku svojim netaktom i radom odmagali i u svakoj prilici ih dezavuisali. Kako može napredni musliman govoriti širim slojevima muslimana da su im pravoslavni braća pa da s njima istupaju, kada ti pravoslavni nisu ničim htjeli da tako kazivanje potvrde djelom?”

Banalizovanje pojma oslobođenja

Glavni argument Adnana Velagića protiv oslobođenja 1918., dakle jesu nasilja i agrarna reforma. Međutim, da li se ideja kao što je jugoslovenska, odnosno njezin oslobodilački karakter, može promatrati samo kroz agrarnu politiku u BiH, ili neku drugu politiku u određenom državnom okviru koje su zakazale? Da li SR BiH i SFRJ također možemo svesti na problem agrarne reforme, kao uostalom i teror komunističkih vlasti koji je, po svemu, nadmašivao onaj kraljevski? Dakako da bi takvo razmišljanje bilo površno i jalovo. Ako su problemi u kraljevskoj Jugoslaviji postojali u BiH, postojali su i u Srbiji poput npr. socijalnih politika o kojima je osnivač demokratske stranke Ljubomir Davidović mogao samo uzdahnuti: „Bože, Bože! Dokle će to? Hoemo li kadgod uspeti da u ovoj zemlji svako ima bar koru hleba?” , dok je njegov politički nasljednik Milan Grlol, zapisao da su “neispunjene dužnosti” i “prekoračenje prava” bili dva osnovna ogrješenja političke elite njegovog doba. Što nam ne govori da 1918. nije nastupilo oslobođenje, nego da su sloboda i oslobođenje procesi koji nikada ne prestaju.

Nacionalno oslobođenje, prevashodno, podrazumijeva kreiranje državnog okvira (a ne kolonijalnog) za stotine i hiljade procesa borbi za individualne i kolektivne slobode i pravice. Biti na čelu spoja zemalja kakva je bila Kraljevina SHS 1918. nije bio nimalo lagan zadatak, s obzirom na sve istorijske, etničke, konfesionalne, ekonomske i klasne suprostavljenosti i antagonizme koje je valjalo pomiriti, pa u tom pomirivanju i griješiti i padati i ustajati se i neprestano ispravljati na stotine “krivih Drina”. Na kraju krajeva, budimo toliko otvoreni i postavimo pitanje, koja je to bila alternativa za nešto više od milion muslimana u južnoslovenskim zemljama te 1918., ili zasebno za Bošnjake? Da li su oni imali nacionalni pokret ili bilo kakvu političku ideju koja bi bila potpuno antagonizirana onoj slobodi koja je podrazumijevala Jugoslaviju? Odgovor na ovo pitanje je poznat svakome ko poznaje elementarne činjenice. Bezbrojne nevolje i svakojake nepravde su postojale i pri ujedinjenju Njemačke i Italije, pa danas niko ne spori da su to bili pozitivni procesi. I što, prema tome, ne znači da se ne treba stalno vraćati na pozitivne izvore i izvore ideja kakvo je južnoslovensko ujedinjenje, jer ako je praksa išta pokazala, razdoblje obije Jugoslavije je bilo razdoblje emancipacije i daleko boljih perspektiva, nego li je to očajni kolonijalni položaj koji smo imali i danas opet svi imamo bez njega. Upravo zato su važni neokrnjeni simboli tog jedinstva. A Stepa Stepanović i 1918. su svakako jedan od njih. Na kraju krajeva, zagovarati jedinstvenu i građansku Bosnu i Hercegovinu, a nipodaštavati građansku Jugoslaviju, znači imati ozbiljan problem, ne samo sa istorijskim činjenicama, nego i sa osnovama vlastitih političkih ubjeđenja.
 

Piše: Vuk Bačanović

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.

(Vijesti.ba)