Sarajevo 18 °C Srijeda 19.09.


28.08.2018. / 08:00h Komentari - Piše: Jasmin Hodžić

Prezirem nacizam i Herceg-Bosnu

Prezirem nacizam i Herceg-Bosnu
Kad je u jednom trenutku hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, u nizu njihovih diplomatskih razgovora, predsjedniku Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Aliji Izetbegoviću, rekao: Imajte u vidu da se govori o dvojnoj podjeli Bosne! – nudeći mu pritom „trojnu podjelu“ u kojem će i biti i „Muslimanski dio“(i uprkos tome što ga je Izetbegović upozorio da nije došao kao predstavnik Muslimana (Bošnjaka, op.a.) već kao predstavnik državne delegacije, Tuđman ga je uporno oslovljavao kao predstavnika Muslimana), prijeteći mu vraćanju na sporazum Cvetković – Maček: Sjetite se '39. kako je bilo! (Sjelo se fino i Srbi i Hrvati su podijelili Bosnu pa to ponovo može da se dogodi) i, kako je uzvikivao Tuđman: Zar ne vidite tu realnu opasnost?! – Izetbegović je, po vlastitom priznanju, bio malo neskroman, pa uzviknuo: Ali, tada nije bilo Alije Izetbegovića! – jer je Izetbegović čitao Mačekove memoare u kojima se govori u događajima od kraja augusta 1939. godine (26. augusta, rješavajući „hrvatsko pitanje“ u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. već tada u Kraljevini Jugoslaviji, kao predsjednik Hrvatske seljačke stranke Vlatko Maček potpisuje s Dragišom Cvetkovićem kao predsjednikom vlade Kraljevine Jugoslavije sporazum o formiranju Banovine Hrvatske) u kojima je, kad se dogovaralo o načinu podjele i kada se pitalo: A šta ćemo s Muslimanima?, prosto samo rečeno: Smatrat ćemo da ih nema! (jer nisu za svoje akcije i konsultacije u obzir uzimali Mehmeda Spahu kao predsjednika Jugoslavenske muslimanske organizacije) – pa je Izetbegović dodao još: Gospodine Tuđman, sada ima Alije Izetbegovića, i to s 200 000 vojnika!

Simptomatično, granice Banovine Hrvatske poslužile su devedesetih za razgraničenje Republike Srpske i Hrvatske Republike Herceg-Bosne, a već 1941. kao osnova za mnogo šire granice Nezavisne Države Hrvatske kao produžene ruke nacističke Njemačke.

I, da se podsjetimo – razlika između HOS-a i HVO-a u ratu devedesetih bila je u tome što su potonji djelovali u smjeru oživljavanja Banovine, dok je HOS htio ići „do Drine“ – dokle je i dosezala nekadašnja NDH. I, za razliku od HVO-a HOS nije potencirao sukobe s Bošnjacima. (Ali, nije ni HVO u početku, pa zato i ne znamo šta bi bilo kasnije.)

jasmin
Autor knjige Priča iz ratnog djetinjstva "Telegrami za Angela Palmerasa"

I, kada su jedinice HVO-a planirano izazvale sukobe u Novom Travniku, Vitezu i Prozoru (što je bio početak stvaranja Herceg-Bosne i širenja sukoba i na hercegovački front) Izetbegović piše Tuđmanu pismo u kojem ga obavještava da Bosna i Hercegovina nikada neće prihvatiti podjelu na etničkoj osnovi i da za svoj otpor ima dovoljno snaga i dovoljno prijatelja u svijetu. Kao prijatelje na svom putu Bosna je gledala i Hrvatsku, pa je Izetbegović pozivao Tuđmana da upotrijebi svoj nesumnjiv utjecaj da se uklone smetnje na tom putu, pozivajući se na Sporazum o prijateljstvu i saradnji iz jula 1992. koji je nastao na osnovu zajedničkih interesa dvaju zemalja u zaštiti njihove nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti.

U ovom konceptu „prijateljskih odnosa“ Izetbegović je bio toliko fleksibilan da je u načelu nekad ranije predlagao da, ako se hoće, neka bude Hrvatska do Drine, ali da Bosna bude do mora – ali pod uslovom da se ne brišu granice, već da se samo  tako osjećamo i slobodnije ponašamo i krećemo. (Neki su ovakve Izetbegovićeve izjave zloupotrijebljavali, uzimajući ih samo u polovičnom sadržaju i odmičući ih od stvarnog značenja i konteksta).

No, Tuđman povodom Izetbegovićevog pisma u kojem Izetbegović upravo brani bosansku cjelovitost izjavljuje da se Herceg-Bosna samoorganizirala i da je „uz pomoć Hrvatske branila hrvatska područja tamo“ – vraćajući se i time na poznati diskurs o hrvatskim područjima na terenu van Hrvatske, ili o posebno „rješavanju hrvatskog pitanja“  na teritoriji BiH – što je direktno vezanje za sporazum Cvetković–Maček.

„Smatram da je krajnje vrijeme da se muslimanski političari otrijezne u svojim shvaćanjima za stvaranje nekakve građanske Bosne i Hercegovine“ – poručio je još u svojoj reakciji Tuđman, napominjući opet da su se uz pomoć Republike Hrvatske Hrvati u BiH uspjeli samoorganizirati i braniti – što se odnosilo zapravo na stvaranje Herceg-Bosne na području BiH za koje se tvrdilo da su hrvatska područja.

Na tom tragu se gospodin Čović nekoć javljao kroz medije iz Mostara kao „stolnog hrvatskog grada“, upravo po tom konceptu su križevi i šahovnice po Hercegovini i srednjoj Bosni (ranije ih nisam viđao npr. oko Ahmića, a sad ih je tamo sve više i više, i to nerijetko i pravih hrvatskih, a ne hercegbosansih šahovnica).

Da se razumijemo, i u stvarnom i konkretnom konceptu hrvatskih teritorija do Drine ili ovih do malo istočnije preko Neretve, historijski gledano, Bošnjaci su bili u podređenom položaju – mada ih se gledalo i kao na „hrvatsko cvijeće“ ili kao „najhrvatskiji dio hrvatskog tkiva“. Zato i danas svi Hrvati, uključujući i sami državni vrh, pjevajući o hrvatskim regijama s oduševljenjem pjevaju Herceg-Bosni kao svom „srcu ponosnom“.

Zakoni Banovine Hrvatske, Nezvisne Države Hrvatske i potonje Hrvatske Republike Herceg Bosne, u osnovi su isti – propagiraju nadređenost jednih i podređenih svih ostalih – što je u osnovi fašizam ili nacizam koji hrvatskim vlastima kroz historiju svakako jeste bio blizak.

Zato danas Hrvati po Bosni i Hercegovini postavljaju hrvatske zastave, bojeći bosanski teritorij hrvatskim bojama, a Bošnjaci u protuteži postavljaju državne zastave Bosne i Hercegovine koja daje prava svim njenim građanima. Otrijeznite se od te iluzije – poručio bi sada Tuđman.

Zapravo, ostvarenje sna o Herceg-Bosni poprilično je prožeto fašizmom i nacizmom – ubistvima, progonima, rušenjima, izgladnjivanjima, mučenjima, koncentracionim logirima i drugim metodama posuđenim iz Drugog svjetskog rata. Posljednju riječ o svemu tome, dakako, dao je i Međunarodni sud u Hagu. Ali, to ne smeta hrvatskim zvaničnicima i nezvaničnicima da javno i privatno daju otvorenu podršku zločinima i zločincima, umjesto da s odmaknu (ili kako bi Tuđman rekao otrijezne) od fašizma i nacizma, kojeg svaki civiliziran čovjek ili iole civilizirani svijet prezire i osuđuje.


Piše: Jasmin Hodžić

(Vijesti.ba)