Sarajevo 26 °C Srijeda 19.09.


12.07.2018. / 20:00h Komentari - Komentar za Vijesti.ba

Emir Suljagić: Zašto Željko

Emir Suljagić: Zašto Željko
Ne postoji diskontinuitet između politike HDZ-a BiH i vrijednosti i praksi tzv. Herceg Bosne. Kao što ne postoji diskontinuitet između Vlade i Ureda Predsjednika Republike Hrvatske i Tuđmana i banovinske Hrvatske.

Piše: dr. Emir Suljagić

Herceg Bosna ne dolazi sa margina hrvatskog nacionalnog programa, nego iz njegovog glavnog toka. Od Pavla Vitezovića do Vladka Mačeka i Franje Tuđmana, sve glavne struje u hrvatskoj nacionalnoj ideologiji podrazumijevale su cijelu ili velike dijelove Bosne i Hercegovine kao sastavni dio hrvatske države. Od perioda nacionalnog romantizma kada je Ivan Frano Jukić pisao o bosanskim muslimanima kao „najvećem neprijatelju svog naroda“ i „potomcima lažljivog proroka Muhameda“ (o čemu vrlo rječito piše Edin Hajdarpašić u „Whose Bosnia?“), do Stjepana Radića, muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine je predmet ili nepatvorenog neprijateljstva ili otvorene asimilacije i kooptacije.NDH i ustaše, odnosno Ante Pavelić su namjerno zaobiđeni: njihove ideje su diskreditovane u žici Jasenovca i hercegovačkim jamama i vrtačama i kao takve, i pored silnih nastojanja na normalizaciji njihovih vrijednosti i deologije, čak ni današnja hrvatska vlast, fašizirana na molekularnom nivou, ih ne može i ne smije otvoreno prigliti.

Ali, Ante Starčević, Radić i Maček temeljni dio su glavnog toka hrvatskog nacionalnog programa: Banovina Hrvatska, odnosno podjela i okupacija velikih dijelova Bosne i Hercegovine, u Ustavu Republike Hrvatske navedena je kao jedno od ishodišta hrvatske državnosti. U koncepciji velikog dijela hrvatskih elita, hrvatska država nezamisliva je bez podjele BiH i podjarmljivanja njenog muslimanskog stanovništva sastavni. Tamo gdje je stao Maček, nastavio je Franjo Tuđman.

Branko Miljuš, ministar u Vladi Dragiše Cvetkovića je u emigraciji, u separatu posvećenom Sporazumu Cvetković-Maček, napisao: „Dr. Maček-Cvetković saglasili su se na zajednički postavljenom načelu 'da muslimani u Bosni i Hercegovini uopšte ne postoje'. To mi je u Parizu 1946. potvrdio i sam Dr. Maček kada sam ga pitao, po kome su gledištu on i D. Cvetković vršili podjelu Bosne i Hercegovine. On mi je tom prilikom doslovno odgovorio: 'Kad sam s Dragišom pravio sporazum 1939. godine, mi se se sporazumeli, kada smo došlu na Bosnu i muslimane, da smatramo da muslimani ne postoje.'.“

Pedeset godina kasnije, Tuđman u „Nacionalnom pitanju u suvremenoj Europi“, kritikujući jugoslovenske komuniste zbog odluke da BiH bude dodijeljen status ravnopravne republike u Jugoslaviji, navodi: „BiH su proglašene posebnom federalnom republikom – u granicama nastalim u doba turske okupacije osvajanjem najvećim dijelom hrvatskih zemalja – unatoč tomešto su (...) povijesno najvećim dijelom bile povezane s Hrvatskom (...) muslimansko pučanstvo (je) u svojoj golemoj većini (...) neprijeporno hrvatskog podrijetla, te da se (...) uvijek kada je za to imalo priliku, izjasnilo u golemoj većini kao sastavni dio hrvatske nacije.“

Kako 1939. tako i 1991. godine, inicijative za podjelu Bosne i Hercegovine dolazile su iz Hrvatske i na hrvatsku inicijativu. Srpski nacionalizam smatrao je cijelu BiH svojom: Tuđman je u Slobodanu Miloševiću našao prvog srpskog političara poslije Dragiše Cvetkovića ili još tačnije kneza Pavla Karađorđevića, spremnog da pregovara o podjeli.

„Hrvatsko pitanje“ je u obje Jugoslavije bilo eufemizam za podjelu Bosne i Hercegovine. Još preciznije, „hrvatsko pitanje“ koje je zapravo naziv za „totalitet hrvatsko-srpskih odnosa“ je kako tridesetih, tako i devedesetih bilo eufemizam za podjelu BiH kao oblik uklanjanja temeljne uzroka frikcije u njihovim međusobnim odnosima. Tako je i danas.

„Hrvatsko pitanje“ je eufemizam za komadanje Bosne i Hercegovine između klijenata zvaničnog Zagreba i Beograda: Dragana Čovića i Milorada Dodika. Nakon jednog svjetskog rata, te brutalne agresije koja je počela 1992., u isto vrijeme kada i srbijanska, dominantan dio hrvatske političke klase odustao je od ideja o asimilaciji muslimanskog stanovništva i izabrao getoizaciju kao prvi korak ka „konačnom rješenju“. To ne isključuje kooptaciju ili asimilaciju dijela bosanskomuslimanskih elita za ljubav imovine na jadranskom primorju, državljanstva, druge vrste materijalnih poticaja ili naprosto zbog „rahatluka“. Ili kako je o tome govorio Tuđman: „Nema tu nikakvih dilema. Danas će ti primiti putovnicu, sutra će ti popiti čašu vina s tobom, pojesti meso i za 10 godina će biti Hrvat muslimanske vjere, razumiješ.“

Postoji samo jedan tok hrvatske političke tradicije, koji Bosnu i Hercegovinu prihvata kao jednaku državu, bosanske muslimane, odnosno Bošnjake kao ravnopravan narod: ljevičarski; ali, ne uštrojeni hrvatski SDP pod vođstvom Zorana Milanovića ili političke krpe koja se danas predstavlja kao predsjednik partije, Davor Bernardić. Tu se prije svega radi o bosanskohercegovačkim komunistima Hrvatima i lijevom dijelu bosanskohercegovačkog HSS-a u periodu između dva svjetska rata i tokom Drugog svjetskog rata koji je između dva rata i tokom Drugog svjetskog rata bio koncentrisan u Tuzli.

To je tradicija kojoj istovremeno pripadaju Bogomir Brajković, sudija iz Tuzle i učesnik ZAVNOBiH-a i nakon poslijeratne kooptacije HSS-a u KP, Branko Mikulić. Nakon silnih grešaka komunizma, nakon poslijeratnih vrludanja i grešaka bosanskohercegovačke socijaldemokratije, ali i nakon svih njegovih, ličnih, vrludanja, jedini – posljednji bi zvučalo odveć kataklizmično, ali ne bi bilo pretjerano daleko od istine – nosilac tog toka hrvatske političke tradicije u Bosni i Hercegovini je – Željko Komšić.

Dragan Čović je Tuđman drugim sredstvima. Nijedan drugi hrvatski političar u Bosni i Hercegovini nema snage da napusti gravitaciono polje HDZ-a i Čovića; svi su u najbolje slučaju samo blijeđe kopije. Ne postoji diskontinuitet između politike HDZ-a BiH i vrijednosti i praksi tzv. Herceg Bosne. Kao što ne postoji diskontinuitet između Vlade i Ureda Predsjednika Republike Hrvatske i Tuđmana i banovinske Hrvatske. S druge strane, Komšić je jedna od niti – kojih također nije malo – koje povezuju narodnooslobodilački rat od 1941. do 1945. i partizane na jednoj, sa Armijom RBiH na drugoj strani.

Komšić je, u tom smislu, jedini hrvatski političar koji je ponudio drugu i drugačiju viziju Bosne i Hercegovine:one u kojoj smo svi isti i svi jednaki na svakom koraku ove zemlje. Bosne i Hercegovine u kojoj ljudi rođeni u kulturno-povijesnom krugu kojem i sam pripadam nisu manje vrijedni činjenicom rođenja i ne moraju kao takvi biti smješteni iza bodljikave žice: to ni u trenutku naših međusobnih i opštepoznatih razmirica nisam mogao niti sam osporio. I to je, ako mogu biti ličan do kraja i moj odgovor na pitanje „Zašto Željko?“.

(Vijesti.ba)