20.09.2017. / 21:41h Intervjui - Aleksandar Savanović za Vijesti.ba

Avanturom o referendumu koja je od početka bila osuđena na propast, nanesena je ogromna šteta RS

Avanturom o referendumu koja je od početka bila osuđena na propast, nanesena je ogromna šteta RS
Frapantna činjenica da organizatori referenduma ne razumiju elementarnu razliku između jedne institucije, tj zakona kojim se ona uspostavlja, i prakse te institucije, je izvanredan primjer diletantizma političkih elita u RS. Koji izrazito zabrinjava, jer, naravno, nije ograničen na ovaj slučaj. Stoga me ovakav ponižavajući rasplet ne iznenađuje. Od početka je bilo jasno da je ova politička avantura osuđena na propast, i pitanje je bilo, a i dalje jeste, samo to kolika će šteta biti nanesena Republici Srpskoj ovom neozbiljnošću. I da li bi neko trebalo da politički odgovara za to, kazao je u razgovoru za Vijesti.ba profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Aleksandar Savanović.

Frapantna činjenica da organizatori referenduma ne razumiju elementarnu razliku između jedne institucije, tj zakona kojim se ona uspostavlja, i prakse te institucije, je izvanredan primjer diletantizma političkih elita u RS. Koji izrazito zabrinjava, jer, naravno, nije ograničen na ovaj slučaj. Stoga me ovakav ponižavajući rasplet ne iznenađuje. Od početka je bilo jasno da je ova politička avantura osuđena na propast, i pitanje je bilo, a i dalje jeste, samo to kolika će šteta biti nanesena Republici Srpskoj ovom neozbiljnošću. I da li bi neko trebalo da politički odgovara za to, kazao je u razgovoru za Vijesti.ba profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Aleksandar Savanović.
 
VIJESTI.BA : Predsjednik  Republike Srpske  kazao je  da će se suspendovati referendum o Sudstvu i Tužilaštvu. Kako vi gledate na taj potez?

SAVANOVIĆ: Ja se ovdje neću upuštati u dnevnopolitičke razloge i motive koji su možda bili i glavni uzrok cijelog ovog slučaja. Fokusiraću se na načelne stvari. Taj je referendum od samog početka bio osuđen na propast, prije svega zbog pravnog diletantizma i nerazumijevanja osnovnih ustavnopravnih postulata od strane onih koji su kreirali tu akciju. Ona naročito dolazi do izražaja u pismu koje je tim povodom Predsjednik RS uputio UN. Mislim da bi Predsjednik RS trebao ozbiljno da se zapita o kompetenciji ljudi koji su ga uvukli u ovu avanturu. Naime, sve tri magistralne linije argumentacije, kojima je branjena ideja referenduma elementarno su pogrešne i, u krajnjim instancama apsurdne. Ja sam se konkretno bavio tim pitanjem u naučnom tekstu »Argumentacija referenduma« koji je prezentovan i objavljen 2016 na Institutu za međunarodnu politiku i ekonomiju u Beogradu. Ovdje mogu ukratko da skiciram o čemu se radi.

Naime, prva grupa argumenata predlagača odnosila se na tvrdnju da RS ima ustavno pravo da organizuje referendum. To je zapravo tačno, jer prema Ustavu RS, RS može da organizuje referendum o bilo čemu, iz prostog razloga što je to neobavezujući referendum – Narodna skupština ne mora da donese odluku kompatibilnu rezultatu referenduma, a ne mora uopšte ni da se očituje. Ono što ovdje nije bilo razumljeno je da su pravo na održavanje referenduma i pravo da se donese odluka po tom referendumu dvije potpuno različite stvari. RS ima pravo da organizuje referendum ali nema ingerenciju da unilaterano ukine sud i sužilaštvo BH, jer ti organi naprosto nisu u njenoj nadležnosti, niti ih je NSRS uspostavila. Elementarni je političkopravni diletantizam ne razumjeti tu razliku.

Druga argumentativna strategija odnosila se na tvrdnju da su ova tijela nametnuta prinudom i pritiskom međunarodne zajednice. To je takođe, po mom mišljenju tačno, ali takođe predstavlja elementarno nerazumijevanje funkcije i smisla pravnog poretka i ideje vladavine prava. Naime, tom logikom, niti jedan ugovor ne bi važio, jer je svaki donesen u uslovima pregovora, lobiranja, pritisaka i neke, manje ili veće, neravnoteže ugovornih strana. Kada date pristanak na jedan ugovor, vi ne možete unilateralno suspendovati taj ugovor, tvrdeći da ste bili prinuđeni. Osim toga, ovo je bestidna argumentacija po sebi, jer su upravo predstavnici SNSD-a glasali tada u Parlamentarnoj skupštini BH za uspostavljanje tih tijela, a sada se prave ludi i tvrde »mi smo to morali jer bi nas smijenili«.

 Treća argumentacija bila je vezana za tvrdnju da sud i tužilaštvo BH ne rade svoj posao korektno. To je po mom mišljenju sasvim tačno, i zaista su podaci, koje je tada iznio Predsjednik Republike, bili prima facie upozorenje. Posebno drastična razlika u broj presuđenih godina protiv Srba u odnosu na Bošnjake, koja očito stvara iskrivljenu sliku o ratu u BH. Ipak, ono što je šokantno u tome je da Predsjednik, a prije svega njegov pravni tim, izgleda da ne razumije razliku između suda kao institucije i prakse tog suda. Zakon o sudu i tužilaštvu je sasvim korektan, to je apstraktan zakon u kantovskom smislu, i on ni na koji način ne favorizuje Bošnjake u odnosu na Srbe. Ali praksa suda je zaista problematična i to je nešto protiv čega je RS trebala, a treba i dalje, da se bori. Frapantna činjenica da organizatori referenduma ne razumiju elementarnu razliku između jedne institucije, tj zakona kojim se ona uspostavlja, i prakse te institucije, je izvanredan primjer diletantizma političkih elita u RS. Koji izrazito zabrinjava, jer, naravno, nije ograničen na ovaj slučaj.

Stoga me ovakav ponižavajući rasplet ne iznenađuje. Od početka je bilo jasno da je ova politička avantura osuđena na propast, i pitanje je bilo, a i dalje jeste, samo to kolika će šteta biti nanesena Republici Srpskoj ovom neozbiljnošću. I da li bi neko trebalo da politički odgovara za to.
 
VIJESTI.BA: Često ističete da bi insistiranje na vladavini prava trebalo jedan od ključnih aspekata novije politike u Republici Srpskoj. Posljednja dešavanja u NSRS koja su došla kao posljedica ostavke ili političkog pritiska na glavnog revizora u RS-u, motivirali su i vlast i opoziciju da se upravo poziva na zakonitost i vladavinu prava, i to uz brojne optužbe jednih na račun drugih, te zbog ataka na institucije. Kako ste Vi vidjeli sve to?
 
SAVANOVIĆ:
Bojim se da je sve više pokazatelja da politička borba u RS izlazi izvan okvira normalnog političkog ponašanja i uobičajenih metoda i mehanizama političke borbe.  S jedne strane, vlast u RS smatra da joj to što ima većinu u parlamentu dopušta da radi šta hoće i ignoriše, ne samo norme političke pristojnosti i korektnosti, već čak i eksplicitne zakonske obaveze, kakva je, na primjer, obaveza odgovora na interpelaciju ili obaveza objavljivanja odluke o referendumu u Službenom glasniku. To opet stavlja opoziciju u situaciju da mora pribjeći tzv »abnormanim političkim ponašanjima« , da preuzmem tu kvalifikaciju koju je upotrebio jedan od najznačajnijih savremenih teoretičara demokratije – Robert Dal, da opiše sličnu situaciju. Naime, u parlamentarnoj praksi RS sasvim jasno se može prepoznati ono što se u političkoj teoriji naziva »tiranija većine«, - situacija u kojoj većina smatra da ima pravo da »pravilom većine« donosi odluke koje ne mogu biti donesene na takav način. Većina ne može donositi odluke o svemu, a u najmanju ruku mora se povinovati formalno-pravnim normativima. Na žalost, svjedoci smo da to nije uvijek slučaj. To je s jedne strane, posljedica odsustva demokratske političke kulture – nemojmo zaboraviti da smo mi mlada demokratija i da naši narodi nemaju dugu demokratsku tradiciju. Naprotiv, ovdje su demokratiji prethodili vijekovi podaništva raznim okupatorima. S druge strane, u pitanju je prosta bahatost vladajuće koalicije.  
 
VIJESTI.BA: Opozicija u Republici Srpskoj često je kritikovana zbog intertnosti. Pa ipak, za razliku od nekih drugih nivoa vlasti, opozicija u RS-u je izlazila na proteste, žustro protestvovala u Narodnoj skupštini. Vlast u RS-u je prinuđena da se brani, može se slobodno reći fabriciranjem neistina o političkim motivima opozicije. Poznaje li bh društvo ono što se zove konstruktivnom kritikom, bez da sada amnestiramo opoziciju RS-a za sve političke promašaje?
 
SAVANOVIĆ
: Moje je mišljenje da postojeća opozicija u RS nije pokazala kapacitet da donese promjene u RS. Istorijska šansa propuštena je 2014, na opštim a prije svega predsjedničkim izborima. Nakon toga nastupio je period agonije, lutanja i traženja identiteta koji još uvijek traje. U tom periodu ključna su dva događaja: Prvo, opozicija nije pokazala da je u stanju da kvalitetnije vrši vlast od trenutno vladajuće koalicije tamo gdje je osvojila povjerenje. Na primjer, opozicija je u vlasti na nivou države, i nije se pokazala sposobnom da provede neke od svojih magistralnih političkih platformi, kakva je npr. »borba protiv kriminala i korupcije«. Takođe, na lokalnom nivou, neki od opozicionih načelnika su, prema objektivnim pokazateljima (kakva je npr. rast zaduženosti opštine) među najgorima u zemlji.
 
Drugo, tranzicija s donedavnih lidera glavnih opozicionih stranaka SDS i PDP na njihove mlađe nasljednike nije dala očekivane rezultate. Naročito je u SDS nastao potpuni haos i gotovo da se može govoriti o raspadu stranke, a trenutni predsjednik SDS očito nije u stanju da pohvata konce i nametne se kao stranački autoritet. Bar u Krajni i izbornoj jedinici 3, gdje ja imam uvid, stanje na terenu je katastrofalno. SDS se gotovo raspala u Banjaluci, Gradišci i Prijedoru. Nažalost, bojim se da je time praktično zapečaćena sudbina onog što se još uvijek zove »Savez za promjene« na predstojećim izborima, i ja ne bih bio iznenađen da opozicija u RS doživi pravi debakl.

To samo po sebi ne mora biti nikakva tragedija, jer će otvoriti put za neke nove snage. Stvar ne treba gledati fatalistički: promjena u RS je neophodna, moguća i sigurno će se desiti, unatoč svim naporima režima da zaustavi vrijeme. Na političkom tržištu RS postoji ogroman prostor i neko će se pojaviti s jednim kvalitetnim političkim proizvodom da profitira u postojećem vakuumu. Moguće je na primjer, da to ne bude klasična politička stranka, već neko iz NGO. Recimo, ovo što rade ovi mladi ljudi iz RESTART-a, neke od njih poznajem kao moje studente s Fakulteta političkih nauka, djeluje kao smisleno i može biti sjeme nekog vjetra promjene. Ipak, i pored inteligentnog nastupa, njima očigledno nedostaje političkog iskustva za ozbiljnije političke zahvate u nekom skorijem periodu. Mislim da bi, u uslovima kakvi vladaju na političkoj sceni RS, ipak bilo neophodno da se snage koncentrišu oko nekog koncepta, pa ako hoćete i imena, koje ima malo više političkog iskustva i težine. Moguće je da se neka takva simbioza uskoro pojavi na političkoj sceni, i ja je zapravo prognoziram.
 
VIJESTI.BA: Zanimljiva je i reakcija javnosti na nešto povišen ton političke diskusije u RS-u. To je odmah protumačeno kao navodni "haos". U regionu, Evropi, a da ne kažemo svijetu, svjedočimo mnogo žešćim haotičnim diskusijama. Zašto je to kod nas spektakl i skandal?
 
SAVANOVIĆ:
To nije ništa novo i predstavlja dugogodišnju strategiju režima da proizvodnjom straha održi status kvo. Koliko smo već puta slušali kojekakve fatamorgane o obojenim i inim »revolucijama« koje se pripremaju »u nekom hotelu u Tuzli« ili »bedževima« koji se štampaju za zavjere »soroševaca«. Sjetimo se samo besmislica koje su širili kojekakvi opskurni likovi a-la-Karganović. U suštini, radi se o kratkoročnim spinovima kojima se pokušavaju delegitimizirati objektivno opravdani zahtjevi opozicije. Nažalost, u tome nečasno učestvuju mnogi, od armije kvazianalitičara do zaista sramne uloge RTRS-a. Na taj način RS je pretvorena u zatvoreno i, ja bih rekao zarobljeno društvo, u kome se svaka kritika anatemiše kao smrtni grijeh, a politički protivnik i neistomišljenik ne doživljava kao najnormalnija stvar u slobodnom svijetu, već kao sam antihrist. Termini koji se upotrebljavaju u svakodnevnom političkom diskursu govore sami za sebe: etiketirati nekog »izdajnikom« očito nije stvar uobičajene demokratske političke borbe, već poziv na odstrel.
 
VIJESTI.BA: Često se pominje bojazan od "makedonskog scenarija u RS"-u. Šta je to sporno u" makedonskom scenariju"?.Skupina stranaka okupljena u koaliciju na demokratski način i uz nedemokratske otpore je formirala vlast i okrenula tu zemlju putem EU integracija koje su bile u zastoju.
 
SAVANOVIĆ:
»Makedonski scenarij« je postao neka vrsta trenutno popularnog sinonima za tzv »obojene revolucije. U tom smislu je to jedna od omiljenih tema vladajućeg režima u RS. Samo po sebi to je potpuno besmisleno: demokratski proces i izbori u RS odvijaju se sasvim normalno u proceduralnom smislu. Ipak, kao što sam već rekao, kada se suoči s problemom tiranije većine, opozicija ima legitimno pravo da pribjegne alternativnim metodama borbe. Naravno, potrebno je jasno razgraničiti na šta se takve metode mogu primjeniti: to nije način na koji se može mijenjati ili osvajati vlast, već sredstvo da se većina prinudi da ostane unutar ustavnopravnog poretka i/ili da se riješi neko pitanje koje je na dnevnom redu a koje većina neopravdano ignoriše. Kao što je anomalija tiranija većine, tako je nedopustiva i tiranija manjine. Vlast se osvaja na izborima, ali to nije neograničena vlast i blanko dopuštenje da se radi šta se hoće. Predsjednik republike je svojevremeno rekao: »ja imam 43 poslanika, a vi svi ostali možete da drečite koliko hoćete«. Ta izjava je vrlo jasna ilustracija onoga što hoću da kažem kada stanje u RS opisujem terminom »tiranija većine«. Prema tome, stvar je vrlo jasna: ako »makedonski scenarij« shvatamo kao vaninstitucionalno mijenjanje vlasti, onda je to nedopustivo, i po mom mišljenju nerealno da se desi u RS. Ne vjerujem da bi bilo kakav pokušaj tog tipa dobio podršku naroda. Ali, ako »makedonski scenario« shvatamo kao poduhvat da se mobiliše javno mnijenje u svrhu pritiska na vlast da radi u skladu s zakonom, onda je to sasvim OK. Da li je taj poduhvat vođen od strane opozicije, NGO-sektora ili oboje ili nekog trećeg, sasvim je nevažno.
 
VIJESTI.BA: Kakve su Vaše procjene u kojem smjeru će razvijati politički odnosi i procesi u RS-u do izbora 2018.godine. Šta je ono što bi moglo i vlasti i opoziciji donijeti ključnu prednost pred sljedeće izbore. Da li je vlast iscrpila sve adute u korist svoje odbrane i šta je ono što opoziciji ostaje u korist političke ofanzive?
 
SAVANOVIĆ:
Stanje u RS je objektivno daleko od zadovoljavajućeg i pravo je čudo da se vladajuća koalicija održava. Očigledno, radi se o tome da trenutno nema na političkoj sceni aktera koji bi bio kapacitiran da ugrozi vladajuću koaliciju. Vlast opstaje ne toliko na osnovu rezultat svog rada, koliko na odsustvu ubjedljive i uvjerljive alternative. Opozicija je upala u neku vrstu apatije, i ostavlja utisak da ni sama ne vjeruje da može pobijediti. Njoj nedostaje ona vrsta energije koju je npr. g-din Dodik stvorio mobilišući glasače u izborima 2006. ili g-din Tadić u izborima 2014. Ali, kao što sam već rekao, uprkos tome alternativa će se neminovno prije ili kasnije pojaviti, ali sumnjam da će se to desiti kroz postojeće opozicione stranke. Možda će to biti promjena koja će ići kroz struktura samih vladajućih stranaka u nekoj vrsti smjene generacija. Ili neka vrsta manje formalne koalicije tipa MOSTA u Hrvatskoj ili »5 zvjezdica« u Italiji. Ili će to biti neki novi politički subjekt, koji bi bio u stanju da objedini još uvijek veliki broj kredibilnih ljudi koji ovdje postoje i kanališe nezadovoljstvo građana u pravcu promjena. Ostaje da se vidi.

Razgovarao: Nihad Hebibović

(Vijesti.ba)