Sarajevo 17 °C Četvrtak 20.09.


22.08.2018. / 20:00h Komentari - Vuk Bačanović

Bošnjaci i Srbi, istorija jedne bespotrebne averzije

Bošnjaci i Srbi, istorija jedne bespotrebne averzije
Blokirana politička organizacija postaje organizacija čuvanja status quoa, održavanje neproduktivne, neinventivne profesionalne politike i negativne selekcije lojalnih i nekompetentnih kadrova. (Memorandum SANU, 1986.)

Kada je Matija Mažuranić, kao jedan od hrvatskih pionira-putopisaca, prvi put pohodio Bosnu, nije među Bošnjacima-muslimanima zabilježio mnogo složenih istorijskih predanja. Osim jednog. Onog o Milošu Obiliću i Kosovskom boju. Kako pripovjedaše “naši Turci”, Miloš se uoči Boja na Kosovu bio zakleo da će turskog cara ubiti i “založiti ga (pojesti) sa slaninom”. Kad je u tome uspio i cara pogubio, on je “zaboravio šta je kazao”, nego je izvadio sablju i stao “sam sobom razgoniti svu carevuvojsku.” Nakon što je pogubio 80 hiljada carevih vojnika, prisjeti se svoje zakletve. I taman što je pojeo Murata, “nađe se neka baba Vlahinja koja bijaše vještica”, koja nauči Turke kako da Miloša uhvate živa. Miloš, pak, nakon što je uhvaćen, zamoli Turke da mu otkriju kako su mu došli glave i kada mu oni otkriju da je riječ o staroj vještici, on je svezanim rukama baci preko cijelog Kosova i usmrti. “Viděći njegovu snagu, udilj ga posěkoše; jere bi on, džanum, još i njih koga onako bacio bio.”

Podsjećanje na ovo bošnjačko predanje o Milošu nije bezrazložno. Ne samo zbog toga što aludira na bitnu zajedničku tačku predmoderne pripovjedačke kulture kod Srba i Bošnjaka, već i zajedničku kolektivnu memoriju da se na Kosovu desilo nešto presudno i čak “natprirodno”. Uključujući tu, posve zdravo za gotovo, spominjanje najrudimentarnijih elemenata obrednog kanibalizma i univerzalnih tačaka balkanskog paganizma, poput crne magije, okrenute prema neprijatelju.

Danas zajedništvo dva naroda, na žalost, kao da je resetovano u svojevrsnu crnomagijsku paralogiku vezivanja potencijala. Kako unutar vlastitih korpusa, tako i u međusobnim odnosima. Kao da je kompletan smisao njihove zajedničke istorije svediv na ishode istorije ratova radi vjerskih i kulturoloških razlika. Iz kojih proizlazi i vezivanje sudbina Kosova i BiH, uz otvorene i subliminalne poruke srpske i bošnjačke političke elite da se izvan neprestanog održavanja statusa quo i prijetnje njegovim radikalnim prekidom, zamjenom Srpske za Kosovo, ili nasilnom “građanizacijom” BiH nemamo više čemu nadati. Jer Bošnjaci i Srbi ovakvi kakvi danas jesu su proizvodi ratova devedesetih.

U očima jedni drugih ili ekskluzivni zločinci, ili ekskluzivne žrtve. Ili, ako bi smo ublažene verzije te proizvodnje prihvatili onako kako ih prezentuju Milorad Dodik i Bakir Izetbegović - da su srpski zločini naručivani iz Washingtona i Sarajeva, a da je sarajevska vlast branila Srbe od kriminalaca iz vlastitih redova - onda ne možemo negirati da i jedan i drugi proizlaze iz apsurda. Apsurda prema kojem se proslavljaju djela onih koji su, navodno, radili po narudžbi neprijatelja, odnosno one čiji se humanizam sastojao da poubijaju one koje su sami postavili upravo radi razloga iz kojih su poubijani. Ili, ako nas Milorad Dodik želi uvjeriti da je Srebrenica podmetnuti “događaj”, zašto onda imenovati ustanove po Radovanu Karadžiću ili postavljati spomen-ploče Ratku Mladiću koji su takvu igru, po toj apsurdnoj verziji, ili igrali ili je šutnjom zataškavali? Ili, ako su nad sarajevskim Srbima zločine vršili, naknadno spriječeni, “krimilaci”, zašto su ti isti kriminalci i dalje društveni uzori, čak i onda, kada, poput Ramiza Delalića Ćele, budu izrešetani nakon što otvoreno izjave da su ubijali po nalogu vlasti?

Ako prihvatimo da su mejnstrim istorijski narativi “ideološki proizvodi”, a navedene interpretacije stvarnosti pokušaj da se narativna fikcija apsurdnog samoopravdavanja da beskrajnom haosu događaja devedestih, onda su proizvedeni mejnstrim Bošnjak i Srbin kompletni idioti. I to u toj mjeri da je nemoguće sagledati šta bi, uz takav stepen, jakim emocijama utemeljenog, idiotizma, bilo tragičnije. Da Bosna i Hercegovina, u bilo kom obliku, opstane, ili nestane. Jer stanje društvene kontaminacije, kako vidimo na primjeru Hrvatske i Srbije, ne nestaje čak i nakon potpunog razdjeljivanja. Naprotiv, ostaje moćno sredstvo izgradnje patološki zatrovanih identiteta.

Hannah Arendt je svojevremeno pisala da je sloboda, u pozitivnom smislu, moguća samo među jednakima, kao i to da je, za bilo koji narod, posve apsurdno, tražiti saveznike preko sedam gora i sedam mora, pored najprirodnijeg saveznika - susjednog naroda. Milorad Dodik, s druge strane, treba to reći bez ikakvog uvijanja, ima potpuno pravo kada kaže da Bošnjaci i Srbi, trenutno, nemaju ni jedan zajednički praznik osim Nove godine i Prvog maja. I ni jedno zajedničko emotivno shvatanje bližih i daljih istorijskih događaja, odnosno onoga što se naziva osjećanjem “zajednice koju povezuju istorija i sudbina”. Međutim, kao što smo vidjeli iz, sada zaboravljenoga, a zajedničkoga, baštinjenja Miloša Obilića, identitet se pojavljuje u pluralnim oblicima, u okolnostima koje se neprestano mijenjaju. U tom smislu, pogotovo kada se već spominje Kosovo, a time i Albanci, treba izreći jednu istinitu jeres. To jeste, postaviti jedno istinito, za obije strane, jeretičko pitanje.

Ako je moguće da su Albanci narod sa dva imena (Arbëreshë i Shqiptar) i to na način da, u 15. vijeku, za Italiju odseljeni Arbëreshë nikada, do modernog razdoblja nisu čuli za etničku odrednicu Shqiptar, a da su oni koji su ostali na Balkanu potpuno zaboravili na etnonim Arbëreshë, zašto je nemoguće većinu istojezičnoga naroda sa različitih strana Drine početi doživljavati upravo onakvu kakva jeste, istoriju istoga naroda sa dva imena? I naravno da je za to potrebno mnogo više od jednog pomirljivog teksta, traktata, knjige ili čak biblioteke knjiga koje bi objašnjavale da istorija, a pogotovo istorija jednoga te istoga naroda itekako govori i o “premošćivanju jazova u vremenu, kulturi i iskustvu” (Richard J. Evans), ma kako ti jazovi izgledali duboki u ozračju narcističkog idiotizma. Ako u srpskoj i bošnjačkoj političkoj eliti preostalo i zrnce razuma, onda će naš narod (namjerno ne pišem množinu), početi usmjeravati u tom, katarzičnom, pravcu. Ne samo zbog toga što je to način da se osjećamo dobro i ozdravimo kao društvo. Nego je to pitanje opstanka.

Piše: Vuk Bačanović

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.

(Vijesti.ba)


Komentari - Ukupno 57

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
Prikaži još