Sarajevo 2 °C Srijeda 26.09.


30.07.2018. / 13:20h Komentari - Komentar za Vijesti.ba

Vuk Bačanović: Da li smo zli idioti?

Vuk Bačanović: Da li smo zli idioti?
Dobar i pošten čovjek neće nikad biti kadar da popravi loše ljude ako sam nije sišao do samih dubina zla. (Bacon)

Svako razdoblje, pa tako i svako razdoblje političkih previranja, a posebno uzavrelih retorika, stvara privid da se radi od “dnu dna”, odnosno dosegnutom dnu sa kojeg nema povratka. “Nikad nije bilo gore”, je priča koju, uz nostalgiju za “dobrim starim vremenima kada se znao red” pratimo još od sumerskih tablica i egipatskih hijeroglifa, srednjovjekovnih propovijedi i renesanskih rasprava o uzrocima poraza “pravoga” čovjeka od strane “prividnog”. I zbilja su naši “prividi” stvarnosti u Dejtonskoj Bosni i Hercegovini porazni za svakoga ko u sebi ima imalo Don Kihota ili barem njegove sjenke borca sa vjetrenjačama. A na koji pogon rade naše vjetrenjače?

Vjetrenjača broj 1, ili sarajevska radi na energiju koja proizlazi iz ideologije Mustafe Busuladžića, to jeste isprane kalajevštine sa natruhama tone drugih činjeničnih distorzija od intepretacije ratnih dešavanja do percepcije odnosa u dejtonskoj BiH i koja do ludila mozga dovodi svakoga koji osporava vjerovatno jedini oblik tolerancije na svijetu koja ne trpi odbacivanje mita o sebi. Uz to je zarobljena između čekića nemogućnosti nametanja svoje priglupe priče drugima i letalnosti eventualnog, ali nemogućeg, otcjepljenja drugih, pri čemu bi bila izložena daljnjim potonućem u vlastiti mulj. Vjetrenjača broj 2, odnosno vjetrenjača Republike Srpske je ona koja očigledno nema interesa da se otrese letalnog otrova ratne prošlosti, odnosno da srpsku priču učini imalo mekšom, otvorenijom, emancipatornijom, prijemčivijom i očigledno nema unutrašnju snagu ili interes da od sebe odbaci filozofiju zabiti. Kao i sarajevska zarobljena je između čekića i nakovanja, nemogućnosti otcjepljenja i nemogućnosti dogovora sa glupavo-beskompromisnim Sarajevom.  Vjetrenjača broj 3 je ona hrvatska, odnosno hercegbosanska, koja em ima ozbiljne probleme sa percepcijom prošlosti i vlastite uloge u njoj, em se batrga između čekića prividne zgroženosti sarajevskim politikama majorizacije i nakovnja promišljene bezvoljnosti vlastitog vodstva da taj problem zaista riješi, bijući pri tome iseljavanju najizloženija zajednica u cijeloj Dejtonskoj BiH.
 
Ono što je, međutim, karakteristično za sve tri vjetrenjače jeste da i jedna i druga i treća u stanjima sapetosti korodiraju u zloći. I da je ta zloća daleko strašnija čak i od od standardnog banalnog slijeganja ramena nad neminovnim makijavelizmom, a to je da će ljudi uvijek činiti ono što hoće, a ne što su dužni po nekom specifičnom, željenom, moralnom zakoniku. Autor ovih redaka ima tu sreću u istorijskoj nesreći da je živio i često boravi u svim dijelovima dejtonske Bosne, te se mogao uvjeriti da je floskula o Dejtonu kao luđačkoj košulji ispravna jedino ako ćemo prihvatiti da je ista imala vrlo pozitivnu praktičnu ulogu s obzirom na količinu društveno kanonizovanog ludila koje kako-tako čuva od eskalacije izvan granica svoga uticaja. Ili je tačna na način da luđačke košulje nisu lijek, nego upravo sredstvo protiv eskalacije. Daleko od toga da ovom problemu trebamo pristupati kao isprazni moralisti i “gdje ja ovo živim”, tzv. normalni ljudi, ali je zaista vrijeme da tezu o nemogućoj državi počnemo uzimati za ozbiljno i razmotriti iz više uglova.

Ne zbog toga da bismo nad tom činjenicom zlurado likovali ili je iz inata osporavali, nego da bismo se, legitimno makijavelistički, upitali, šta iz “nemogućnosti” BiH svi dobijamo, a šta gubimo? Šta se dobija i/ili gubi postojećom disfunkcionalnom federacijom tri Mrzistana, a šta njenom, eventualnom disulucijom? Ili dalje, mora li baš suština bošnjaštva, ali i građanstva biti Mustafa Busuladžić i njegova intelektualna djeca, srpstva duhovni Radovan Karadžić i njegovi slični barbarogenijski priključci, a hrvatstva Marko Perković Thompson? Koliko je odrastanje u sapetostima zloće i zluradosti i međusobnih optuživanja ko jeste ili nije bio gori -  isključimo, dakle bilo kakvo moralisanje o svemu - zapravo jeste koristan modus preživljavanja za bilo koga? Koje je to zaista dno ronjenja u populizmu međusobnih osporavanja i isključivanja i izgovaranja najstrašnijih gnusnosti koje ćemo dotaći da bismo se zapitali, da li je energija uložena u takvo ronjenje ikako isplativa? Onako kako ja to vidim, jedini rezultat koji imamo jeste svekoliki trijumf zlokobnog idiotizma, koji će na kraju doći glave čak i onima kojima je trenutno od koristi. Jer zlokobni idiot je i dalje samo idiot. To, dakle, ne može biti ni dobar makijavelista, pa čak ni dobar ni kvalitetan lider bilo kakvog nivoa postojećih ili željenih/mogućih tvorevina na tlu BiH. Jer dobar vođa uvijek gleda i najmanji razlog da sabire čak i onda kada kada svi oduzimaju, ili se makar čuva pogubnog i samouništavajućeg duha uskosti i niskosti, čak i onda kada se čini da takvi postupci protivnicima donose najviše uspjeha. Jer, naposlijetku, uvijek će postojati oni lideri koji gledaju šire i kojima će smiješni mali mrzitelji, ili oportunisti u tim vodama, biti lak plijen. Jasno je da ovaj tekst postavlja više pitanja nego što nudi alternativa, ali, smatram da je upravo u razdoblju u kojem dosežemo jedno od najbesmislenijih dosezanja dna u našoj još besmislenijoj novijoj istoriji postavljanje pitanja “Koliko se isplati biti zao” imperativ bez kojeg razgovora nema.


Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.

Piše: Vuk Bačanović

(Vijesti.ba)