Krajišnik: Čovjeku sve možete uzeti osim onoga što je pročitao

O Krajišnikovoj novoj pjesničkoj zbirci Zvonko Karanović je, između ostalog, zapisao da su "Mali svakodnevni padovi“ zbirka poezije koja bi se najbolje mogla opisati kao dnevnik unutrašnjeg putovanja.

Svedenim, ali izuzetno slikovitim jezikom, kroz niz zaustavljenih slika, prizora koje se ne razvijaju, već traju u tišini, pjesnik gradi album zaleđenih trenutaka.

Niz fragmenata prerasta u kontinuiranu intimnu priču koja tematizuje svrhu pisanja, prirodu pamćenja, tijela, djetinjstva.

Tematska višeslojnost, melanholična atmosfera, neprestana introspekcija, suvereno vladanje jezikom, zbirci daju jedinstvenu ozbiljnost, zapisao je, između ostalog, Zvonko Karanović.

Đorđe Krajišnik je u izjavi za Fenu povodom nove pjesničke zbirke kazao da polazeći od onoga što duboko intimno, u svom mikrokosmosu osjeća, želi vjerovati da poezija, književnost uopšte, jeste jedini siguran prostor – mjesto gdje izdaja, ali ni predaja ni u kom smislu nisu opcija.

- I to ne onaj prostor koji nam omogućava samo puki eskapistički bijeg već akustična soba u kojoj možemo čuti sebe, pojmiti svoj glas, svoje lice, saživjeti se s ritmom srca, vjetrovima udaha i izdaha, kako bismo pronašli bar jednu uporišnu tačku da sve ovo oko nas, ovaj strovaljeni svijet i život imaju bilo kakvog smisla i razloga svog postojanja. Otuda, biću posve iskren, za mene je postojanje bez poezije osuđenost na besmisao, na banalizovanu egzistenciju u kojoj nam jedino preostaje vegetirati u repetitivnim mehaničkim radnjama i čekati svoje nestajanje - kazao je Krajišnik.

Kako ističe, možda se nekome može učiniti da predimenzionira ulogu književnosti u ljudskom životu te da se i sam često hrve u mislima o smislu i besmislu pisanja te sumnji.

- Ali kako god izgledalo, za mene ona jedino ima smisla, ona je najsnažnija veza sa samim bitkom, sa osmišljavanjem svrhe i razloga zašto jesam tu gdje sam se slučajnošću kosmosa zatekao. Jer, kako bi rekao Semezdin Mehmedinović, stvarnost je uglavnom takva da je u nju teško povjerovati, stoga prostor poezije i literature doživljavam kao neprestanu potragu za končićima koji osmišljavaju jednu istinitiju stvarnost, onu koju nam niko ne može oteti i ništa je ne može ugroziti. Čovjeku sve možete uzeti sem onoga što je pročitao, što nosi u sebi, za što se može uhvatiti i preživjeti svaku katastrofu -istaknuo je.

Krajišnik kaže da ta “bezimena prisutnost” jeste ideal kojem valja težiti, on nije pasivnost i odustajanje, već prije svega neprestana potraga, otimanje od ništavila i niskih podražaja svakodnevnog kojim smo neprestano i bjesomučno kontaminirani.

- Želim ovdje reći i nešto što je za mene nasušno i spasonosno. Ma šta mi se događalo, ma koliko se utapao u strahu i sivilu, dovoljno je pročitati samo jednu pjesmu Danijela Dragojevića i u nutrini se otvori prostranstvo slobode i okrepljenosti. Dakle, poezija u mom slučaju, najprije kao čitatelja, jeste mogućnost da ne odrvenim, da sam prozračan i da iznova shvatim da sam živ i zašto jesam živ - istaknuo je Krajišnik u razgovoru za Fenu.

U zapisu o zbirci Đorđa Krajišnika, Ivana Golijanin je napisala da je riječ o autoru koji je već je dugo jedno od najvidljivijih imena bosanskohercegovačke kritičarske i novinarske scene, čovjek koji godinama premrežava kulture i autore u prostoru nekadašnje Jugoslavije.

- Zato je njegovu poeziju nužno čitati dvostruko: ona pripada i piscu i kritičaru, pa sam čitajući zbirku, od njenih stihova očekivala i poetsku zaigranost i lucidnost koja bi izvirala iz autorove profesionalne biografije. Ova je zbirka zanimljiva, jer dolazi od nekoga ko svakodnevno prosuđuje tuđi stil, ritam, greške i sada opet dopušta sebi da za čitatelja bude ranjiv i nesiguran - napisala je Golijanin.

Naslovna pjesma "Mali svakodnevni padovi“ – "Sjetim se Pesoe / Lisabona i mačaka /koraci kao slova /gube se u pijesku /i sve strane svijeta /postanu ranjive /ne znam ko me šalje /i kuda sam pošao“ – opisuje čitavu poetiku stihova pred nama: identitet koji se raspada, lirski subjekt koji stalno odlazi i vraća se, svijet čiji su orijentiri postali ranjivi.

Ova pjesma otvara tematsku osovinu knjige – svakodnevne male slomove, osjećaj stranosti u vlastitom životu i stalno kašnjenje za sobom i drugima.

Ovim tonom Krajišnik uspostavlja egzistencijalni ritam zbirke: pred čitatelja se podastiru mali svakodnevni padovi koji su temelj ljudskog iskustva, zapisala je, između ostalog o zbirci "Mali svakodnevni padovi“ Đorđa Krajišnika, Ivana Golijanin.

(Vijesti.ba / FENA)