1°C
Mostar 4°C
Tuzla 2°C
Banja Luka 3°C
Bihać 2°C
Powered by Dark Sky

27.07.2018 / 09:18 Komentari Duplirana kat. - Piše: Nedim Jahić

Amer Đulić, nek' izađe gore!

Amer Đulić, nek' izađe gore!
Foto: Vijesti.ba
Amer, Demir, Anel i ja se vozimo iz Srebrenice. Stali da popijemo kafu u Konjević Polju. Znamo se već par godina, ali svaki nam susret traje dan ili dva, pa ti onda čovjeka upoznaješ pomalo, i tako dok nadođeš, prođe dosta. Priča mi o Dubravskoj visoravni, nabraja mi viđenije Đuliće i Kaplane kroz vrijeme, da mogu sve popamtiti i pohvatati, ako ih kad u budućnosti bude spominjao. Amer je vojnik, ne voli kad se kasni, čude ga maniri koji izlaze izvan uobičajnog reda. Ako si mu drag, to ti prešuti. Ako nisi, to ćeš već vidjeti.

Upoznali smo se preko organizovanja Škole drugačijih sjećanja u Stocu. Amer Đulić pristane ‘potrošiti’ dan svog vremena svakog ljeta da djeci iz cijele zemlje ispriča priču o Koštanoj bolnici. Ne voli slikanje, a i nije sklon od sebe praviti žrtvu, pa mu jedva treba da prelomi – a onda voli što brže da ispriča, sve ono što je doživio, preživio i dan danas preživljava. Kazati sve to nekom drugom, nekome ko to već nije čuo, dođe ti kao lijek. Nekad na proljeće mi se javio u Sarajevo, kaže da je krenuo pisati knjigu. Na više stranica i bez pritiska vremena. Valjda će u koricama stvari duže trajati. Kažem mu da ne žuri, takva se knjiga piše samo jednom.
 
Prije par dana mi na e-mail konačno dođe tekst. Niti sam ja kakav znalac pisane riječi, niti Stočanin, pa eto, čudnim izborom i njegovim osjećajem, nadođe zadatak pred mene da izvidim ispisane redove. „Bili smo samo brojke – 233 dana u logorima“ autora Amera Đulića. Umjesto predgovora, prepričava ti obilježavanje godišnjice stradanja Bošnjaka Stoca, njegov dolazak pred Koštanu bolnicu, prije par godina. O Salemu, Vejsilu, Suadu, Ibri, Salki i Fehimu. Tu mu, u šetnji ka kući, u društvu Edima Šatora, prvi put dođe ideja da svoje iskustvo stavi na papir.

kostana-4
 
Priča nas vraća na početak. Za nas, generacije rođene krajem osamdesetih, nejasne predratne godine  Amer jednostavno opisuje, kroz zanimljive osvrte na političke podjele među stolačkim Bošnjacima i druge okolnosti koje su obilježile početak devedestih u skoro svakoj bosanskohercegovačkoj čaršiji. Zatim nas dovodi na početak rata i prisustvo JNA u stolačkoj opštini, početku vremena straha i panike. 
 
Konfuzija oko tadašnjeg političkog dogovora bošnjačkih i hrvatskih lidera, te prisustvo različitih vojski i organizacija na ovom području. Uz šturo učenje o ratu u Bosni i Hercegovini, zvučat će nezamislivo da su hercegovački Bošnjaci u to vrijeme pristupali HVO-u. Đulić prepričava i okolnosti oko formiranja Brigade Bregava. Precizno i tačno možeš sagledati razmotavanje klupka, koje se, uvijek se čini – počelo razmotavati negdje daleko od stolačkog kamena.  Priča nam o prvim pojedinačnim incidentima u Hercegovini koji su dopirali do njih i stalnom uvjeravanju da se slične situacije ne mogu 'kod nas dogoditi'. Nepogrešivo isti će ti prikaz zbivanja na Drini ispričati svjedoci genocida u Bratuncu i Srebrenici, Emir Suljagić ili Almir Salihović.

kostana-3
 
Kako knjiga ide dalje, slučaj po slučaj, Amer nam prenosi kako posljedice sukoba ARBiH i HVO dolaze u Stolac. I tako iznenada dolazi vrijeme privođenja, ubistava i mučenja. Koštana bolnica tako postaje prelomna tačka ove knjige i njegovog života, gdje Amer tako vjerno – do u detalj, nabraja žrtve i počinitelje, okolnosti i trenutke. Prepričava besmislena ispitivanja koja su praćena premlaćivanjem i mučenjem od strane pripadnika Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane. 
 
„Ustao je i krenuo, i tad smo mi mislili da ako ga opet izudaraju sigurno ni on neće preživjeti. Tišina i strah su se zavukli među nas. Nismo znali šta se događa. Osluškujemo, ali nema nikakvih zvukova. Opet vrata se otvoriše. „Amer Đulić nek izađe gore!“ U tom momentu su mi se noge odsjekle.“
 
Amer je nakon Koštane bolnice, prošao logore Dretelj, Gabelu i Heliodrom. Kroz svoja sjećanja Đulić vjerno opisuje razlike u tretmanu i praksama različitih logora.
 
„Ovo je moja priča i moje viđenje rata. Moji doživljaji kroz logore. Ovo je priča djeteta koje sa nepunih 16 godina gleda u puške i odrasta uz priču o ubijanju. Priča djeteta koje je zatvoreno, protjerano, pretučeno. Iz svega toga izašao sam čista obraza. Istina je jedna.“
 
Sa Amerom prolazim pored nekropole stećaka u Radimlji. Prekoputa je autopraonica „Migo“. Kada pročitaš stranice njegove knjige, sjetit ćeš se Marinka Raiča Mige iz jedne od epizoda premlaćivanja iz Koštane bolnice. Nije jedini. Stocem danas, ali i cijelom Bosnom i Hercegovinom, šetaju slobodni – oni koji nisu odgovarali za zločine devedesetih. Za njih se nisu našli provjereni 'svjedoci optužnice'. Teško je sakupiti hrabrosti za takav zadatak. Amer je, ovom knjigom, svoju dužnost prema istini ispunio.
 
 
Piše: Nedim Jahić
 
(Vijesti.ba)

Komentari - Ukupno %

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
1000 karaktera preostalo
Prikaži još

Izdvajamo