Sarajevo 24 °C Petak 20.07.


12.12.2017. / 21:39h Komentari - Piše: Boris Dežulović

Jedna loša analiza zločinačkog pothvata

Jedna loša analiza zločinačkog pothvata
„Meni je teško prihvatiti činjenicu da bi netko mogao biti proglašen ratnim zločincem, čak i ako je počinio zločin u ratu“, izjavio je tako u rujnu 1996. Slobodan Praljak, u intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji.

Recimo: rat je rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa – samo u lošim analizama krivci su pojedinci.

Recimo da tako nešto napišem danas, na dan službene nacionalne žalosti nad odrom ratnog zločinca Slobodana Praljka, koji se nakon izricanja pravomoćne presude pred haškim sudom vratio u zemlju. Recimo da tako nešto – ne to s povratkom u zemlju, to je tek neukusna i prezira vrijedna antihrvatska zajebancija, već ono da je „rat rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“ – napišem danas, nakon sveopće konsternacije nad mučkim samoubojstvom našega viteza u Haagu, i još sveopćije konsternacije nad pravomoćno u povijest upisanog udruženog zločinačkog pothvata osuđene herceg-bosanske šestorice, zajedno s hrvatskim političkim vodstvom devedesetih.

Recimo da tako nešto napišem danas, kad se Hrvatska upravo historijskim konsenzusom – nezabilježenim još od dana ponosa, slave i Oluje – ujedinila u osudi haaškog tribunala: recimo da predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i ministru obrane Gojku Šušku u udruženi zločinački pothvat upišem tako i cijelu konsterniranu naciju, suodgovornu za, kako ono, „rezultat politike koju je tražila od svojih vođa“.

Recimo, dakle, da danas napišem kako su „samo u lošim analizama krivi pojedinci“, poput recimo Slobodana Praljka, i kako je rat, ergo i ratni zločini, „rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“. Svakako, tako nešto nije se usudilo postaviti ni haško tužiteljstvo. Čak i oni zločinački su pothvat u svojoj „lošoj analizi“ ograničili na šestoricu herceg-bosanskih warlordova i njihove šefove s Pantovčaka: čak ni u Haagu nisu se usuđivali optužnicu za udruženi zločinački pothvat proširivati na narod koji je od optuženih tražio rat.

Pa ipak: „Rat je rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa – samo u lošim analizama krivci su pojedinci.“

Gornje dvije skandalozne, pače suštinski antihrvatske rečenice nisam, međutim, domislio ja, već – kako je mala povijest Hrvata! – upravo Slobodan Praljak.

„Rat je rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“, rekao je general u intervjuu zagrebačkom Tjedniku prije dvadeset godina, u svibnju 1997. – u ono vrijeme kad je još bio slobodan i Milošević, a kamoli Praljak – podvukavši crtu pod upravo završeni rat i podnoseći izvještaj narodu koji ga je od svojih vođa tražio.

„Samo u lošim analizama krivci su pojedinci“, samoamnestirao se Slobodan Praljak, unaprijed odbivši skarednu tezu bjelosvjetskih revizionista i domaćih izdajnika o takozvanoj „individualnoj krivnji“ – mantru na kojoj će sljedećih dvadeset godina crtu pod završeni rat umjesto vođa i generala podvlačiti Međunarodni sud za ratne zločine – ne prihvaćajući čak ni teoretsku mogućnost ratnog zločina kao takvog. Za Praljka, ratni zločin je oksimoron, zločin u ratu nije zločin, on odbija prihvatiti da bi netko mogao biti ratni zločinac čak i ako je tehnički počinio zločin u ratu.

Ne, bez zajebancije, pače doslovno: „Meni je teško prihvatiti činjenicu da bi netko mogao biti proglašen ratnim zločincem, čak i ako je počinio zločin u ratu“, izjavio je tako u rujnu 1996. još uvijek Slobodan Praljak, u intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji. Ratni zločin ispostavlja se tako kao logičan i neizbježan rezultat rata, a rat kao „rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“.

„Činjenicu da bi netko mogao biti proglašen ratnim zločincem“ – „čak i ako je počinio zločin u ratu“! – general Praljak, kako znamo, nije prihvatio do kraja života. Zlobniji bi primijetili kako ga je, moguće, koji dan ranije dotukla „činjenica da bi ratnim zločincem mogao biti proglašen“ kolega general Ratko Mladić, ali ostavimo to „lošim analitičarima“ koji za ratne zločine paušalno optužuju pojedince umjesto naroda. Daleko bi nas odveo taj rukavac priče, učas bi završili u beskrajnim filozofskim raspravama o smislu rata, ratnog zločina, života, bitka i bitaka, a tamo je diplomirani filozof Slobodan Praljak kod kuće, takorekuć na svom ognjištu, gdje nije svakom dano biti.

„Nije moguće da se svi vrate na svoja ognjišta, to se još u povijesti nije dogodilo. Pa zbog toga su ratovi i nastajali!“, iskreno se tako Praljak snebivao u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji godinu dana kasnije, u rujnu 1998.: „Ako je sve bilo idilično, zašto se uopće ratovalo?“ Ili, kako je to u Hrvatskom listu 1994. filozofski sažeo prvooptuženi Jadranko Prlić, u to vrijeme predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne: „Nakon svakog rata ljudi se pitaju: što nam je ovo trebalo? Tako gledano, svaki rat je besmislen.“

Ovaj rat, međutim, besmislen bio nije, ako ni zbog čega, ono zbog toga što nije bio rezultat politika pojedinaca –samostalnih ili pak udruženih u zločinačke pothvate – već, vidite kako ste brzo naučili, „politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“. Teza bi svakako bila skandalozna da sam je, pretpostavimo, postavio ja, ali kako je riječ o Slobodanu Praljku, valja je uzeti u razmatranje: je li moguće da je udruženi zločinački pothvat, osim vojnika na terenu i vođa u hladovini brijunskih borova, uključivao i narod koji ih je birao, tražeći od njih rat?

Svakako, komplot šestorice herceg-bosanskih warlordova i brijunskog vrhovnog štaba nije bio tek obični „udruženi zločinački pothvat“.

Pobrinuo se za to prvi predsjednik Republike Hrvatske, koji ništa nije ostavljao slučaju – baš sve, naime, ostavio je povijesti. Za razliku od aljkavog Miloševića, na čijim je sastancima vladao opšti javašluk, pedantni ćato s Pantovčaka svaku je ikad naglas izgovorenu misao o podjeli Bosne i etničkom čišćenju Herceg-Bosne uredno snimio, učisto prepisao, ovjerio, protokolirao, katalogizirao i složio u arhiv. Udruženi zločinački pothvat? Valjda na svakoj trećoj od hiljada stranica obrazloženja potvrđene optužnice, prije i poslije svakog sranja koje se dogodilo u slavnoj Herceg-bosanskoj Republici, Praljak, Prlić i društvo odlaze na raport u Zagreb! Nije to bio samo udruženi zločinački pothvat, već i vjerojatno najbolje dokumentirani udruženi zločinački pothvat u cjelokupnoj svjetskoj povijesti zločinačkog udruživanja i udruženog pothvatanja uopće.

Gdje je tu, međutim, narod?

Gdje je hrvatski narod, čija je volja rezultirala krvavim ratom? Ako izuzmemo velikosrpsku intelektualnu čaršiju, u posljednjih dvadeset godina, sve od kraja rata, Hrvati su kao krivci ili barem sukrivci za rat – pa tako po, hm, zapovjednoj odgovornosti i za ratne zločine – izrijekom označeni samo jednom, i to u citiranoj sentenci o ratu kao „rezultatu politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“, kojom se hrvatska nacija u užem smislu definira kao udruženi zločinački pothvat.

I kako su reagirali Hrvati? Sumnjičavi, najprije su oprezno provjerili tko je to rekao, pa kad su se uvjerili da je Slobodan Praljak, pohrlili mu u mimohod oko odra, na višednevnom obredu općeg nacionalnog šoka i nevjerice, u istom počasnom stroju sa „svojim vođama“ – vlast i opozicija, lijevi i desni, radnici i seljaci, inteligencija i neinteligencija, ovi i oni – upisujući se pune dvadeset dvije godine nakon završetka rata u knjigu žalosti kao u hašku optužnicu.

Što im je to trebalo? Eh, što im je trebalo. Tako gledano, da parafraziram jednoga od njihovih vođa, svaki ratni zločin je besmislen.

Piše: Boris Dežulović

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.

(Vijesti.ba / Tacno.net)


Komentari - Ukupno 14

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
Prikaži još