Sarajevo 8 °C Ponedjeljak 24.09.


02.09.2018. / 12:23h Komentari - Piše: Senad Pećanin

Granica - najskuplja balkanska riječ

Granica - najskuplja balkanska riječ
Kada se povodom pregovora govori o razmjeni teritorija, time se lukavo kamuflira suština radi se prvenstveno o razmjeni stanovništva, a razmjena stanovništva i svi užasi koje takvi zločini kroz istoriju sobom nose, ne samo na Balkanu, ukazuju na potpuni trijumf kratkovide političke pragmatičnosti nad temeljnim civilizacijskim vrijednostima.

Piše: Senad Pećanin

Ivan Petrovič Pavlov bio je ruski fiziolog i profesor farmakologije u Lenjingradu. Bavio se istraživanjima o inervaciji srca i o funkciji jetre, a 1904. godine je dobio Nobelovu nagradu za medicinu za istraživanje fiziologije želučane sekrecije. Kroz ta istraživanja uspio je objasniti proces formiranja uslovnog refleksa, koji je kasnije i nazvan Pavlovljev refleks. On je dokazan kroz eksperimente sa psima, gdje je bezuslovni refleks bila proizvodnja sline kao reakcija na stimulans davanja hrane. Dakle, kada su gladni i vide hranu, psima počnu curiti sline.

Pavlova je zanimalo da li istu reakciju slinjenja pasa može izazvati nekim drugim stimulansom. Tako je on naučio pse da sline i na zvuk zvonceta, a ovaj rezultat je postigao tako što im je jedno vrijeme servirao hranu uz zvonce: rezultat je bio da, nakon određenog vremena, psima počnu curiti sline kada čuju zvonce, iako hrane nije bilo ni na vidiku.

Pavlovljev balkansi refleks

Predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i čoporu njegovih sljedbenika predvođenih Miloradom Dodikom, Ivicom Đačićem i Aleksandrom Vulinom, te predsjedniku Kosova Hašimu Tačiju, počele su vidno “curiti sline” kada je postalo bjelodano da za Vašington i Brisel pominjanje granica, odnosno njihova promjena, više nije neprihvatljiv metod za “konačno rješenje” odnosa između Srbije i Kosova. Srbijanski predsjednik je snažan refleks na pominjanje granica svojevremeno stekao na liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica, a “curenje slina” tadašnjeg Šešeljevog poletarca i Miloševićevog ministra informisanja skupo su platile stotine hiljada Srba iz Hrvatske, od kojih su mnogi zavičaj 1995. godine morali napustiti na traktorima.

Aleksandar i Hašim

Dakle, Hašim i Aleksandar, ili Aleksandar i Hašim, kako se međusobno familijarno oslovljavaju čak i u javnosti, predlažu rješenje po kojem bi “korekcija granica”,”razgraničenje” ili “razmjena teritorija” između Srbije i Kosova moglo konačno riješiti jednu od najneuralgičnijih tačaka na Balkanu.

Ovaj (ne)očekivani konsenzualni prijedlog srbijanskog i kosovskog lidera razbuktao je nacionalne (i nacionalističke) i geopolitičke strasti i u regionu i puno šire, dodatno potvrđujući da je izborom Donalda Trampa za američkog predsjednika završena epoha relativne predvidljivosti reakcija aktera u međunarodnim odnosima spram onog što se smatralo izazovima temeljnim principima međunarodnog poretka.

Naime, prošlonedjeljna izjava Trampovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Džona Boltona (“SAD se neće protiviti mogućem sporazumu o razmjeni teritorija između Kosova i Srbije u okviru konačnog rješenja o statusu tog područja”), stvorila je zebnju među svima onima koji znaju šta na Balkanu slijedi nakon odluke o promjenama državnih granica. Ali je, istovremeno, i ogolila licemjerje onih koji se prave da to ne znaju.

Prije svega, kada se povodom pregovora “Aleksandra i Hašima” govori o razmjeni teritorija, time se lukavo kamuflira suština radi se prvenstveno o razmjeni stanovništva; a razmjena stanovništva i svi užasi koje takvi zločini kroz historiju sobom nose, ne samo na Balkanu, ukazuju na potpuni trijumf kratkovide političke pragmatičnosti nad civilizacijskim vrijednostima, kao i nad onim evropskim vrijednostima koje danas (kao) predstavljaju Federika Mogerini ili Sebastijan Kurc.

Pogrešnji ljudi na pogrešnom mjestu

O tome svjedoči i činjenica da “Aleksandar” javno ne govori o razgraničenju Srbije i Kosova, nego o “razgraničenju Srba i Albanaca”. Šta je poruka stava da će Srbija i Kosovo biti prihvatljivi i Americi i Evropi ako “Aleksandar i Hašim” realiziraju svoju zamisao, to jest ako se otarase svojih građana koje remete harmoničnu idilu monoetničkih država u nastajanju (pardon, ako ih “humano presele”)? Jesu li tih stotinjak hiljada Srba i Albanaca južno od Ibra i u Preševskoj dolini prepreka “Aleksandru i Hašimu” da počnu graditi države zasnovane na vladavini zakona, jednakosti svih građana, neprihvatljivosti korupcije i kriminala umjesto sprege vlasti i mafije? Naravno, radi se prije svega o “razmjeni” građana “pogrešne” etničke pripadnosti, a nikako o “malim korekcijama granica” kako to neočekivano objašnjava penzionisani austrijski diplomata Wolfgang Petritsch (valjda je tek puka koincidencija da sada radi u poznatoj bečkoj advokatskoj kancelariji “Lansky, Ganzger+partner”, kao što je valjda i puka koincidencija da je klijent ove advokatske kancelarije Vlada Srbije).

Više je nego cinično dogovorom “Aleksandra i Hašima” podržati rušenje temelja mira koji je mukotrpno izgrađen nakon ratova 1991-1999. u regionu, a onda proklamovati da pomjeranje državnih granica važi samo za slučaj Srbije i Kosova. Ako princip nepromjenjivosti granica ne važi za “Aleksandra i Hašima”, zašto bi važio za Dodika u Republici Srpskoj, Dragana Čovića u Federaciji Bosne i Hercegovine, Sulejmana Ugljanina u Sandžaku, za Albance u Makedoniji, Srbe i Albance u Crnoj Gori…?

Ili, ako se kao argument za “korekciju granica” nudi trajno rješavanje međuetničkih tenzija između Beograda i Prištine, zašto onda isti, tako “efikasan metod” ne bi bio primijenjen i u rješavanju tenzija između Sarajeva, Banjaluke i Mostara, Skoplja i Tetova, Beograda i Novog Pazara? Ili između Podgorice i naroda čiji vjerski lider tvrdi da mu je “danas u Crnoj Gori teže nego za vrijeme NDH”?

Razgraničenja pameti

Kao jedan od najjačih argumenata u korist mijenjanja granica služi tobože naivno pitanje koje se često može čuti ovih dana i u međunarodnim polemikama u medijima i na društvenim mrežama: zašto bi neko imao pravo da se miješa ili bude protiv dogovora koji žele “Aleksandar i Hašim”?

Najočigledniji od mnogih mogućih odgovora glasi: zato što je argument po kojem niko sa strane nema pravo da osporava dogovor “Aleksandra i Hašima” po svojoj vestfalijanskoj prirodi iz 17. stoljeća davno prevaziđen, a pogotovo u Evropi. Ako to, ipak, nije slučaj onda niko nema pravo da prigovara načinu na koji se Putin i Erdogan odnose prema medijima, Orban prema izbjeglicama, Kačinski prema sudovima…

Promjena američkog stava spram mijenjanja granica na Balkanu, koliko god bila neočekivana, nije iznenađujuća. Radi se o tome da odlukama administracije aktuelnog američkog predsjednika iznenađeni mogu biti samo neupućeni.

Iznenađenje zvano Soroš

Međutim, ono što iznenađuje jeste da je podršku za projekat dobio i tamo gdje je ni najupućeniji ne bi mogli očekivati-recimo, od Džordža Soroša i njegove Fondacije “Otvoreno društvo”. Svako ko iole zna koliko je ovaj američki filantrop mađarskog porijekla pomogao zaživljavanju i preživljavanju civilnog društva i slobodnih medija u istočnoj Evropi, te otporu protiv fašizma, nacionalizma i svih oblika diskriminacije manjina, mogao je samo biti šokiran vijestima da je Soroš svoju beogradsku kancelariju stavio u službu projekta razmjene stanovništva i promjene granica na Balkanu.

Scena je van granica mašte i najluđeg reditelja (tragi) komedije apsurda: dok Sonja Biserko predvodi desetine heroja građanskog otpora fašizmu iz Beograda i Prištine koji javno upozoravaju na apsolutnu neprihvatljivost i pogubnost “Aleksandrovog i Hašimovog” projekta, istovremeno Fond “Otvoreno društvo” u Beogradu angažuje demografe, kartografe, ekonomiste… da projekat “stave na papir”, a sin Džordža Soroša se sastaje sa predsjednikom Srbije!?

Na stranu sada što je apsolutno izvjesno da “Hašimove” ideje (da vlastito procesuiranje pred specijalnim sudom za ratne zločine počinjene na Kosovu izbjegne eventualnom Nobelovom nagradom za mir) ne podržava niko relevantan među Albancima i što je apsolutno neizvjesno da “Aleksandar” može nametnuti svoj projekat Srbiji (unatoč podrške D. J. Vučićevića, Milomira Marića i Jelene Milić), ostaje pitanje svrsishodnosti čitavog igrokaza. Bolje objašnjenje još niko nije ponudio od lucidnog Žarka Koraća: “Neuspjeh u razgraničenju predstavlja dobar alibi za neuspjeh u pregovorima”.

A neuspjeh u pregovorima predstavlja opravdanje za neminovnost nastavka dosadašnjeg načina Aleksandrovog i Hašimovog vladanja, čija je genijalnost ideje ostala neshvaćena i od Srba i od Albanaca.

I dok je pominjanje promjene granica u Banjaluci Pavlovljevim refleksom ekspresno proizvelo najave otcjepljenja Republike Srpske, Sarajevo je ponovo demonstriralo svu raskoš svog divnog, a potpuno nezrelog duha. Kada je u predvečerje ratne opsade Sarajeva na zgradi sarajevske pošte osvanuo grafit “Ovo je Srbij”, narednog dana je ispod njega napisano “Ovo je Pošta, budalo!”

Isti taj tragični duh grada na Miljacki je strahove povodom najave novog raspakivanja granica formulisao na svoj način: “Šta ćemo mi? Dok se Srbija i Hrvatska ubrzano naoružavaju, Bosna je ove godine u svoju odbranu uložila manje nego Mančester siti u svoju!”

Transkripti razgovora Bila Klintona i Borisa Jeljcina otkrivaju da je Milošević glavni krivac srpskog poraza

Kako je Srbija izgubila Kosovo

Boris Jeljcin i Bil Klinton

Klintonova predsjednička biblioteka je, putem Klintonove digitalne biblioteke prije nekoliko dana objavila izvode iz deklasificiranih dokumenata o komunikaciji i telefonskim razgovorima predsjednika Klintona i ruskog predsjednika Borisa Jeljcina u periodu od 21. aprila 1996. do 31. decembra 1999. godine.

Očito je da termin objavljivanja ove komunikacije nije nimalo slučajan i poklapa se sa (neočekivanom odlukom Trampove administracije o prihvatljivosti promjena granice između Srbije i Kosova. Zanimljivo je da i ovi izvodi potvrđuju Klintonovu dosljednost u opredjeljenju da ne dozvoli Miloševiću da na Kosovu primijeni recept zločina počinjenih tokom rata u Bosni. Naime, autor ovog teksta je 30. jula 1999. godine u Sarajevu, nakon ekskluzivnog intervjua, neformalno razgovarao sa američkim predsjednikom (u društvu koleginice Seške Stanojlović iz Vremena i pokojnog kolege Perice Vučinića iz Reportera). Tada nam je Bil Klinton govorio o detaljima poruke koju je lično saopštio Slobodanu Miloševiću nakon svečanog potpisivanja Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu u Parizu: rekao mu je da se u Bosni “izvukao”, ali da će Amerika vojno intervenisati ako napadne Kosovo.

Vrijeme je pokazalo da Klinton u Parizu nije bio dovoljno uvjerljiv Slobodanu Miloševiću. Nekoliko obraćanja američkog predsjednika Klintona ruskom kolegi Jeljcinu, uvjerljivo dokazuju kako je Milošević pokušao da izigra vlastiti dogovor sa SAD i Rusijom, računajući da će, kao u Bosni, imati vremena da dovrši zločinački poduhvat.

Svi naredni citati su riječi Bila Klintona:

“…Oko Kosova, ja mislim da imamo šanse da napravimo razliku (prethodno su razgovarali o Iraku i Sadamu Huseinu, op. S.P.) koja može sačuvati hiljade života. Ti znaš da je tamo 200.000 izbjeglica i mi smo samo nekoliko sedmica od zime, tako da je humanitarna situacija neizvjesna. Milošević vjeruje da može napasti Kosovare bez posljedica, ignorišući tako obećanje koje ti je dao u Moskvi. Tamo je oko 200.000 ljudi raseljenih iz njihovih domova i 10.000 koji se kriju u planinama i mogu se bukvalno smrznuti do smrti. Ja mislim da je vrijeme za nas da pošaljemo jasan signal da on ne može koristiti neselektivnu silu protiv civila. Strobe (Talbot, op. S.P.) ima ideje kako to možemo uraditi. Važno je da ostanemo zajedno u ovome i takođe je važno da ne kreiramo drugu Bosnu tamo.”

“(…) Milošević ima veliko poštovanje prema tebi i ja sam ohrabren da ćeš mu ti reći da mora prestati koristiti neselektivno nasilje i angažovati se u iskrenom dijalogu. Ako on to čuje od tebe, ja vjerujem da postoje puno veće šanse da će to i napraviti. Dozvoli mi, takođe, da kažem da Kontakt grupa, koja je dobro radila zajedno, mora suštinski reći da on mora prekinuti akcije protiv civilnog stanovništva, povući snage sigurnosti koje je koristio za represiju, dozvoliti međunarodnim posmatračima slobodan pristup, organizovati povratak izbjeglih svojim kućama i dozvoliti otvoren pristup za humanitarne organizacije i snabdjevače, te onda imati dijalog sa liderima kosovskih Albanaca. Ja mislim da su ovo razumni zahtjevi i mi moramo izbjeći greške koje smo napravili u Bosni čekajući predugo. Ja mislim da si ti ključni za ovo. Ja sam se ovdje sreo sa kosovskim liderima, uključujući Rugovu i druge, rekao sam im šta su naši stavovi i mi smo im rekli da moraju pregovarati o većoj autonomiji, ne o nezavisnosti. Ali, mi moramo zaustaviti Miloševića u novoj rundi etničkog čišćenja i cijeloj novoj rundi izbjeglica.”

“… Ali, problem je, Borise, ako se sjećaš kad pogledamo nazad u Bosnu, sjećaš se šta se dogodilo u Bosni? Nakon prijetnji sa nekoliko vazdušnih udara i nakon što je izgubio nekoliko bitki na terenu od hrvatskih snaga i nakon što se dogodilo nekoliko drugih stvari, onda je on (Milošević, op. S.P) želio da priča o diplomatiji. Ali, sada, on je presrećan da mu ljudi dolaze i razgovaraju sa njim zato što on nastavlja sa napadima kršeći vlastiti ustav i njegov vlastiti dogovor.”

“… Dozvoli mi, Borise, da ti kažem ovo. Uradio sam sve što sam mogao s tobom da pokušamo da pregovaramo sa Miloševićem. On je napravio sporazum prošle jeseni i okončao je probleme za neko vrijeme, ali je onda on jednostrano prekršio sporazum. Kršeći sporazum koji je napravio s nama, on je ubacio 40.000 vojnika na Kosovo oko granice i blizu 300 tenkova i sada ponovo progoni ljude iz njihovih sela. On čak neće ni da zaustavi nasilje i ovo znači da on ponavlja Bosnu ponovo i mi treba da sjedimo i govorimo da je to jako nesrećno. U stvari, to će biti tvoja odluka da li ćeš dozvoliti da ovaj siledžija rasturi odnos koji smo mi teško radeći stvorili u ovih šest i po godina.”

 

(Vijesti.ba / Pobjeda)