21.11.2017. / 23:37h Komentari - Muharem Bazdulj

Odnio Haag šalu

Odnio Haag šalu
Približava se dan konačnog zatvaranja vrata Tribunala osnovanog za suđenje ratnim zločincima za krivična djela počinjena tokom ratova koji su pratili raspad Jugoslavije. Sutra će biti izrečena presuda Ratku Mladiću, ratnom komandantu Vojske Republike Srpske, dok sedam dana kasnije slijedi konačna (žalbena) presuda šestoročlanoj grupi vojnih i civilnih ratnih vođa bosanskohercegovačkih Hrvata, odnosno funkcionera ondašnje tzv. Herceg-Bosne.

 Ako je suditi po dosadašnjoj praksi Tribunala, manja neizvjesnost vlada kad je riječ o presudi Mladiću. Naime, imajući u vidu presude civilnom vođstvu Republike Srpske (Karadžić, Plavšić, Krajišnik), kao i brojnim visokim oficirima VRS-a koji su bili potčinjeni Mladiću, logično je očekivati da će Mladić, između ostalog, biti osuđen za ratne zločine u brojnim opštinama od Bosanske krajine do istočne Bosne, zatim za zločine nad civilima tokom opsade Sarajeva te naposljetku za genocid u Srebrenici. Kad je o kazni riječ, pitanje je da li će biti izrečena doživotna robija ili višedecenijska zatvorska kazna (od 30 do 40 godina, recimo), koja u praksi takođe predstavlja doživotnu robiju.

Što se tzv. hercegbosanske šestorke tiče, tu je stvar kompleksnija. Najprije, svi oni su već toliko dugo u pritvoru da će neki od njih vjerovatno odmah nakon izricanja presude biti pušteni na slobodu jer će se ispostaviti da su odslužili barem dvije trećine svoje kazne. Takođe, imajući u vidu dosadašnju praksu Tribunala i nekoliko slučajeva kad je u žalbenim postupcima dolazilo do drastične revizije uvida predočenih u prvostepenoj, ovdje je teže procijeniti šta će konkretno da stoji u konačnoj presudi. Neko ciničan bi rekao da je jedino pitanje zapravo to da li će Prlić, Stojić, Praljak i Petković uopšte ostati u zatvoru nakon presude jer bi neko signifikantno smanjivanje kazne suštinski značilo da su kroz pritvor već “ispucali” robiju. Za Ćorića i naročito Pušića je gotovo izvjesno da mogu da računaju da se vraćaju kućama.

Izvan priče o konkretnim procesima i osumnjičenicima, odnosno osuđenicima, tu postoje još dva pitanja. S jedne strane, neki očekuju da bi Mladić, za razliku od Karadžića, mogao biti (prvostepeno) osuđen i po tački genocida za zločine iz 1992. godine, dok s druge strane iz Hrvatske dolaze snažne bojazni od eventualnih posljedica eventualne pravosnažne presude o “udruženom zločinačkom poduhvatu” koji su sa osuđenom šestorkom sproveli, između ostalih, i Gojko Šušak te Franjo Tuđman. Bilo kako bilo, odgovori na ta pitanja stižu uskoro. Iz perspektive društava, međutim, koja funkcionišu u zemljama nastalim u ratovima koji su pratili raspad Jugoslavije, valjalo bi postaviti i neka druga pitanja. Kakve su posljedice djelovanja Tribunala? Kako graditi budućnost sa sviješću o presudama? Kako iskoristiti baštinu Tribunala da se usprkos svemu napravi temelj za neki ljudski odnos spram svih žrtava?

U tom smislu, vrijedi se zapravo vratiti u prvu polovinu devedesetih, u vrijeme kad rat u Bosni i Hercegovini bjesni i kad je svijet zgrožen razmjerom i okrutnošću zločina. Sve se to zbiva nekoliko godina nakon pada Berlinskog zida, nakon bučno najavljivanog “kraja historije”, konačne pobjede demokratije, liberalizma i ljudskih prava. Ratovi koji su pratili raspad Jugoslavije bili su uopšte moguće samo zarad raspada dotad postojećeg svjetskog poretka. Zbog pritiska javnosti u svojim zemljama, lideri najvećih zapadnih sila odlučuju zapravo da ustoliče Tribunal kao neku vrstu simboličke instance koja će da onemogući da zlo ostane nekažnjeno.

Tribunal je inicijalno zamišljen kao nadležan samo za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (otud i slovo “Y” u famoznoj skraćenici ICTY), poslije je tu uključena i Ruanda, ali ideja je bila da se presedan iskoristi i da UN utemelji stalni međunarodni sud koji će da sankcioniše ratne zločine počinjene bilo gdje u svijetu. U cijelu stvar se, međutim, logično upliću geopolitika i realpolitika te uskoro i ICTY čak i za zemlje koje su ga osnovale postaje neka vrsta neprijatnog podsjećanja na period “interregnuma” u međunarodnoj politici. Obaveza saradnje sa Tribunalom neko vrijeme je korištena kao “batina” u napredovanju Hrvatske i Srbije ka evropskim integracijama, no nakon hapšenja svih bjegunaca i to je prestalo. Započelo je čekanje da se procesi okončaju, pa da neko ugasi svjetlo i zaključa vrata. Kad se bude povlačila crta ispod rada Tribunala, po svoj prilici će valjati izbjeći i pretjerano pozitivne i pretjerano negativne tonove u bilansu. Neki ljudi koji su zaslužili kaznu su kažnjeni, pa ako i nije postignuto mnogo više, ni to nije zanemarivo. S druge strane, prikupljena historijska i dokumentarna građa može da se pokaže kao vrlo dragocjena.

Ako bismo pravili analogije s nekim drugim ratovima, možda je i prerano očekivati da u svim ovim zavađenim društvima postoji neki konsenzus o svemu šta se desilo. To ostaje nešto što će možda lakše da dosegnu buduće generacije. A dokumenti i druga građa koju je prikupio Tribunal tu mogu da budu od pomoći. S tim što kraj Tribunala ne bi smio da označi i kraj angažmana lokalnih pravosuđa kad je riječ o događajima iz devedesetih. Uostalom, barem ta fraza je ponovljena milion puta: Ratni zločini ne zastarijevaju.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu održavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala

(Vijesti.ba / Oslobođenje)


Komentari - Ukupno 7

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
Prikaži još