Sarajevo 15 °C Subota 22.09.


03.09.2018. / 20:00h Komentari - Vuk Bačanović

Etnopsihologija idiotizma i kako je pobijediti

Etnopsihologija idiotizma i kako je pobijediti
Kako u BiH više odavno ne postoji relevantan sedmični politički magazin, to redovno kupujem beogradski Nedeljnik. Kojem se može zamjeriti svašta osim da je zanimljiv i aktuelan. Pa tako pod devizom “pogled sa strane” najnoviji broj Nedeljnika donosi tekst Stivena Mejera, bivšeg šefa CIA za Balkan pod naslovom “Balkanska patologija”.

Nakon što je dao kvalitetnu opasku iskusnog kolonizatora da se “balkanski lideri prečesto skrivaju iza psiholoških ili institucionalnih slabosti, preplašeni da će napraviti greške i u stalnoj panici od toga da bi nekom zapadnom kolegi mogli da kažu ‘ne’”, Mejer zaključuje da “sve opcije treba da budu na stolu”. Prva od tih opcija su politička pitanja, “uključujući i promjene granica i konstrukcije država koje bi bile etnički definisane”, pri čemu “velike sile treba da se drže po strani”.

Iako ovo mišljenje nikoga ne obavezuje, pa makar dolazilo iz viših obavještajnih struktura (i koje, vrlo lako može biti i naručeno), ono nije prvo ove vrste. Oni sa nešto boljim pamćenjem će se prijsetiti “britanskog diplomate i stručnjaka za Balkan” Tomotija Lesa koji je prošle godine opisivao “apsurdnu i tragičnu situaciju gde evropski diplomati preklinju lokalno stanovništvo i političare u zemlji kao što je Bosna da se fokusiraju na reforme i integraciju s Evropskom unijom dok se država raspada”. Situaciju koja je održiva “samo kroz autoritarna sredstva - bilo da se provodi interno, kao u slučaju Jugoslavije, ili da se provodi spolja, kao što je bio slučaj u vreme američke dominatije.” Oni sa još boljim pamćenjem će se prisjetiti i bivšeg britanskog ambasadora u Jugoslaviji ser Ajvora Robertsa, koji je također, još davne 2012. izneo stav da bi korekcija granica na Balkanu, pa i onih na Kosovu, doprinijela trajnom miru. Sličan stav sam izgradio i sam tokom 2015. i 2016., posebno pod dojmom svojeg ličnog intelektualnog iskustva, te sam napisao više tekstova “glasnih razmišljanja” o tome koliko jeste pametno suočiti se sa realnošću i razmisliti i o mogućnosti razdruživanja Bosne i Hercegovine.

Danas, nakon dvije godine odmaka i promišljanja i dalje smatram da sam dobro utvrdio uzroke mogućeg razdruživanja, ali ne i dalekosežne posljedice. Posebno mi je to jasno danas u vrijeme šuškanja o presedanu nakon presedana, to jeste podjele Kosova nakon priznavanja njegove nezavosnosti, a što bi mogao biti i uvod u razmišljanje o džentlemskom razdruživanju u Bosni i Hercegovini, što je, šef CIA Mejer nazvao preduslovom “da balkanske države počnu da sarađuju na ekonomskim pitanjima - da naprave istinsko zajedničko tržište, da budu vojno neutralne i da se zajedno obračunaju sa korupcijom.”

Dakle, naši “saveznici” baš kao nekada tobožnju “multietničnost”, sada puštaju nove probne balone da utvrde koliko će se interesenata javiti da ovaj projekat zaista i ostvari. I zaista - na stranu lažne deklaracije i deklamacije propale sarajevske građanske inteligencije kao i njena apokaliptična predviđanja - nema sumnje da bi ono neumitno vodilo stabilizaciji regiona. Ali kakvoj? I šta sve može podrazumijevati ta magična riječ “stabilizacija”?  Čovjek ne mora utoliko mnogo slagati sa Francisom Fukujamom, ali je u svom novom članku o globalnoj restauraciji tribalizma napravio odličnu referencu na “Snow Crash”, djelo, meni do sada nepoznatog, američkog SF noveliste Nila Stivensona. Radi se o distopijskom svijetu “Metaverzumu” u kojem svaki pojedinac, da ne kažemo građanin može, po želji, useljavati u tijela identiteta kojeg odabere. U ovoj verziji budućnosti SAD su podijeljene na urbane enklave od kojih svaka odgovara nekom od postojećih identiteta kao što su “Nova južna Afrika” za konfederalne rasiste ili “Veliki Hong Kong mister Lija” za kineske migrante itd. Kao u predratnim Nadrealistima, za putovanje iz jednog kvarta u drugi potrebni su pasoši i vize. CIA je pivatizovana tako da od nje svako može dobiti izvještaj kakav želi, dok se autoritet federalne vlade sveo na državne objekte, dakle “zgrade zajedničkih institucija”.

Imajći sreću da proteklih godina boravim i živim u raznim dijelovima bivše Jugoslavije, odnosno Bosne i Hercegovine, uvidio sam da federalistička, odnosno separatistička politička misao, odnosno društvena strijemljenja, nisu, po svojoj kvaliteti, bogznakako drugačija od tzv. građanskih opcija. Dok s jedne strane imamo posla sa lažnom multietničnošću i raznim profanisanim katastorfičarima, koji pod rješenjima prodaju uzroke svoje propasti, s druge strane nailazimo na etničnosti lišene bilo kakvog sadržaja sem onoga što je jedan moj bistri drug iz Cazinske krajine prozvao etnopsihologija idiotizma. Odnosno onaj princip svekolikog bitisanja koji glasi: ukoliko se ustanovljeni idiotski narativi ne slažu sa činjenicama, onda jao činjenicama. Kao što je “jao” svakome onome u tim društvima ko bi bio nosilac ideje o bilo kakvoj sutrašnjici koja ne bi bila poveziva sa pornografsko-konfesionalnim kolotečinama, lažima o proteklom ratu i patološkom zluradošću jer je baš sve tako crno kao što jeste. Jer “mi smo takvi i drugačije ne može i znaš ti nas-jebo ti nas” i druge priče. Isti princip u BiH vrijedi i za „građansko“ i za „etničko“ promišljanje naše stvarnosti.

Ali, ako bi velike sile, kakao to Mejer sugeriše, pokušale da se, barem na tren, ne miješaju u naša lokalna rješenja, zašto, za razliku od samoosude na dekompoziciju u postojećim duhovnim močvarama ne probati nešto sasvim novo? Zaista, zašto ne reaktuelizirati Srpsko-bošnjački sporazum i to ne samo u okvirima Bosne i Hercegovine? Zašto umjesto na vječno trošenje energije na revitalizacije trauma i međusobna okrivljivanja i satiranja ne dati šansu istorijskom pomirenju? Strjemljenju jednoj većoj, nešto manje, ali ipak, kompleksnoj državi jednog naroda sa dva imena? U kojoj bi se, vremenom našle i Crna Gora i Srbija i Bosna i Hercegovina, državi ne oktroiranog nego “odozdo”, postepeno i kulturološki sprovedenog pomirenja, državi bogatog rudogorja, moćnih plovnih rijeka, državi sa izlaskom na more, državi koja bi, u globalnim razmjerama mogla postati primjer kako se može i mora pomiriti, uskladivši zdravorazumski sve moguće identitete, a da se oni ne svedu na “dvije škole pod jednim krovom” i slične manifestacije etnopsihologije idiotizma koja nije ništa drugo nego etnopsihologija nade u zlo. Možda će neko ovo moje promišljanje nazvati etnopsihologijom utopijskog idiotizma, jer naša svekolika iskustva sa ujedinjenjima nisu dobro završavala. Međutim, kakva su nam to iskustva sa razjedinjenjima da bismo ujedinjenja tek tako defamirali? Šta je od toga dvoje gore, da bismo bilo kakvo promišljanje o nadilaženju postojećeg stanja, a da nije u skladu sa nekim od ratnih lagarija, tek tako pustili niz vodu? Možemo li konačno prevazići sebe?

Na sajtu Politico sam, nedavno, naletio na članak mladoga analitičara Adnana Ćerimagića koji, između ostalog, uspoređuje stanje u svom rodnom gradu Doboju nakon rata i danas i poentira da iako entitet u kojem je Doboj implicira srpsko etničko ime, u njemu uz milion Srba živi i 230.000 Bošnjaka i Hrvata, ezani sa džamija u Doboju su normalna stvar, a javno se proslavljaju i muslimanski i katolički praznici što je 1996. bilo nezamislivo. Ono što je 1996. bilo nezamislivo danas je, dakle, moguće. Ono što je 2018. nezamislivo...

Piše: Vuk Bačanović

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.

(Vijesti.ba)


Komentari - Ukupno 58

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
Prikaži još