10°C
Mostar 14°C
Tuzla 8°C
Banja Luka 6°C
Bihać 4°C
Powered by Dark Sky

16.01.2017 / 11:45 Komentari - Haris Imamović za Vijesti.ba

Prizemljenje nebeskog voza

Prizemljenje nebeskog voza
Arhiv / Vijesti.ba
Voz sa natpisima „Kosovo je Srbija“ upućen ka Kosovskoj Mitrovici, ima sličnu funkciju kao i Vučićeva posjeta Potočarima, nakon rusko-srpskog obaranja rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, u kojoj se zločin u Srebrenici određuje kao genocid. Tako je i slanje voza, kao i Vučićeva posjeta Potočarima, izraz pasivne agresije, koja računa na mogućnost, očekuje (nada se?) da će izazvati aktivnu i agresivnu reakciju „s druge strane“, sve s ciljem da susjede prikaže kao ratoborne barbare, a politički Beograd kao „mirotvorca“, koji je istovremeno „spreman da brani srpski narod“ od „divljih Albanaca ili Bošnjaka“.

Posljednje narušavanje odnosa između Beograda i Prištine, započeto hapšenjem Ramuša Haradinaja u Parizu, pa nastavljeno slanjem srpskog voza ruske proizvodnje (sa natpisom „Kosovo je Srbija“) ka Kosovskoj Mitrovici, nije ništa drugo do očitovanje kontradiktorne vanjske politike, koju Vlada Srbije dosljedno provodi već godinama, što je istovremeno zabrinjavajuće, ali i nije. Naime, loše je što region, s vremena na vrijeme, biva uznemiren incidentima ovakve vrste, a dobro je što ti incidenti pokazuju da povod nije dovoljan za „nastavak mira drugim sredstvima“.

Nesvjesne namjere

Rekao sam „vanjska politika“. Granica između pojmova „vanjska“ i „unutrašnja“ politika, sa stanovišta Beograda prema BiH i Kosovu, i više je nego maglovita. Ali to nije jedini zajednički imenitelj tih odnosa.

Voz sa natpisima „Kosovo je Srbija“ upućen ka Kosovskoj Mitrovici, ima sličnu funkciju kao i Vučićeva posjeta Potočarima, nakon rusko-srpskog obaranja rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, u kojoj se zločin u Srebrenici određuje kao genocid. Bez obaranja rezolucije i čitave medijsko-političke kampanje u svrhu negiranja genocida, Vučićeva posjeta Potočarima ne bi imala pasivnoagresivni potencijal. Također, van konteksta, voz je uistinu samo voz (a ne tenk, kao što reče Vučić), ali obojen kontekstom, nacionalnim bojama i natpisima „Kosovo je Srbija“ – voz nije samo voz, već politička poruka Prištini da Beograd još uvijek gaji teritorijalne pretenzije prema „svojoj južnoj pokrajini“, te da računa na rusku podršku za njihovu realizaciju.

Tako je i slanje voza, kao i Vučićeva posjeta Potočarima, izraz pasivne agresije, koja računa na mogućnost, očekuje (nada se?) da će izazvati aktivnu i agresivnu reakciju „s druge strane“, sve s ciljem da susjede prikaže kao ratoborne barbare, a politički Beograd kao „mirotvorca“, koji je istovremeno „spreman da brani srpski narod“ od „divljih Albanaca ili Bošnjaka“.

I uopće se ne mora raditi o posve svjesnom nastupanju. Ne bi bilo ni prvi ni posljednji put da neka vlast počne vjerovati u vlastitu propagandnu fikciju, pa tako nije isključeno da Vučić uistinu misli o sebi kao o pacifisti i onom koji se samo brani, dok je zapravo vođen silama političkog nesvjesnog koje se očituju u vidu pasivne agresije.

Vučić - uzrok ili simptom? Oboje

Za razliku od nekadašnje eksplicitne političke pa i vojne agresije, praćene istovremenim političkim a onda i vojnim sukobom sa međunarodnom zajednicom, koja je tada još uvijek bila eufemizam za političko-vojnu dominaciju Washingtona u svijetu – politika Beograda prema BiH i Kosovu, nakon NATO intervencije, obaranja Miloševića i stupanja Srbije na tračnice evropskog puta, proticala je u znaku preobrazbe eksplicitne u implicitnu agresivnu politiku prema BiH i Kosovu.

Ta transformacija tekla je podudarno sa psihološkim „odrastanjem“ Aleksandra Vučića iz političkog tinejdžera-egzibicioniste u „zrelog“ lidera, kojem nije na jeziku sve što mu je na umu. Iako je Vučić posljednjih godina pokazao raskošan talent za pasivnu agresiju (ne samo prema susjednim državama, već i prema opoziciji u Srbiji), ipak se njegova transformacija može tumačiti više kao simptom, a manje kao uzrok transformacije vanjsko-„unutrašnje“ politike Srbije u sve snažnije pasivnoagresivne forme.Istovremeno, intenziviranje tog stava dodatni je argument protiv (sa stanovišta političke teorije) naivnog stava se politički procesi u Srbiji, ili bilo gdje, imaju izvorište u moralnoj katarzi individue („promenio se“) ili kolektiva SNS-a.

Psihoanalitička struktura Vučićeve vlasti

Postoje dva dominantna ključa za razumijevanje ovakvih incidenata: svođenje na unutrašnje političke prilike (predizborna kampanja) i svođenje na vanjskopolitičke prilike (promjene globalnog poretka i reperkusije na Srbiju). Nije problem ni u prvom ni u drugom interpretativnom ključu, već u ideji da se oni međusobno isključuju. Naravno da treba imati u vidu nadolazeću kampanju za predsjedničke izbore u Srbiji, kao i nemogućnost Vlade da ponudi brze, odnosno opipljive rezultate svoje ekonomske politike; međutim, to ne znači da treba isključiti iz obzira promjene u Evropi i svijetu.

No prije konteksta, šta je sa samim akterima? Ako se vratimo psihoanalitičkom uglu gledanja, političku scenu Srbije bismo mogli podijeliti na radikalno proruski id, radikalno proevropski super-ego i Vučićev ego.

Srpski politički id, oličen u šešeljevskoj velikosrpskoj ideji, ne priznaje geo-politička ograničenja i moralna pravila, te iracionalan, narcističan i impulzivan kakav i jeste – tjera vlast da djeluje po principu ugode kako bi smanjio vlastitu psihičku napetost, bez obzira na posljedice. Šešeljevsko-nikolićevski id žudi za tim da Srbija anektira Kosovo, kao što je Rusija – Krim; i da pomogne Republici srpskoj da se otcijepi od BiH, kao što je Rusija pomogla – Donjeckoj, Luganskoj ili Južnoosetskoj republici, bez obzira na međunarodnu nepriznatost, te političku i ekonomsku izolaciju od strane Zapada, što Srbiji nije ni nepoznato ni ugodno stanje.

Vučićev ego kao struktura koja još uvijek funkcionira na principu realnosti, te mireći zahtjeve vlastitog šešeljevskog ida i drugosrbijanskog super-ega, trpi napetost, raspolaže kognitivnim kapacitetima i zna planirati da bi pokušavao doći do zadovoljenja nagona bez posljedica.

Drugim riječima, velikosrpski Id, viđen recimo u ustima SNS-Lazanskog, hoće da penetrira, pa ako treba i „silovat će“, vojno će i politički kopulirati Srbiju makar sa dijelovima BiH i Kosova, čak po cijenu „zatvora“, političko-ekonomske izolacije poput one iz 90-ih. Vučićev ego je gonjen tim nagonom za penetracijom, ali budući u većoj mjeri pritisnut strahom od mogućih posljedica odnosno političko-ekonomske izolacije od strane EU – između „silovanja“ (vojna agresija, aneksija) i nacionalističke „masturbacije“ (incident sa vozom, Dan RS-a)ego vlasti zasad dosljedno bira potonje.

Орден Дружбы

Dokad će se nacionalističke strukture unutar političkog Beograda (i Banje Luke) zadovoljavati „masturbacijama“ u vidu proslave neustavnog Dana RS-aili slanja voza za Sremsku Mitrovicu?

Navodni Vučićev individualni moralni kod (posvećen očuvanju mira, ali istovremeno „spreman da brani Srbe“, što, je li, svi haški osuđenici kažu za sebe) kao i nenavodni, ali politički nemoćan super-ego recimo LDP-a, ne može biti garant kakvog-takvog mira u regiji. Moguće je samo uzdati se u strah Vučićeve vlasti od reakcije „međunarodne zajednice“, koja doduše više nije homogena kao prije; EU (kao dio MZ koji ima najveći ekonomski, pa i politički utjecaj na Srbiju) vjerovatno je spremna brzi i odlučno reagirati na eventualne „putinovske“ ukrajinsko-krimske poteze Srbije prema BiH i Kosovu, premda je reakcija Brisela na slanje voza bila ekstremno umjerena.(Naime, nakon zahtjeva kosovske ministarke Edite Tahiri da EU zaustavi voz, portparolka za vanjske poslove i sigurnosnu politiku EU Maja Kocijančič kazala je da Srbija i Kosovo moraju riješiti probleme zajedničkim dijalogom.)

Kakva-takva međunarodna stabilnost je još uvijek garant kakve-takve regionalne stabilnosti. To ne zvuči optimistično, posebno ako uzmemo u obzir tektonske promjene, koje donosi sa sobom nova američka administracija. Trumpovo „poštovanje“ prema Putinu, odnosno spremnost da relaksira odnose sa Rusijom, postalo je već opće mjesto. Recimo, kandidat za novog državnog sekretara SAD-a Rex Tillerson još je 2013. dobio Орден Дружбы, rusko nacionalno odličje, koje se dodjeljuje ličnostima koje su doprinijele poboljšanju odnosa svojih zemalja sa Rusijom, a čiji je dobitnik između ostalih i Milorad Dodik.

Nedavno raspoređivanje trupa i tenkova u Poljskoj, može se shvatiti kao posljednji čin odlazeće Obamine politike. (Doduše, treba vidjeti i ishod priče o ruskom hakerskom učešću u izborima.)Trumpova administracija još nije ni preuzela vlast, a već je otvorila diplomatski konflikt s Kinom po pitanju gradnje i kontrole vještačkih ostrva u Južnom kineskom moru. Navedena napetost i njeno produbljivanje nameće se kao izvorište novog američko-ruskog prijateljstva, odnosno interesa Washingtona da ne stvara uslove za još veće zbližavanje Moskve i Pekinga.

I predizborna kampanja i „historijski ciljevi“

Da li je politički Beograd nove rusko-američke odnose, te neizvjesnost i zbunjenost, koju su oni proizveli u EU – protumačio kao prostor da zauzme tvrđi i proaktivniji stav prema Kosovu?

Ruska podrška „vraćanju Kosova“ proteklih godina nije bilo upitna, ali ni dovoljna. Šešeljevska nada da Amerika dobiva predsjednika, koji je naklonjeniji Rusima, „tj. Srbima“, nego kosovskim Albancima, što bi onda otvorilo prostor za „vraćanje Kosova“ -ipak se čini pojednostavljenom predstavom. Relaksiranje odnosa između Moskve i Washingtona prije će značiti stopiranje širenja EU i NATO-a, odnosno „zapadne“ zone utjecaja u Istočnoj Evropi, nego politiku apsolutnog popuštanja Rusima svuda, pa i na Balkanu. Riječju, Washington će, po svemu sudeći, Moskvi dati samo to da joj ništa više neće uzimati.

Ne treba zaboravljati da interes SAD-a nije samo poboljšanje odnosa sa Rusijom, već i očuvanje dobrih odnosa sa EU, prvenstveno Njemačkom (pod čijim okriljem je trenutno Balkan) a što svakako ne bi bilo moguće uz hipotetičku američku podršku šešeljevskoj politici Srbije prema BiH i Kosovu. Također, s obzirom da je EU dominantni investitor i vanjskotrgovinski partner Srbije, nije vjerovatno očekivati da Beograd „vraća“ Kosovo ili „otcjepljuje“ RS bez podrške Brisela, koji je daleko od mokrih snova velikosrpskog ida, sa stavom – kako reče portparolka Kocijančić – da je rješenje svih problema u zajedničkom dijalog Srbije i Kosova (dakle, dva različita međunarodnopravna subjekta) što je, recimo, daleko od stava da su to „unutrašnje stvari Srbije“.Eventualna krimska samovolja Srbije vjerovatno bi, s obzirom na sadašnje stanje, izazvala ekonomske „zračne udare“ od strane EU, što bi bila prevelika cijena za pokušaj nastavak „dijaloga s Prištinom“ drugim sredstvima. Toga je svjestan i Beograd, pa je poslao voz da bi ga vratio u svrhu nastavka politike pasivne agresije.

Naivno odvajanje unutrašnjih političkih procesa od međunarodnog konteksta, stvara uslove da se ušuškamo u tezu – da incidenti poput slanja voza ili referenduma u RS-u imaju „samo predizbornu funkciju“. Nesumnjivo, imaju je, imali su je i 1990. ali – kao što je pokazao razvoj tadašnje situacije – to nije jedina njihova funkcija. Ovakvi incidenti uvijek su i simptom latentne vitalnosti nacionalističkog agresivnog ida, koji politiku shvata kao nastavak rata samo drugim sredstvima, te očekuje „povoljniju“ međunarodnu situaciju, u kojoj bi – bez straha od brze i odlučne kazne – osim predizbornih ispunio i svoje „historijske ciljeve“.
 

Piše: Haris Imamović

Stavovi izrečeni u ovom tekstu održavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala

(Vijesti.ba)

 

 

Izdvajamo