03.10.2017. / 21:41h Komentari - Faris Čengić za Vijesti.ba

Opozicija u našim zemljama

Opozicija u našim zemljama
Vrsta kritike koju baštini opozicija na našim prostorima je egzotični bućkuriš koji bi se najprije mogao nazvati moralistički negativizam. Zašto? U takvoj kritici govori se o onome što vlast nije učinila a trebala je, ono što nije učinjeno ili je učinjeno pogrešno tretira se u kategoriji velikih grijehova ili moralno degutatnih poteza, a subjekt takvog ponašanja je civilizacijski kompromitovan entitet koji i ne zna drukčije i kojem je suđeno da bude izvrnut i zao. Ovdje je precizirana kritika opozicije ljevičarsko-građanske orijentacije no i desničarsko-narodnjačka opozicija se slično ponašala u rijetkim trenucima kada nisu bili na vlasti - uz određene izmjene, osnovna konstrukcija kritike se drži, samo se napada iz suprotnih pozicija.

Vrsta kritike koju baštini opozicija na našim prostorima je egzotični bućkuriš koji bi se najprije mogao nazvati moralistički negativizam. Zašto? U takvoj kritici govori se o onome što vlast nije učinila a trebala je, ono što nije učinjeno ili je učinjeno pogrešno tretira se u kategoriji velikih grijehova ili moralno degutatnih poteza, a subjekt takvog ponašanja je civilizacijski kompromitovan entitet koji i ne zna drukčije i kojem je suđeno da bude izvrnut i zao. Ovdje je precizirana kritika opozicije ljevičarsko-građanske orijentacije no i desničarsko-narodnjačka opozicija se slično ponašala u rijetkim trenucima kada nisu bili na vlasti - uz određene izmjene, osnovna konstrukcija kritike se drži, samo se napada iz suprotnih pozicija.

Mi ćemo se u ovom tekstu skoncentrisati na prvi dio karakterizacije. Druga dva dijela su možda  zanimljiviji i slikovitiji, no to su velike i komplikovane teme koje treba drukčije tretirati. U nastavku teksta ću se truditi da se pozivam na njih samo kada to bude neophodno bez pokušaja analize.

Dakle, govorimo o onome što vlast nije učinila a trebala je. S obzirom da se očigledno radi o ocjenjivanju velike mase poteza stranaka na vlasti, takva kritika je usko vezana uz postojeće standarde, navike građana, te situacije u državi i van nje na koje se kritičari mogu ugledati  (u tom se smislu opozicija bavi svetom i teškom umjetnosću  upoređivanja).
Pogledajte samo reference koje se svakodnevno koriste pa će vam biti jasno koliko je prethodna definicija bitna: „Na Zapadu je to nedopustivo“, „ Nema grada na svijetu koji nema vode“, „Ovakve stvari da se događaju  u XXI vijeku“, „Dotrajale kosilice i prljave kombinezone naših komunalaca sam gledala u DDR-u prije 40 godina“, „Tito je izgradio puteve do pedesete“...

Problem sa ovakvim poređenjima je taj što su dozlaboga poopštena i očigledno podložna divljim interpretacijama i političkim manipulacijama. Tako da je i kritika koja se bazira na tome (a vezana je očigledno za onaj spomenuti civilizacijski i istorijski aspekt) jednako divlja i pogrešna.

Da bismo barem malo umanjili arbitrarnost i suzili predmet našeg interesovanja, ekstremni slučaj (po svim navedenim parametrima) kakav je dugotrajna, što noćna što dnevna, nestašica vode u Sarajevu zanimljiv je za razmatranje: dugogodišnji standard za relativno veliki i pritom glavni grad jedne države je dvadestečetverosatna tekuća i pitka voda, ljudi su naviknutni na to, te je u svakom gradu na svijetu (tako se misli) takva usluga neprikosnovena.

U odnosu na takav, rekli smo ekstreman, slučaj mnogo je komplikovanije govoriti o drugim, manjim problemima jer je tada neuporedivo lakše relativizirati stvari od strane pozicije pošto ljudima rješenja nisu toliko bitna, ne zavise direktno od njih a standardi su mnogo teže ustanovljeni i internalizirani. Ovakva nestašica vode je jako dobar, za naše potrebe grandiozan, primjer.

Pregled reakcija i poteza opozicije po ovom pitanju nam govori sijedeće (kao primjer su uzete  reakcije Naše Starnke i dijelom SDP-a. Dio reakcija koje nam mogu biti od koristi je naveden na sljedećim web siteovima  http://www.nasastranka.ba/nasa-stranka-hronologija-borbe-za-vodu/, http://www.nap.ba/new/vijest.php?id=39075 ):

Očigledno je da je njihova kritika usmjerena na kritiku postojećeg stanja stvari u odnosu na neki pretpostavljeni standard i ideal. Ponovo se vidi koliko je naš primjer nestašice vode dobar zato što je tekuća voda odlično shvatljiv i generalno prihvaćen ideal. Kritika koja kaže da treba biti vode i da se moraju preduzeti sve mjere kako bi se ona obezbijedila je potrebna i samorazumljiva. Ona mora biti dio svakog opozicionog stava i dotle je sve u redu sa stavovima i ponašanjem naše opozicije.

No, da bi karakter političke opozicije bio kompletan, da bi ona zaista predstavljala alternativu i doprinijela boljitku sistema, neophodno je dodati još dva dijela koji suštinski i nisu kritika pozicije nego govore o opoziciji:

Prvi se odnosi na personifikacije ljudi u okviru opozicionih stranaka koji će sutra, kada budu dobili vlast, biti kadri obnašati funkcije za koje se bore. Zaista ne shvatam kako opozicione stranke ne vide ovo samorazumljivo i u uspješnim zapadnim državama prihvaćeno pravilo. Pa zar nije potpuno jasno da promovirana osoba-opozicionar mora pružiti alternativu u krvi i mesu, da glasači i nevladine organizacije moraju prepoznati nekoga ko će biti u stanju konkretno riješiti njihove probleme ( u ovom slučaju nestašicu vode). Ta osoba mora znati o čemu govori i ubijediti ljude da je upravo on/ona taj/ta koji/a je prava osoba za rješenje problema. Ovakva situacija najviše podsjeća na konkurs za posao - ljudi govore šta su do sada radili i šta planiraju uraditi a mi glasači i udruge to vagamo i konačno donosimo odluku. Ne znam šta je tu problematično i upitno, to se mora raditi na takav način ali su naši opozicionari po tom pitanju inertni. Niko na ovom mjestu ne može ovakav stav proglasiti naivnim i reći da korumpirana i nesposobna vlast svakako postavlja svoje ljude po sopstvenim zamislima ili interesima i da uopšte nije bitno ko će doći na vlast, uvijek će to oni tako raditi. U tom smislu se glasači (uz opoziciju) amnestiraju i oduzima im se moć koju imaju. Upravo je narod taj koji odlučuje a na opoziciji je da ponudi dobre i prepoznatljive alternative koje će ih dovesti na vlast.

E sad ako je to tako, zašto to opozicija ne radi? Tri su moguća odgovora: ili ne znaju da tako treba, ili nemaju kompetetnih i političnih ljudi, ili im ovakva situaciju odgovara. Sva tri razloga imaju svoje mjesto u kompleksnom odgovoru.

Izrasli iz komunističkog opšteg govora kojem su u srži sjednice, komiteti i lik „novog čovjeka“ oni ne znaju izaći iz takvog kalupa (SDP je sljednica KP a ni ostale „lijeve“stranke nisu daleko od takvog svjetonazora) i razmišljati o praktičnim i konkretnim stvarima. Daleko od toga da komunisti nisu znali praktično raditi no je politika bila bitno drukčija, uostalom kao i čitav ostatak setup-a koji se odnosi na pravo, ekonomiju i drugo. U takvim okvirima je pažljivo njegovani onovremeni image i karakter komunističkih vladara imao smisla, danas ga nema.  Dodatno, ljudi koje danas gledamo kao perjanice ljevičarske opozicije nikako nisu sljedbenici kvalitetnih i praktičnih ljudi iz komunizma. Oni su svoje zamišljene prethodnike mogli  samo gledati na TV-u, uz rijetke izuzetke nisu im mogli priči, kamoli da nešto nauče od njih. Nema tu kontinuiteta, to je laž, i to laž najgore vrste u kojoj sudionici i ne znaju da lažu pa su u tom smislu još veći problem.

To je vezano i za sljedeću tačku, za ljude koji bi mogli raditi konkretne poslove i predstaviti se kao kvalitetna alternativa – jednostavno ih nema, ili ih ima par. Nisu ih ljevičarski prethodnici izgradili u posljeratnom periodu. Učili su mladi opozicionari od priučenih ljevičara koji su se tu zatekli kao i od desničarskih vlasti, a veoma  malo su imali prilika da se praktično iskažu. Konsekventno, desničarski kadrovi bačeni u vatru političke pragme i institucija su, u prosjeku, znatno kvalitetniji.

Treća tačka: fino je biti civilizovana građanska opozicija (opet ona tema s početka, nažalost nisam uspio održati obećanje da je neću često spominjati), hodati po svijetu i zapadnim ambasadama i govoriti kako je u BiH sve loše i kako su za to krivi nacionalisti iz sva tri naroda. Također, ugodno je ćaskati uz čaj sa finom gospodom i damama u Beču ili Parizu a pritom da niko ne traži tvoju odgovornost. Odgovornost, naravno, leži na njima, pokvarenjacima i nesposobljakovićima iz vladajućih stranaka i tako će biti do vijeka, sve dok smo MI opozicija.

Da se sada vratimo na drugi nedostajući dio opozicionog karaktera. Radi se o mjerama koje bi oni preduzeli u slučaju da osvoje vlast. Ljudi trebaju znati osnovne stavove do kojih opozicione stranke i ljudi koji ih predstavljaju drže. Iako takvi stavovi nužno moraju biti jednostavni i rezolutni zbog prosječnog  glasača, to nikako ne znači da je proces njihovog donošenja isto tako jednostavan i određen. Svaki takav stav mora proći sito i rešeto unutarstranačke diskusije i usaglašavanja različitih organa stranke, nevladinih organizacija i drugih zainteresovanih entiteta. Takvi stavovi moraju biti u okvirima osnovnih ideoloških odrednica stranaka i nikako ne smiju iskakati iz kompletne koherentne slike - tako da npr. obećanja za popravku infrastrukture budu u skladu sa budžetom i drugim planiranim javnim troškovima.

Da se u prethodnom smislu vratimo na naš konkretni problem vodosnabdijevanja u Sarajevu: jedan od takvih bitnih entiteta je komisija za infrastrukturu Skupštine Kantona Sarajevo. O toj komisiji gotovo da niko ništa ne zna i sigurno je da se uopšte ne spominje u medijima. Radi se o međustranačkoj komisiji koja je tu da kontroliše, prati i kritikuje rad Vlade po pitanjima infrastrukture kao i da predlaže korake koji se trebaju učiniti za bolje funkcionisanje sistema. Ta komisija, na osnovu informacija sa web site-a Skupštine Kantona Sarajevo nikada se nije sastala. (Čak-šta-više, od svih skupštinskih komisija, kojih ima desetak, samo se jedna sastala, ona za turizam i to 2015.) Na web stranici nema informacija da li su opozicionari tražili da se komisija sastane. Ja ću zaključiti da nisu s obzirom da se to ne spominje niti na web stranicama opozicionih stranaka. S druge strane, ako vladajući neće da se komisija sastaje, može to proći i bez njih ali zastupnici moraju biti upoznati sa detaljima projekata, moraju praviti izvješća i preporuke. Oni moraju znati šta učiniti sa vodovodom i ne može se poslije tri godine rada Skupštine govoriti o ekspertima koji su trebali doći na sjednicu  da ponude svoja rješenja kao što su neki opozicioni poslanici nedavno govorili da treba. Opozicija je tu jednako neodgovorna kao i pozicija, nisu radili svoj posao.

Vladajuća većina u našim neuređenim skupštinama može spriječiti sastanak komisije i neodobriti  studiju i pisanje izvještaja komisiji, ali ako je Vlada ta koja onemogućava takve aktivnosti, javnost mora biti upoznata s tim i to se mora glasno iznijeti kao primjer korištenja nedemokratskih metoda i sprečavanja opozicije da radi svoj posao.

Rad članova komisije na konkretnom problemu (Vodovoda u ovom slučaju) može odabranim ljudima biti od velike koristi vezano za upoznavanje sa situacijom i konsekventno dovesti do kvalitetne rasprave o situaciji s vodom i prijedloga pravih rješenja. Komisija, ma koliko pomagala Vladi da riješi problem, pomaže i opoziciji da ojača sopstvene kapacitete i ugled.
Iz navedenog primjera rada komisije, kritika i kontrola vlasti dobija potpuno drukčiju dimenziju: ljudi koji imaju znanje i plan sanacije problema vodosnabdijevanja mogu konkretno kritikovati rad vlasti iz dana u dan. Njihova kritika nikada nije generalna dok je u isto vrijeme pravovremena te ne dopušta ovo što imamo danas - proš'o voz pa sad trči za njim. Ko će sada popraviti sve što je pokvareno u zadnjih 15 godine od kada je krenulo nizbrdo?

Da se još jednom vratimo na generalne probleme naših politika i ponovo na one teme s početka za koje sam obećao da ih neću tretirati: veliki problem koji postoji vezano za opoziciju i njen angažman je ideološki jaz između takozvanih ljevičara i desničara koji postoji u našim društvima. Svima je ovdje jasno da ideološka ili nacionalna kritika veoma brzo svrstava ljude u „torove“ i da ne postoji ništa što se može reći ili uraditi što će ljude natjerati da ne glasaju za svoje kada se povuku takvi argumenti. Ljevičarska opozicija se koristi istom metodom kada treba svoje ideološke pristalice utjerari u tor iako se to najbolje ne vidi; no ni nacionalisti ne vide da to radi njihova kritika. Određenje desničara nemoralnim i civilizacijski problematičnim se ističe u tu svrhu, na stranu što sami lideri lijevih stranaka vjeruju  u ta određenja. Šta se može uraditi na tom polju?

Pravovremena i konkretna kritika po predstavljenom modelu iznesena od strane izraslih i kompetentnih ljudi, predstavnika opozicije, može pomoći da se premosti ideološki jaz koji postoji između različitih dijelova populacije. Prebacujući akcenat na drugo polje, ono konkretnih poboljšanja životnih uslova, ono koje bi trebalo biti bitno ljudima u (nevanrednoj) situaciji, mogu se dobiti mnogi glasači. Ovo nije generalno pravilo ali se treba boriti za svakog glasača pa će barem oni neodlučni, oni koji mogu dati glas i lijevoj i desnoj opciji biti pridobijeni .

Druga preporuka se odnosi na pljuvanje i vrijeđanje pozicije iz perspektive moralne premoći i više civilizacijske pozicije. To je pogrešna taktika. To samo može otjerati borderline glasače ili oni jednostavno neće izaći na izbore. Glasači desničari se dodatno zbijaju u torove.Takva kritika daje plodove jednom u 3-4 mandata i to samo onda kada pozicija opasno ode stranputicom i kada postoji generalni konsenzus da su pogrešni i loši. Ne može se na tome temeljiti opšta strategija stranaka.

Treće se odnosi na osnovna ideološka opredjeljenja stranaka - ona moraju biti daleko šira i pokušati da akomodiraju razne ideološke i nacionalne pozicije glasače. Te pozicije se nikako ne smiju shvatati kao trenutne i prelazne (famozni „izmanipulisani glasači“) nego baš onako kako se u današnjem političkom ozračju otjelovljuju. Sistemska rješenja autonomije manjih grupa ili veća prava religijskih zajednica moraju biti interni dijelovi takvih stavova. Ako se to ne može postići, barem bi trebali prestati na sav glas vikati kako nikada neće praviti koalicije sa nacionalnim strankama. Nacionalne stranke nisu u koliziji sa idejom demokratije te one mogu u koaliciji insistirati na svojim vrijednostima dok građanske stranke u isto vrijeme insistiraju na svojim. Od toga mogu imati mnogo više koristi nego štete, a i mi svi zajedno s njima.


Piše: Faris Čengić

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.


(Vijesti.ba)


Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!