28.09.2017. / 16:18h Komentari - Nihad Hebibović za Vijesti.ba

Rahmetli predsjednik Izetbegović bi bio za Gorana Čengića

Rahmetli predsjednik Izetbegović bi bio za Gorana Čengića
Nedavno mi je pripala mogu slobodno reći čast da upoznam jednog neobičnog a istovremeno sasvim običnog čovjeka, prije svega Bosanca i Hercegovca, i to pukim sticajem okolnosti. Preselio sam se u novi stan, a vlasnik tog stana je, odmah zatim iskazao potrebu da izvrši neku sitnu korekciju u stanu - minut, dva posla, pa ipak je za to bio potreban majstor. Pitao je da li će smetati da majstor uđe na par minuta i rutinski obavi taj dio posla, na što sam odgovorio da naravno neće.

Nedavno mi je pripala mogu slobodno reći čast da upoznam jednog neobičnog a istovremeno sasvim običnog čovjeka, prije svega Bosanca i Hercegovca, i to pukim sticajem okolnosti. Preselio sam se u novi stan, a vlasnik tog stana je, odmah zatim iskazao potrebu da izvrši neku sitnu korekciju u stanu - minut, dva posla, pa ipak je za to bio potreban majstor. Pitao je da li će smetati da majstor uđe na par minuta i rutinski obavi taj dio posla, na što sam odgovorio da naravno neće

U stan je ušao čovjek poznih godina i odmah sa vrata povikao ; "Pozdrav Domovini"!. Odovorio sam - Pozdrav. Odmah u prvi momenat, taj stariji čovjek, učinio mi se likom poznat, kao da sam ga ranije već negdje vidio. Po završetku posla, isti se odmah zaputio do izlaznih vrata, pa sam ga zaustavio s pitanjem:

 "Izvinite može li jedno pitanje? Jeste li Vi Rade, slavni borac, onaj što je sa rahmetli predsjednikom bio u Ženevi. Ona slavna pravoslavna brigada, što je Ratku Mladiću govorio da je četnik, i da nije Srbin"?

Čovjek je odgovorio potvrdno, a ja sam tek izrazio zadovoljstvo što sam imao priliku da ga upoznam.

Potom je prije nego što je izašao, upitao odakle sam, pa sam mu i kazao.

"Jah, jah znaju iz Konjica, iz Goražda, a iz Sarajeva kao ne znaju i neće da znaju", kazao je i pozdravio se, onako kao i pri ulasku, te otišao.

Prvih dana agresije na našu zemlju pripadnici Patriotske lige iz sarajevskog naselja Pofalići i dobrovoljci okupljali su se u kući Habiba Idrizovića, komandanta bataljona PL Pofalići. Početkom aprila '92. godine, Idrizovićevoj kući uputio se i komšija Radomir Rade Zoranović. Ugledao ga je rahmetli Zahir Panjeta i upozorio "na opasnost''. "Šta će on ovamo?" - pitali su se pofalićki dobrovoljci. Ali, Rade je rekao Idrizoviću zbog čega je došao.

''Vidim da se kod tebe okuplja neka vojska", rekao je Idrizoviću.

"Ja jesam Srbin, ali nisam četnik i neću s njima da učestvujem u ubijanju muslimana. Ako ova vojska, koja se kod tebe okuplja, nije muslimanska ili SDA-vojska, nego bosanska, hoću zajedno s vama da se borim protiv četnika", tako je tada govorio Zoranović koji se pridružio Armiji Republike Bosne i Hercegovine, i na neki način postao jedan od njenih simbola.

U januaru '93. Zoranović je dobio  veliko priznanje: određen je za člana naše delegacije na pregovorima u Ženevi. Bio je u sastavu naše tročlane vojne delegacije koju su, osim njega, sačinjavali Sefer Halilović i Stjepan Šiber.

U istoriji Ujedinjenih nacija nikada prije nije se dogodilo da u državnoj delegaciji učestvuje običan vojnik, bez čina i to - ranjen. Tokom pregovora u kojima su učestvovale same vojne delegacije, Zoranović je bio "kost u grlu'' Ratku Mladiću. 

"Kad god bi Mladić našu Armiju nazvao muslimanskom, odmah bi zvanično protestovao Sefer Halilović i govorio da ovo nije muslimanska armija, nego bosanska, što potvrđuje i sastav delegacije'', govorio je u svojim poslijeratnim sjećanjima Zoranović

A na plenarnim sjednicama Zoranović se oštro suprotstavljao Radovanu Karadžiću. Kada je na jednoj od tih sjednica Karadžić rekao da on predstavlja "srpski narod u Bosni", reagovao je Zoranović riječima: "Ti i Mladić predstavljate samo četnike i to dobro ih predstavljate, a ja i ovakvi kao ja predstavljamo srpski narod u Bosni."

U Ženevi, a kasnije u Bonu, Zoranović je kao borac Armije RBiH i Srbin bio u centru pažnje svjetskih medija. Davao je intervjue vodećim svjetskim televizijskim kućama i listovima.

Zbog čega se danas zgodno prisjetiti Zoranovića? Članovi Općinskog vijeća Novo Sarajevo donijeli su odluku o imenu nove sportske dvorane na Grbavici koja će se zvati "Novo Sarajevo". Konačan naziv je usvojen sa 17 glasova za, 12 glasova protiv i jednim suzdržanim. Prvobitna inicijativa da dvorana nosi ime po Goranu Čengiću, nažalost odbačena je.

Goran Čengić bio je poznat kao jedan od najboljih rukometaša koji je pored nastupa za reprezentaciju svoje vrijeme proveo u Crvenoj zvezdi i Bosni. Stradao je početkom opsade Sarajeva kada je 14. juna 1992. godine od velikosrpskih ubica bezuspješno pokušao spasiti komšiju Husniju Ćerimagića. Nakon hapšenja, obojicu je na Trebević odveo i ubio danas osuđeni ratni zločinac Veselin Vlahović Batko.

Zaista je neshvatljivo i nerazumno zbog čega su članovi Općinskog vijeća Novo Sarajevo, prilikom davanja imena jednoj dvorani, prednost dali bezličnom nazivu dvorane "Novo Sarajevo", ispred imena heroja i pravednika Gorana Čengića. 

Teško je i povjerovati da ljudi koji su glasali za takvu odluku i koji su danas, barem po društvenim mrežama izvrgnuti javnom ruglu, ( očito je da nigdje drugo i ne mogu biti izrugivani), imaju nešto protiv samog lika i djela Gorana Čengića. Nekako je lakše vjerovati da su inicijativu odbacili iz čistog inata, jer ona potiče iz opozicionih redova. Kažem, lakše je u to vjerovati nego u suprotno, pa ih to ipak ne amnestira od odgovornosti, odnosno od neimanja elementarnog poštenja i osjećaja za pravdu.

Da su pomenuti vijećnici imali na umu danas već zaboravljenog Zoranovića, kojeg je rahtmetli predsjednik Alija Izetbegović cijenio, sigurno bi glasali drugačije, ali nisu, jer nisu Alija Izetbegović. Alija Izetbegović bi danas bio i za Gorana i za Radeta svakako.

(Vijesti.ba)