Sarajevo 23 °C Utorak 17.07.


16.01.2018. / 00:53h Komentari - Piše: Vildana Selimbegović

Naši domaći lideri ne daju da zaboravimo rat, Čović, Dodik i Izetbegović najveći su predizborni saveznici

 Naši domaći lideri ne daju da zaboravimo rat,  Čović,  Dodik i Izetbegović najveći su predizborni saveznici
To što nismo jednaki pred zakonom, što nam je ekonomija tužna priča, što stranih investitora nema i ne misle ni dolaziti, dugujemo našim velikim liderima i njihovim svjetskim slavama

Dakle, ja više uopće nemam nikakvih dilema: globalizacija je učinila svoje, radni dan Vladimira Putina počinje uz ruski čaj i pitanje šta danas mogu učiniti da se Milorad Dodik osjeća bolje? Kad je Mile u elementu, duma Putin, i onaj mali Aleksandar iz Beograda, koji je samo rano narastao, dobija prostor za velike riječi o još većem značaju Srbije i njezine nesvrstanosti, takorekuć mostu između Istoka i Zapada. Malo južnije, ali ne nužno i tužnije, Recep Tayyip Erdogan pijucka - a šta bi drugo - tursku kafu koja se zapravo samo tako zove, inače je bosanska, svjestan da se nekako u to vrijeme Bakir Izetbegović već probudio pa mu sad nema druge do da sačeka da dođe u Predsjedništvo i da ga priupita šta tačno on treba reći Kolindi Grabar-Kitarović, koja je, eto, javno najavila da će baš o Bosni i Hercegovini s njim popričati u četiri oka.

Vrijedna Angela Merkel uveliko se već naradila, ne samo zbog razlike u vremenu, i naravno da je popričala s Federicom Mogherini: njih su dvije malo zatečene snažnim entuzijazmom hrvatske predsjednice da u odluke Evropske unije uključi Tursku, koja još nije članica, ali ako Hrvatska kaže da će tako biti i uvede Erdogana u Bruxelles, njemačka kancelarka nema druge do da preuzme recepte za vanredno stanje i tako konačno riješi formiranje vlastite vlade. Uostalom, pitanje je sata kada će taj markantni AKP-ovac u briselskoj kancelariji svoje partije lupiti šakom o sto i prekinuti te besmislene EU rasprave o demokraciji i ljudskim pravima. I uopće se neće osvrtati na sat niti čekati da se u svojoj rupčagi probudi Donald Trump, on i britanski Dom lordova propustili su priliku da pokažu poštovanje spram želja Dragana Čovića i sada slijedi zaslužena lekcija: nema miješanja u unutrašnju politiku BiH! O vanjskoj je ionako sve rečeno u Beogradu.

Ako iko i sumnja u ovu postavku svijeta, krajnje je vrijeme da se pozabavi izjavama i stavovima domaćih lidera. Zemlja gori kad se u po bijela januarskog devetog dana postroje policajci, poštari i mažoretkinje i predaju raport predsjedniku Republike Srpske. Predsjednik zna da svaka njegova riječ odzvanja do Južne Osetije, on je taj koji bjelosvjetskom auditoriju oličenom u ruskom ambasadoru i braći s one strane Drine koje javno predstavlja Vučićeva najbliža familija šalje poruke prkosa i ponosa, dok iza njega umjesto praporaca zvecka oružje ne SNSD-a već Serbske časti, jedinice koja likom i krim-nedjelima ima zadatak da podsjeti na onu staru narodnu - ko neće milom, hoće silom.

Taj i takav Milorad je samo koji dan kasnije najavio formiranje trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini, da ne misle neupućeni ambasadori da su nasekirali Dragana Čovića, lidera HDZ-a BiH, svojim pristojnim porukama o razlozima nedolaska na božićni prijem. Uostalom, i Čović zna da će Izborni zakon BiH biti promijenjen u naredna tri mjeseca, njegov je tajni adut predsjednica Hrvatske i njezini javni nastupi. Ništa od svega toga nije niti može nasekirati lidera SDA, pa zar nam nije onako samouvjereno i samodopadno objasnio kako taj moćni Erdogan zapravo za svoje odluke konsultira upravo njega?

Eto, tu mi živimo. Usred Bosne i Hercegovine, tog najvažnijeg kutka svijeta, oko koga se vrte i velike i male sile, naše vodeće partijske lidere uvažavaju i prostiru im crvene tepihe sve tražeći im recepte kako su tako i toliko uspješni. To što je jedan od njih na američkoj crnoj listi, drugog ignorišu (obični) zapadni ambasadori, a treći ne posjećuje ni susjedni entitet, a kamoli druge zemlje, nije važno. Ili je važno taman onoliko koliko i podaci o konvojima obrazovanih mladih ljudi koji odlaze iz BiH, bizarije poput stope nezaposlenosti koja je najviša u regiji ili naprosto siromaštva koje se golim okom može vidjeti na svakoj domaćoj ulici, bila ona u Republici Srpskoj, Hercegovini ili onom teritoriju koji je pod diktaturom SDA vlasti.

Narod ima da bude sretan i veseo, šta će škole djeci, kakve su to trice i bakrači, zar nije dovoljna slava svjetska da od nje i na njoj živimo? Na krilima slave ima da dočekamo oktobar - sve uz prijetnje i međusobne svađe popraćene zveckanjem oružja i oruđa - i da onda, kada se prvog postizbornog dana probudimo iz velikih snova, vidimo da se ništa promijenilo nije. Cijeli svijet i dalje bruji o nama, ali mnogo više kao o crnoj rupi usred Balkana i problemu koji svaki čas može da eskalira.

U međuvremenu, Srbija sigurno sjedi u prvom vagonu za Evropsku uniju, Hrvatska mora korigirati stavove i svečano se zakleti EU da će biti bolja, a narodi u BiH i dalje krckaju minimalne plaće i penzije i sastavljaju kraj s krajem. U tome su, naime, posve izjednačeni i Bošnjaci i Srbi i Hrvati, a bogami i Ostali. To što nismo jednaki pred zakonom, što nam je ekonomija tužna priča, što stranih investitora nema i ne misle ni dolaziti, što ne živimo već životarimo, dugujemo našim velikim liderima i njihovim još većim svjetskim slavama.

Zato možda nije zgoreg da se stvari počnu zvati pravim imenima. Rusiji su i Srbija i RS važni, ali kao poluge za pregovaranje s EU i SAD-om, hrvatska predsjednica je svojim turskim posjetom postigla cilj - osvojila je vlastite birače u Hrvatskoj, one desno i od Plenkovića, taman onoliko koliko je Vučić u Beogradu likovao dok su se naši lideri svađali. U konačnici ostajemo sa svojim mukama i vlastitim frustracijama, prepušteni sami sebi i rastrgani između njihovih politika borbe za vlastite opstanke. Dragan Čović, Milorad Dodik i Bakir Izetbegović najveći su predizborni saveznici, neophodni jedan drugome i trećem, da bi svaki mogao pričati o svojim zaštitnicima i svojim saveznicima. Istina je, nažalost, mnogo bolnija: ovoj zemlji trebaju lideri koji će imati petlju pogledati narodu u oči i zatražiti podršku u obračunu sa kriminalom, korupcijom i krađama u vlastitim redovima, lideri koji će prihvatiti evropske norme i provoditi reforme i koji će i sami živjeti po postulatima u koje se zaklinju. Lideri koji će u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru govoriti i raditi zajedno.

Dok se to ne desi, svaka će se bjelosvjetska kampanja voditi preko naših praznih stomaka, a nas će zamajavati glupostima kako smo važni i Putinu i Erdoganu i Angeli Merkel. Uostalom, naši domaći lideri ne daju da zaboravimo rat, pa zašto se onda makar ne prisjetimo koliko su tada naši životi i naše smrti bili važni i u Moskvi i u Ankari i u Beogradu i u Zagrebu?

  (Oslobođenje.ba)