Sarajevo 19 °C Ponedjeljak 23.07.


22.03.2018. / 09:13h Komentari - Vuk Bačanović za Vijesti.ba

Srbi u Mostaru, kuda dalje?

Srbi u Mostaru, kuda dalje?
“Nesretni narod! On mora da hvali svoje upravljače za obećanja koja se ne ispunjavaju i da se zahvaljuje za dobročinstva koja nije osjetio na djelu. Ako neko pokuša drukčije javno govoriti, proglašavaju ga buntovnikom…”

Ove riječi je 1857., nakon posjete Mostaru, a opisujući stanje mostarskih Srba zapisao ruski konzul u Bosanskom vilajetu Aleksandar Giljferding. To je, unekoliko bio produžetak zemana Ali-paše Rizvanbegovića koji se srpskoj raji kleo “zlatnim krstom” da će ukinuti sve namete, ali, je, nakon što bi se učvrstio na vlasti radio potpuno suprotno: povećavao harač, nasilno nametao desetinu i udvostručavao sve druge namete. Ali je, doduše i poslušao riječi mudrog Hasan-bega: “Gospodaru, pala ti je sjekira u med, pa sad oblizuj prste. Vlasima ipak dozvoli da grade crkvu, a ulemu pusti da govori što joj je drago.”

Nezahvalno je i vrlo često opasno kreirati projekcije istorijskih analogija. Prvenstveno zato što ih ljudi vrlo lako pogrešno tumače. Ali se za mostarske Srbe, onaj dio srpskog naroda čija se sudbina može porediti samo sa onom solunskih Sefarda, doslovno može reći da žive u stanju reprize života svojih predaka iz prve polovine 19. vijeka. Moraju moliti za ono što im pripada. Štoviše, moraju moliti za mrvice. I nekako se podrazumijeva da se moraju uklapati u uljepšanu stvarnost kada se mnogobrojna obećanja koja dobijaju ne ispunjavaju. I kada se od njih traži da, kada dobiju ono što im pripada, to trebaju shvatati uslugom, ili čak dobročinstvom.

Crkva, baš kao nekada, u davna vremena Prokopija Čokorila i Joanikija Pamučine, gotovo u potpunosti prožima život mostarskih Srba. I može se reći, da u tom smislu daje jedan od najpozitivnijih primjera u BiH, kada su vjerske zajednice u pitanju. Teško da je ijednoj povratničkoj zajednici, ganjajući razne moderne “buruntije”, uspjelo u tolikoj mjeri se integrisati u društveno tkivo jedne multietnički podijeljene distopije, koliko su to, zahvaljujući svom požrtvovanom, harizmatičnom i agilnom sveštenstvu, uspjeli Srbi Mostara.

A da pri tome nisu ni udvorice sistema, ni zatvorena grupa samodopadnih zilota koja trune u mazohističkoj autarhiji dokazujući ultimativnu ispravnost vlastitih promišljanja istorije i politike. Mostarski Srbi ne žive samo uspomene, već i optimizam. Ali Pravoslavna crkva nije zamjenska politička partija. Niti će ikada to biti. A ni mostarski Srbi nisu isključivo vjerska zajednica da bi ih vlast, u konačnici, tretirala kao malobrojnu zajednicu egzotičnih hrišćana vizantijskog obreda, koja obogaćuje turističku ponudu grada. Oni nisu ni Mormoni ni Jehovini svjedoci, već politički narod bez kojeg Mostar nikada ne bi bio ono što je u svoje zlatno doba bio. U ono doba kada su bili politički organizovani.

Puno je još toga što nedostaje. Najprije ekonomska moć, a ona je, s obzirom da ne živimo u libertarijanskoj tržišnoj utopiji, već distopiji zlosrećnog protektorata, usko povezana sa politikom i političarima. A Srbi su, u tom smislu i dalje dio tuđih računa, što etničkih, što tobožnjih multietničkih, te njihovi predstavnici u okvirima propisanih kvota, koje, same po sebi, ne znače ništa, račune ne polažu sopstvenoj zajednici, već vlastitim partijama, a na isti način i glasaju za ključne stvari.

Očigledno je da ni HDZ, ni SDA, ni SDP nisu uspjeli da Srbima u Mostaru i dolini Neretve obezbijede ono što im pripada. Pa su zajednici pripadale samo mrvice, a vremena za novo povjerenje u stare partije više nema. S druge strane, samo sa nekoliko ruku predstavnika koji bi račune polagali svojoj zajednici u Gradskom vijeću i Skupštini HNK mogli bi promijeniti sve. I krenuli su putem da to i ostvare najavom jedinstvene srpske liste za Hercegovačko-neretvanski kanton.

Naravno da će brojni, tobože građanski, dušebrižnici takav put nazvati produbljivanjem etničkih i konfesionalnih podjela, politikom koja se "izvozi iz genocidne tvorevine” ili već nekom od standardnih floskula iz kompendijuma za šikaniranje neistomišljenika. Ali zar ovoj zajednici nakon sve i jednog fijaska bilo koje druge opcije preostaje išta drugo? Ili, zar joj to iko može prebaciti u društvu koje treba jedan tako temeljan restart kao što je to skup društava i poddruštava Bosne i Hercegovine? Ili zar to iko može prebaciti zajednici koja se u dvadesetom vijeku doživjela holokaust, dva puta se dizala iz ruševina, uništene ekonomije, istrjebljenje i raseljene društvene elite i inteligencije?

Ili zar bi neko mogao zamjeriti početak procesa koji bi mogao voditi jednoj zbilja mogućoj Bosni i Hercegovini? Zamislimo da mostarski Srbi u oktobru 2018. uspiju i putem svojih predstavnika u kantonalnoj skupštini, Federalnom parlamenta i Domu naroda Federacije, ostvare ono što nije pošlo za rukom ni jednoj srpskoj zajednici u Federaciji, ako izuzmemo ekonomski pasivne krajeve Visoke Krajine? Zamislimo kako se ta ideja polagano širi na Sarajevo i Tuzlu? I na koji bi način ta politička snaga mogla postati svojevrstan balans sa Bošnjacima u Republici Srpskoj i faktor dogovora po sistemu “ja tebi-ti meni” u cijeloj državi? Zamislimo i njihov zajednički front za ravnopravnost. Je li to toliko nezamislivo?

Joanikije Pamučina je zabilježio da je 1833., nakon lobiranja mostarske uleme da se zaustavi izgradnja nove mostarske pravoslavne crkve (današnja stara crkva), prijatelj hercegovačkih Srba, spomenuti, Hasan-beg, kod ondašnjeg gospodara Hercegovine Ali-paše Rizvanbegovića "lobirao" na slijedeći način:

- S tvojim dopuštenjem, reći ću otvoreno, kada bi bilo moguće sabrati sve krštene ljude u jednu lađu, pustiti je na široko more i sve ih tamo potopiti, vjeruj mi, ja ni na trenutak ne bih razmišljao da potonem zajedno s njima, samo da na svijetu ne ostane nijedan vlah. Ali ne biva po našemu, nego po Božijem: Bog želi da na ovom svijetu bude i vlaška i svaka vjera.

Ovdje nije rečeno ništa strašno. Naprotiv, radi se o čuvanju drugih od sebe kroz princip uzvišeniji od sebe. Ali potiče na razmišljanje. Ako su u burnom vremenu ranoga 19. vijeka, razdoblju kada su fanatizam i neobrazovanje u svim balkanskim zajednicama bili daleko izraženiji, postojali ljudi koji su shvatali da iznad kulturoloških animoziteta, ma kako oni bili snažni, postoji etika, religijska ili ljudska, koja svakoj ljudskoj zajednici garantuje slobodu da živi i (g)radi ono što ona hoće dok nešto ne nameće drugoj, za nadati je se da će u haotičnoj Federaciji BiH 21. vijeka, jedna značajna i prastara srpska zajednica ostvariti civilizacijski minimum koji joj pripada. Dakako da će neki reći da se radi o "zatvaranju u torove", ali je prije da se radi o povratku ka izvorima legitimiteta predstavljanja u kompleksnim društvima. A koje su, opet, jedini put ka novim odnosima koji bi nas sve mogli i pozitivno iznenaditi.

Piše: Vuk Bačanović

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.

(Vijesti.ba)