01.01.2018. / 23:13h Komentari - Nihad Hebibović za Vijesti.ba

Lijevo - građanske opcije mogu otkočiti Čovićeve blokade

Lijevo - građanske opcije mogu otkočiti Čovićeve blokade
Suprotno od brojnih mišljenja koja su već iznesena a koja u jednom apokaliptičnom tonu upozoravaju i skreću pažnju na moguću destrukciju države Bosne i Hercegovine u godini u koju smo zakoračili, potpisnik ovih redova, usudit će se da u prvom novogodišnjem dnevno- političkom vazu, ustvrdi da se u 2018. godini u tome smislu neće dogoditi aspolutno ništa.

Ima doduše i takvih koji se mnogo boje onih što se nalaze na crnim listama, i onih nad kojima se civilizirani dio svijeta malo je reći zgražavao, zbog njihovih političkih postupaka. Eto takvi bi voljeli da ih se u ovoj državi još neko boji, da se njihove prijetnje, otcjepljenjima i trećim entitetima, uzmu baš tako, i suviše ozbiljno. Uostalom to i jeste njihov cilj. Stvoriti jednu apokaliptičnu atmosferu straha. Građane ove države nije obuzimao strah ni onda kada su one politike koje i danas u Bosni i Hercegovini nalaze svoje nastavljače, prijetili tenkovima i ne samo prijetili nego i dejstvovali, ali eto danas bi se trebali bojati njihovih nemoćih i otužnih riječi, o nemogućoj i propaloj državi, premda je jasno da za njih nikakva Bosna i Hercegovina nije moguća.

Nije međutim jasno zašto im se u dobrom dijelu bosanskohercegovačke javnosti daje ona snaga koju ne posjeduju i zašto ih se čini jačima u njihovoj slabosti. Zbog čega ti neki probosanski političari, intelektulaci, javni radnici i tome slično, svaki put kada se gonjeni ljutom nevoljom sastanu Čović i Dodik, zašto gore navedeni, nadignu toliku graju i vrisku, kao da će ti ljuti nevoljnici, sad pa sad, da raskrčme ovo države što imamo, kao da oni imaju tu moć, a takav postupak tek zavisi od njihove dobre volje. Zar da mogu učiniti išta tome slično, zar to već do sada ne bi učinili?

Zar ih u tome ne bi trebalo podržati? Baš tako, podržati. U 2018.godini se neće dogoditi apsolutno ništa, baš zato što Čović i Dodik protiv ove države ne mogu i ne smiju da učine ništa konkretno, osim da prijetne, jedan na jedan način, drugi na drugi, ali sa istim ciljem, Trenutak istine, koji nažalost nećemo u ovoj godini dočekati, jer se neće dogoditi ništa, bio bi upravo taj da pomenuti krenu u realizaciju svojih prijetnji. 

Trebalo bi naime, i to je moj osobni stav, zapušiti usta svakome onom ko bi izrazio bilo kakvo protivljenje Čovićevoj odluci da HDZ-ovi kadrovnici sa reklamirajućeg napuštanja institucija Bosne i Hercegovine, čemu smo svjedočili opstruiranjem donošenja budžeta u zadnjim danima prošle godine, pređu na stvarno napuštanje institucija u svjetlu Jelavićeve političke tradicije - ugušila bi se u mutnim vodama Rubikona armija Čovićevh proračunskih korisnika, a pojas za spašavanje sa Zapada ne bi bacao niko... Možda Rusija. Isto tako sa naročitim veseljem bi trebalo dočekati realizaciju onoga sa čime Dodik prijeti. Ništa se od toga nažalost, po jačanje Bosne i Hercegovine neće desiti, ali upravo bi ih u tome trebalo podstrekivati, a ne otužno jaukati kako oni zaboga nešto žele. 

Jadno je i bijedno, evo već dvadeset i treću godinu nakon potpisivanja Dejtona svoju političku poziciju graditi na protivljenju nečijim željama a ne raditi ništa na jačanju države, ne obazirući se na "želje" onih koji još uvijek ne mogu da se pomire sa činjenicom njenog postojanja, koje je danas upitno onoliko koliko je upitno jesmo li ili nismo zakoračili u novu godinu. Skoro da je postalo mučno slušati umne glave onog dijela građanstva koje nekakvoj probosanskoj politici preporučuju kompromis u bitnim državnim pitanjima, koji u legitimnom zahtjevu za građanskom i evropskom Bosnom i Hercegovinom vide ni manje ni više nego nekakav hegemonizam miloševićevskog tipa, a takav je kompromis u situaciji kada na retoričkom nivou politike disolucije izlaze sa maksimalističkim ciljevima, oportunistički i vodi u neizbježnu propast. Jer ako jedna strana polazi od politički nerealnog a druga od politički realnog, kompromis nužno ide na stranu prve. Prema tome, nema kompromisa. 

Kao ilustrativan primjer političkog pritiska koji u konačnici ima za cilj da zadrži postojeće stanje namećući nemoguće zahtjeve može se u cjelosti uzeti politika HDZ-a. U HDZ-u znaju da je ovo ponajviše njihova država, ako državu shvatamo u čisto birokratskom smslu. Da bi sačuvali postojeće pozicije i privilegije, HDZ nameće politički nemoguće, u nadi da onog trenutka kada u konačnici dođe do nekakvog kompromisa, njihove sadašnje, odlične političke pozicije ostati netaknute. Jedino u čemu se HDZ preračunao jeste loš izbor političke taktike, dok im se za startegiju uopće ne može tvrditi da je loša. Koristeći se lošom taktikom, islizirajući Bošnjake, odbacujući presude Evropskog suda za ljudska prava, ulazeći u frontalni rat sa svojim koalicionim partnerom, blokirajući usavajanje budžeta, HDZ-ova strategija je "šehidila" pred lošom taktikom.

Međutim iz tog političkog brodoloma valja izvući određene političke pouke jer smo se osvjedočili da strategija može biti dobra ali loš izbor taktike može da upropasti sve. Kada naime, optužuju da se ovdje hoće građanska Bosna i Hercegovina, tu optužbu se mora objeručke prihvatiti, ali biti i oprezan jer u ovom trenutku, čini se da ne postoji spremnost kod ijedne političke partije u Bosni i Hercegovini koja stoji na principima građanske BiH da tu strategiju prihvati sa svim njenim konsekvencama. 

Možda bi već prvi korak ka tome dugoročnom cilju, razumije se, praktičan korak, mogle, ako već svoje građansko opredjeljenje i interese države stavljanju na prvo mjesto, načiniti partije građanske ljevice ( SDP i DF) svojim glasom za usvajanje budžeta, to jeste konkretnim otporom Čovićevoj želji da zakoči život u Federaciji i pretvori je u taoca svojih političkih ambicija. 

To bi ih svakako odmaklo od uskostranačkog shvatanja parlamentarizma, odmaklo od one predstave po kojoj - što vlast funkcionira gore, to opoziciji bolje - i načinilo politički odgovornim, kao što bi se druge strane stranka koja sada trpi Ćovićeve ucjene morala bezrezervno podržati lijevo-građanski prijedlog izmjena Zakona o izbornim jedinicama. Radi se naime o minimumu minimuma jedne građanske političke pozicije, koja u strategijskom cilju ostvarivanja građanske države mora imati u vidu ovu taktiku, a ne biti robom sitnih interesa koji ne vode ka cilju. Ukoliko se tako bude postupalo, i bude djelovalo sa građanskih političkih pozicija, generalni zahtjev, neće biti samo isprazna tlapnja i antipod politički neralnim zahtjevima nego jasan politički čin.

(Vijesti.ba)