06.10.2017. / 17:01h Komentari - Nihad Hebibović za Vijesti.ba

Uoči novog susreta Dodika i Čovića – BiH nikad jača

Uoči novog susreta Dodika i Čovića – BiH nikad jača
Kada su Sjedinjene Američke Države početkom ove godine prikovale Milorada Dodika na crnu listu State Departmenta, buljuci domaćih novinara bezuspješno su pokušavali da od lidera HDZ-a Dragana Čovića, dobiju bilo kakav komentar na sankcioniranje njegovog strateškog partnera od strane Sjedinjenih Američkih Država.

Kada su Sjedinjene Američke Države početkom ove godine prikovale Milorada Dodika na crnu listu State Departmenta, buljuci domaćih novinara bezuspješno su pokušavali da od lidera HDZ-a Dragana Čovića, dobiju bilo kakav komentar na sankcioniranje njegovog strateškog partnera od strane Sjedinjenih Američkih Država.
 
Čović, kao pravi i istinski prijatelj Milorada Dodika, o političkom stradanju svog partnera i prijatelja nije htio govoriti u medijima, nego se zaputio put Banjaluke, da se, valjda, na licu mjesta uvjeri u duševno zdravlje Milorada Dodika. Čovićeva šutnja svakako je bila razumljiva i opravdana kao i njegov posjet uzdrmanom Dodiku. Njegova tadašnja posjeta Dodiku bila je moralno-politička obaveza. Da Čović nije pohodio Dodika, to bi sa njegove strane uistinu bilo nekorektno ali i nezrelo, a svima je jasno da Čović jeste sve, samo nije nezreo političar.
 
U međuvremenu, Milorad Dodik se predano bacio na popravljanje svoga ugleda u međunarodnim krugovima. Iako mu suštinski ništa od toga nije pošlo za rukom, osim što je utvrdio svoj ugled u ekstremno-desničarskim krugovima u Evropi, Dodik je nizom poteza, između ostalog i otužnim tajanstvenim pismima američkom predsjedniku, ali i suspenzijom referenduma o Sudstvu i Tužilaštvu, čemu je prethodilo odustajanje od najavljenog referneduma o NATO-u, ka Zapadu poslao jednu vrstu signala - signala koji hoće kazati da se on sam, ali i vlast koju predvodi, vratila u okvire zakonitosti i poštivanja međunarodnih ugovora. 
 
Pa ipak, znajući da politika povlačenja ima dvije strane, onu dobru koja je oličena prije svega u eventualnoj mogućnosti ukidanja sankcija i onu lošu koja može rezultirati gubitkom povjerenja kod razočaranih građana koje je Dodik prethodno uvjerio u realnost i ostvarivost svojih referendumskih perspektiva - dakle uviđajući i pozitivne i negativne segmente politike povlačenja, Dodik je da bi neutralizirao negativne efekte povinovanja volji međunarodne zajednice nastavio da na simboličkom nivou podgrijava ulje na vatri i pokazuje da je još uvijek politički živ -  prvo putem političkih deklaracija koje čudnog li čuda u prvom redu imaju za cilj očuvanje kulturološkog pa tek onda svakog drugog identiteta RS.-a, pa onda zatim izjavama o Banjaluci i Beogradu kao integralnom dijelu jedne države, te snovima o odcjepljenjima i razlazima.
 
Dodik jednostavno zna da ono što je nazivao sudbonosnim po pitanje opstanka Republike Srpske, a tada je za Dodika referendum o Sudstvu i Tužilaštvu bilo sudbonosno pitanje za RS, ne može tek tako baciti u kantu za smeće a da sa druge strane sluđenoj javnosti ne ponudi kakvu takvu satisfakciju u vidu odcjepljenja i razlaza.
 
Međutim, ono što je danas bitnije nego prije pola godine, kada je Čović pohodio ranjenog Dodika,  jeste činjenica da je Dodik još više politički slabiji nego tad.
 
To slabljenje nije došlo izvana nego iznutra, iz same Narodne Skupštine Republike Srpske, koja je pukom upotrebom sile, odnosno policije, spriječila opoziciju da dnevni red Narodne skupštine uvrsti raspravu o revizorskom izvještaju, koji svjedoči o katastrofalnim posljedicama vladavine SNSD- a u RS-u.
 
Sam predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, Dodikov parnter u RS-u Nedeljko Čubrilović, nakon brojnih izjava da u Narodnu skupštinu nije pozivao policiju ostao je raskrinkan jednim običnim video zapisom na kojem se jasno vidi da je vođstvo NSRS i doista pozvalo policiju sa ciljem da predstavnike opozicije izbace iz parlamentarnih klupa, što je neviđen skandal na tlu Evrope.
 
Tako su danas Dodik i Čubrilović primorani da  javnost RS-a i dalje ubjeđuju da u revizorskom izvještaju nema ništa sporno, i da je potrebno pozvati policiju u NSRS da izbaci predstavnike opozicije iz parlamenta ako i dalje budu insistirali na tome izvještaju.
 
Dakle, što bi narod kazao Dodiku su "došle vile očima" pa mu je u borbi protiv opozicije sada potrebna policija i to ne na ulici nego u samoj Narodnoj Skupštini Republike Srpske.
 
Sav očaj takve pozicije  nije mogao ostati neprimjećen od strane njegovog strateškog partnera Dragana Čovića, koji baš kao i zimus, kada je prijatelju bilo do tada najteže, ponovo žuri u Banjaluku - indikativno, u onom trenutku kada Dodik još samo uz pomoć policije uspjeva da prikrije stravične dubioze u budžetu Republike Srpske.
 
Odlazi Čović da se ponovo u teškim trenucima sastane sa onim u koga je položio tako velike nade u zajedničko podrivanje države, kako bi putem jednog takvog udruženog pritiska izdejstvovao određene beneficije za vlastite političke pozicije. Čoviću, nema sumnje nimalo ne odgovara slabljenje Dodika u bilo kojem smislu, jer što je jači Dodik, jači su po logici Čovićevih interesa i njegovi zahtjevi koji u kranjem cilju, barem iz njegove perspektive ne moraju nužno voditi razbijanju države, ali svakako mogu pomoći u daljoj fragmentaciji i podjelama što je u ovom trenutku i za jednog i za drugog primarni interes.
 
Dok lider HDZ-a sa jedne strane poziva na smirivanje političkih tenzija u BiH, sa druge strane upravo u trenutku kada Dodik iz očaja i iz vlastitih snova na teren političke realnosti lansira priče o odcjepljenjima i razlazima, on istovremeno  sa ovom posjetom legitimira te Dodikove poruke. Nekoga ko nije upućen u bh. političke prilike moglo bi zbuniti to kako se u isto vrijeme može pozivati na smirivanje tenzija i legitimirati priča o odcjepljenju jednog dijela države, ali to bi dakako moglo zbuniti samo neupućenog, jer nije prvi a vjerovatno ni zadnji put da tome svjedočimo.
 
Međutim ovdje je bitno ukazati na jednu stvar. Do sada su tzv "političko Sarajevo" i ono što se kolokvijalno naziva probosanskim snagama, na ove indikativne i tempirane susrete Dodika i Čovića regirali sasvim pogrešno, osuđujući ih, ili u najblažem smislu tvrdeći da politka dvojice protiv jednog nije dobra. Upravo takav pristup ovom savezništvu nije dobar,  jer posve je normalno da se dvojica slabijih udružuju protiv jačeg.
 
Treba naime znati to da sve dok Dodik i Ćović sinhronizirano djeluju da BiH nije u nikakvoj realnoj opasnosti. Onog trenutka kada probosanake snage u cilju očuvanja integriteta države  osjete potrebu da im treba jedan od ove dvojice ili neki drugi predstavnik koji će danas - sutra doći umjesto Dodika i Čovića, to će značiti da je pozicija Bosne i Hercegovine oslabila, i da je probosanskim snagama u cilju očuvanja integriteta države potrebno da pridobiju jednog od ove dvojice. Stoga Dodikove i Čovićeve susrete treba shvatiti kao izraz slabosti i nemoći da rasture državu koju su već proglasili propalom. Otkud onda toliki napori u cilju rasturanja, ako je već propala..?
 
Prema tome treba razumijeti savezništvo Dodika i Čovića. Ono je sasvim normalna stvar. Sa jedne strane dokaz stabilnosti i nedjeljivosti Bosne i Hercegovine, a sa druge strane izraz očaja i nemoći. Neka Dodik i Čović nastave saradnju koja im je potrebna.  Ona je potrebna i Bosni i Hercegovini. Onog trenutka kada Čović naspusti Dodika, BiH će se naći u opasnosti jer bi to moglo značiti da Čović sagovornika  za podjelu BiH nije našao u Banjaluci nego u Sarajevu. Dakle, smirimo tenzije. BiH je nikad jača.

(Vijesti.ba)