Sarajevo 4 °C Srijeda 21.11.


06.08.2018. / 20:00h Komentari - Piše: Vuk Bačanović

Razumjeti Dodika u Sarajevu

Razumjeti Dodika u Sarajevu
Uzeti na sebe ulogu đavolovog advokata nikada nije lako, a posebno ako vam raznorazne đavolije nisu ni drage ni bliske. A posebno u slučaju kada “đavola” valja “odbraniti” pred drugim “đavolima”, kako to pravilno shvatanje političkih procesa već nalaže i gdje “odbrana” više podrazumijeva obrazloženja nego upiranje prstom u ovoga ili onoga.

Na kraju krajeva Rolling Stones, kroz “đavolja” usta najbolje definišu ulogu tog makijaveliste: “Pleased to meet you /Hope you guess my name / But what's puzzling you / Is the nature of my game.”, odnosno “Drago mi je što vas upoznah, ime mi, nadam se, pogađate, ali ono što vas zbunjuje je priroda igre koju igram”. Drugim riječima, razumjeti Milorada Dodika i njegovu trenutnu retoriku u Sarajevu je jednako teško i bolno zbunjujuće kao razumjeti Bakira Izetbegovića i druge bošnjačke političare u Banjaluci.
 
Kako naše javnosti boluju od teškog oblika narcističkog autizma u okviru koje je drugoga ne razumjeti i popljuvati čast i dužnost, a sve drugo slabost, to i nisu toliko teško shvatljive isključive pozicije. Dok Dodikova izjava da je “Bosna i Hercegovina imaginacija”, a Izetbegovićeva da je to “jedina hiljadugodišnja realnost” jedna drugu potpuno eliminušu, to su većini Srba i Bošnjaka i dalje daleko draže i primamljivije od djelomično tačnog objašnjenja da je priroda vlasti tranzicijskih elita bazirana na kontroli raznih novcograbežljivih tajkunskih hobotnica i državno-činovničkih mafija. U tom smislu Dodik naspram Sarajeva nastupa pozivajući se na Hauntingtona: “Identitet je potisnut svih ovih godina zbog liberalno-globalističke politike.

Ljudi nisu mogli da sahrane svoj identitet, već su se uvijek identifikovali sa svojom državom i nacijom. Kada je došlo vrijeme da se obračunaju te globalne ideje, identiteta i globalizacije i liberalizacije koja podrazumijeva kao važnost individue, a ne kolektivitet, dovelo je u poziciju da se te dvije ideje sukobljavaju.” Radi se o dosta pojednostavljenom shvatanju, jer kolektiviteti nužno ne isključuju važnost individue. Ni jedan lider nije dobar lider ukoliko nije i snažna individua. Međutim, suština njegovih riječi se - pustimo sada na stranu sve populističke i skandalozne izjave - ne može osporiti. Ako Sarajevo uporno insistira na određenom “civilizacijskom kodu”, skrivajući ga iza kulisa koncepta multikulturalnosti, zbog čega bi bilo tako neobično da je Srbima takvo nešto, van jarma real-političkog imperativa, strano i neprihvatljivo? 
 
Ako je bošnjačka ideologija takva da odbacuje bilo kakvu istorijsku povezanost sa Srbima, a insistira prevashodno na vjerskom identitetu, sve manje maskiranim liberalnim šarenim lažama Clintonove ere, na koji način se Srbima može spočitati činjenica da im je bliža osnova njihove 19. vijekovne i 20-vijekovne politike, a to je bilo kakva zajednica sa Srbijom? Naposlijetku, nije li to i Alija Izetbegović volšebno najavio na osnivačkoj skupštini nevesinjskog SDS-a 1990., kada je, rame uz rame sa Radovanom Karadžićem, okupljenim Srbima objasnio da možda ne postoje “pretjerani” bratski odnosi, ali da bi mogli postojati oni komšijski, uzajamnog poštovanja? Ili ako u Sarajevu još uvijek beskompromisno važi Izetbegovićeva maksima izrečena također 1990., ali u Foči da “BiH ima dva izbora, ili građanska republika ili građanski rat”, zašto je toliko zaprepašćujuća Dodikova retorika “Republika Srpska prije svega” ili “Srbi prije svega”. Ili je tako teško shvatiti da “priroda igre koja se igra” uopšte nije toliko različita, te i jedna i druga sasvim legitimna u svojim “đavolskim” okvirima?
 
Ma koliko Dodik retorički pojednostavljivao i vulgarizovao kompleksnost BiH, pa i geneze modernog bošnjačko-muslimanskog identiteta, radi se isključivo o reciprocitetu sarajevskog gnušanja od svega srpskog što ne bi bilo u skladu sa istorijskim, ideološkim i dnevno-političkim uprošćavanjima koncepta državnosti kojeg isto to Sarajevo već 25 godina bezuspiješno, brani. Na stranu sada i nesnošljivi Rajko Vasić i novi “prijatelj” Republike Srpske Steve Bannon kojeg je novinarski polusvijet već predstavio kao novog Hitlera, iako se, uz ekonomski protekcionizam i kontrolu imigracije, zapravo zalaže za koncept države-nacije u kojem je zaštićen svaki državljanin bilo bijelac, bilo crnac, bilo Jevrejin, musliman, hrišćanin, hindu ateista ili homoseksualac. 
 
I Sarajevo ima mnoge skandalozne “Vasiće” i uštogljene “Bannone”, kao i širok spektar diktatorskih inostranih prijatelja kao što “prirodi igre koja se igra” i priliči, ali to i dalje neće promijeniti tačnost i znakovitost Dodikove izjave da “neka vide u Sarajevu zašto sam u njemu za 2,5 godine bio dva puta, a u Beogradu 50 puta.”

Ako već ne postoji neka skrivena agenda održavanja stanja nesnošljivim, a radi isplativosti djetinjastog prepucavanja “jesam-nisam Bosanac”, onda bi Sarajevo itekako trebalo razmisliti o oportunosti svoga dosadašnjeg tvrdog stava. Barem onda kada ratnički bubnjevi predizbornih kampanja umuknu i kada Dodik osvane u državnom Predsjedništvu. I sve to ne samo zbog toga što ni Bošnjaci ni Srbi ni Hrvati, ma kakvu “zbunjivu” igru igrali, a koja je i autora ovih redaka često znala zbuniti i dovoditi do pogrešnih zaključaka, ne pripadaju različitim civilizacijama, nego se radi o duševno vrlo bliskim balkanskim Slovenima.

Već i zbog spomena na zaboravljenu mudrost Adila Zulfikarpašića da su za Bošnjake i Srbe neuređeni i neprijateljski odnosi istorijski obostrano katastrofalni. Dakako da su te riječi bile izrečene prije nego što je mnogo krvi poteklo, a na toj krvi stvoreni dodatno neprijateljski kulturološki narativi. “Priroda igre koja se igra” se nikada kocka na bilo šta osim na zlo i rijetki su oni primjeri u istoriji u kojima je nadigrana. Međutim, otpisati to nadigravanje tek tako je igra koju nam naša djeca neće oprostiti.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.

(Vijesti.ba)