14.09.2017. / 12:20h BiH - Dalibor Dado Milas

Kršćanstvo je jedino snažno kad je subverzivno pa čak i partizanski orijentirano

Kršćanstvo je jedino snažno kad je subverzivno pa čak i partizanski orijentirano
Dalibor Dado Milas bio je franjevac u Mostaru. Onda je 2014. nešto u njemu puklo.

Dalibor Dado Milas bio je franjevac u Mostaru. Onda je 2014. nešto u njemu puklo.

Milas je napustio ne samo red nego i Bosnu i Hercegovinu. Bio je nezadovoljan stanjem u državi, Crkvi, Mostaru, mnogim "krivim srastanjima". Danas u Grazu piše doktorat, prvi je "asländer" koji je postao predavač na jednom elitnom austrijskom učilištu, usput pomaže izbjeglicama. Milas će ubuduće pisati kolumnu u Expressu.
 
Bili ste franjevac, građanin BiH. Više niste. Zašto ste napustili red u kojemu ste proveli nekoliko lijepih godina? Zašto ste napustili državu?
 
Kao mladi franjevac u Mostaru sam dobio priliku raditi s mladim ljudima tog fantastičnoga grada. Nisam ja tu njima ništa pametovao ili docirao s neke uzvišene katedre... Jednostavno sam pokušavao biti i živjeti s njima. Iz tog druženja izrodilo se nekoliko fantastičnih inicijativa, kao što su, između ostalih, projekt organizirane pomoći mostarskim beskućnicima i socijalno ugroženim obiteljima (Minores) ili tjedni studentski susreti, koji su redovito privlačili više stotina mladih ljudi i sl.
 
Iako to danas sve više zvuči kao neka prepobožna floskula, moja jedina želja je bila pokušati primijeniti u stvarnosti ono u što sam vjerovao. Budući da sam i sam rođen i odgojen na ulici, moje prirodno obitavalište je bilo upravo na društvenoj margini. Jedino sam tamo bio 'svoj' i slobodan. Svoju teologiju čitam na ulici, a Boga prepoznajem samo u onima koji su ugroženi i odbačeni. To je jednostavno dio mene i drukčije ne mogu čak i kad bih pokušao.
 
No imali ste i političkih poteškoća?
 

U Mostaru sam se našao u problemima kad sam u svojoj tjednoj kolumni za jedan hercegovački portal doveo u pitanje političku vlast u Hercegovini i pozvao ih da se prestanu nadmudrivati i počnu raditi ono za što su bili iznadprosječno plaćeni. Zašto? Zato što mi je bilo jako teško gledati dvojicu beskućnika koji su umirali na ulici i svako malo se pozdravljati s mladim i kvalitetnim ljudima koji su, u nedostatku perspektive u BiH, bili prisiljeni kupovati jednosmjerne karte za Europu dok su se istovremeno nesposobna vlast u BiH i još destruktivnija opozicija natezali oko trivijalnih pitanja.
 
Moj se komentar, naravno, nije svidio 'stožernoj' stranci. Dobio sam epitete sarajevskog špijuna i stranog plaćenika te nebrojene prijetnje od onih koji su smatrali da Boga i Hrvate u BiH moraju obraniti upravo od mene – 'nacionalnog otpadnika'. No meni to uopće nije predstavljao problem. Ja sam svjestan da su 'vladajući' reagirali čisto instinktivno jer su htjeli sačuvati svoje položaje koji su njima i njihovim poslušnicima osiguravali pristojna financijska sredstva i političku moć.
 
Kad je stvar eskalirala?
 
Budući da su me u tom trenutku mnogi smatrali svojevrsnim Cheom Guevarom, što je meni zaista smetalo jer moja želja nije bila rušiti sustave i mijenjati vlast nego pomoći da mom narodu bude bolje, ja sam odjednom postao velika prijetnja. I to samo zato što sam doveo u pitanje one koji su 'neupitni'. Ali, kao što rekoh, meni ništa od toga nije predstavljalo problem. Problem je nastao kad se Uprava Franjevačke provincije u Mostaru ogradila od mene i od mojih riječi 'koje su zbunjivale vjernike'.
 
Prvo mi je bio zabranjen svaki oblik javnog istupanja, a potom je svaki moj potez bio dodatno analiziran i tretiran kao nešto 'sumnjivo'. Da stvar bude zanimljivija, iza mene nije bilo nikakvih financijskih, seksualnih ili nekih drugih skandala. Moja budućnost u Mostaru postala je jako neizvjesna, a da mi nitko nije znao reći što sam to zapravo pogrešno napravio ili rekao.
 
Kako su drugi franjevci reagirali na tu - možemo reći, hajku?

 
Kad je riječ o mom redovništvu, kad sam prvi put obukao franjevački habit, moj tadašnji odgojitelj i čovjek sveta života, fra Jozo Vasilj, jednom mi je rekao kako je život u bratstvu naša zaštita i utočište. Zahvaljujući braći koja stoje iza nas i koja nas podupiru, mi možemo poput akrobata hodati po žici i ne bojati se pada jer ispod nas čekaju braća koja su naša zaštitna mreža.
 
To mi je već od prvih dana života u habitu ostalo urezano u memoriji. No sedam godina kasnije doživio sam nešto drugačije... Kad sam, naime, u tom momentu 'hoda po žici' ostao sam, ispod mene nije bilo nikakve zaštite. U svakom slučaju, oni koji su mi trebali biti najbliži oprali su ruke od mene iako im ruke nisu postale čišće.
 
Kako ste to primili?


dalibor-milas
 
Taj osjećaj izloženosti i nezaštićenosti je bio jako neugodan i, iskreno govoreći, jako bolan. Jer strašno je kad te izda nešto iza čega svim svojim bićem stojiš, a još je strašnije kad se u cijelom tom košmaru izgubiš i ne znaš kuda i kako dalje. Nakon što sam shvatio da sam postao stranac u tom svijetu i da tu više nema povjerenja, osjetio sam da je vrijeme za odlazak. Nisam imao nikakvu predodžbu ni gdje ni kako, ali u sebi sam znao da je odlazak neminovan.
 
Onda je Providenca iliti Providnost odradila svoj dio posla i dobio sam ponudu da na neko vrijeme dođem u Graz, gdje je bilo planirano da upišem doktorski studij iz Praktične teologije. Kad sam napustio franjevački samostan u Mostaru i otišao na poslijediplomski studij u Graz, onda sam stvarno i napustio jedan kolektiv koji sam cijeli svoj život poistovjećivao s Crkvom.
 
Tad sam smatrao da sam zauvijek završio s Crkvom, ali kockice su se tako posložile da sam na kraju ipak ostao u okrilju Crkve. No u Austriji sam primijetio da nije sve kao kod 'nas' i da se ovdje može nešto reći ili napisati ili pokušati a da te biskup, provincijal ili netko treći ne klepne po prstima. Ne volim ništa idealizirati, ali ovdje sam osjetio što znači biti slobodan i ostati 'svoj', a i dalje biti dio Crkve.
 
Ima li u krilu Crkve - i njenih redova - dovoljno prostora za samostalno mišljenje? Svako malo iskrsne poneki disident... Nije li upravo Isus utemeljitelj modernog individualizma?
 
Ne znam baš za moderni individualizam, ali kad kažemo 'Crkva', prvo trebamo razlučiti na koga točno mislimo. Nerijetko se pod pojmom 'Crkva' misli isključivo na Papu, biskupe i svećenike, ali više volim promatrati Crkvu kao zajednicu svih nas čudnih i nesavršenih ljudi zbog kojih je Bog i došao na Zemlju. U svakom slučaju, mnoštvo mjesnih crkvi čini jednu univerzalnu Crkvu. Na univerzalnoj razini ima i više nego dovoljno prostora za slobodno mišljenje, zahvaljujući papi Franji, koji je svojim simboličnim gestama i atipičnim istupima za jednog rimokatoličkog poglavara otvorio prozorčić za one koji nisu uniformni.
 
a lokalnoj razini baš i ne. Mislim da ljudi ne razumiju puno toga... Kršćanstvo je u početku bilo tretirano kao židovska sekta, kao nešto 'nenormalno' i krivovjerno. Najveći Isusovi neprijatelji su bili židovski 'biskupi' i pravovjerci koji su se smatrali ekskluzivnim tumačima Božje volje. Zapravo... Kršćanstvo je jedino snažno onda kad nije dio mainstreama i kad je subverzivno, pa čak i partizanski orijentirano.
 
Čisto da se ljudi ne bi automatski sablaznili, epitet 'partizanski' ne koristim u ideološko-političkom kontekstu domaćih polemika nego u kontekstu otpora, gerile, subverzije i alternative... Naša Crkva, nažalost, još je previše oprezna i neprestano je u defenzivnom položaju umjesto da se malo više oslobodi i pretvori u pravi alat Radosne vijesti.
 
Crkva je danas u Hrvatskoj na čelu konzervativne rekonkviste. Pratite li pisanje Ivana Miklenića, Glasa Koncila...? Ide li Crkva u Hrvata previše u sferu politike? Ili se drži načela "caru carevo, Bogu božje"?
 
Da budem iskren, ne pamtim kad sam osjetio potrebu prolistati Glas Koncila i čini mi se da danas jedino penzioneri prate ono što tamo stoji. Naravno, nije da nisam pokušao, ali nije ono moj đir i ne odgovara mojim potrebama. Mrtvo slovo na papiru. Šteta je to jer čitao sam da su Glas Koncila u vrijeme socijalizma bile jedine nekomunističke novine koje su se masovno čitale u cijeloj Jugoslaviji. Šteta je sve to.
 
Jer mislim da nitko nije mogao ni pretpostaviti da će Katolička crkva biti življa, autentičnija i bliža običnom narodu u vrijeme socijalističkog režima nego danas u vrijeme demokracije i potpune slobode. Sve zavisi kako promatramo politiku. Ako ćemo promatrati politiku kao brigu za opće dobro svih građana, onda su svi građani pozvani doprinositi zajedničkom napretku. No ako promatramo politiku kao vođenje javnih poslova, onda se Crkva kao institucija treba držati principa neutralnosti, inače ugrožava samu sebe i svoje poslanje
 
 Teško je oteti se dojmu da pojedini predstavnici Crkve u Hrvatskoj kao da boluju od tzv. jugoslavenskog PTSP-a te u svemu vide potencijalni povratak jugoslavenskog arhe-neprijatelja koji bi opet mogao ugroziti Katoličku crkvu, pa, u skladu s tim, imaju potrebu stalno upozoravati na 'nehrvatske' elemente u hrvatskoj politici. To stvarno nije ni posao ni poslanje Katoličke crkve. Iako je očito da u jednom dijelu Crkve u Hrvatskoj i BiH postoji snažan otpor prema svemu što Papa radi, mislim da je u dobrom dijelu stanovništva drugačiji feeling. Mnogi su osjetili da se konačno pojavio netko tko zna biblijsko slovo prevesti u stvarno Radosnu i oslobađajuću vijest. To je i više nego dovoljno.
 
Posvuda vidimo da se velike monoteističke religije okreću prema nekoj vrsti fundamentalizma, nacionalizma?
 
Ne bih se složio. U svakoj religiji je uvijek bilo svakakvih tendencija. Pitanje je jedino što se sada više naglašava.
 
"Postoje veliki propusti u politici Europske unije" napisali ste. "Ako se ne osmisle konkretne mjere, kojima bi se korigirali prvotni propusti, u Europi će se stvoriti jedan vakuum moći, odnosno jedan prazan prostor, kojim bi onda lako mogli zavladati ekstremisti i napraviti nepopravljivu štetu." Imate i blog, na kojemu objavljujete tekstove vrlo liberalne intonacije... Imate vrlo zanimljivu kategorizaciju ekstremizama, možete li je objasniti našim čitateljima?
 
Čini mi se da je naše vrijeme zapravo vrijeme buđenja raznih ekstremizama i pokušaja njihova legitimiranja kao nečega što je društveno-politički opravdano. Kad je riječ o samom ekstremizmu ili fundamentalizmu, onda nije jednostavno odrediti što jedan društveno-politički stav čini ekstremnim. Prema definiciji, ekstremizam je izraz kojim se obilježavaju načini razmišljanja i djelovanja koji napuštaju okvire društveno prihvatljivog ponašanja. Iako se sljedbenici ovakvih ideologija ili pokreta u pravilu nikad sami neće zvati ekstremistima, njihov društveno-politički angažman automatski izaziva aktivni otpor.
 
Mišljenja sam da je ekstremizam zapravo karakterna osobina. Za ekstremiste postoji samo jedna istina, jedan put i jedno mišljenje koje je relevantno. Sa svakim tko pokaže bilo kakav oblik neslaganja, spremni su obračunati se koristeći sve moguće načine. Čini mi se da u ekstremističkom ili fundamentalističkom djelovanju postoji određeni oblik osobne frustracije, osjećaj manje vrijednosti, koji je prisiljen hraniti se negativnim emocijama, totalitarizmom i diskriminacijom.
 
Ekstremist doživljava jedinu afirmaciju u čoporu istomišljenika koji se međusobno podržavaju i lajkaju na društvenim mrežama. Čini mi se da živimo u razdoblju buđenja raznih ekstremizama u kojem se uporno pokušavaju opravdati i društveno-politički legitimirati destruktivni fundamentalistički stavovi i pokreti.
 
I dalje pomažete ljudima u potrebi, izbjeglicama?


dalibor-milas3
 
Budući da sam na svojoj koži osjetio što znači biti bos i gladan, jako sam osjetljiv na ljude u potrebi. O izbjeglicama je već previše toga izgovoreno i krivo mi je zbog toga... Jer previše je tu bilo riječi, a premalo djela.
 
Volontirate u centrima za azilante?
 

Da, u vrijeme onog velikog vala izbjeglica s tzv. Balkanske rute, volontirao sam u izbjegličkom kampu u južnoj Austriji (Bad Radkersburg). Nisam želio čekati tuđe upute nego sam se odlučio angažirati. Ali, po mome mišljenju, nisam napravio ništa specijalno... Moja zadaća je bila dočekati ljude koji prelaze granicu, ponuditi ih toplim napitkom, hranom i voćem i, ako bi im bilo potrebno, suhom obućom i odjećom.
 
No, da budem iskren, ja sam tu najviše profitirao: razgovarao sam s ljudima koje vjerojatno nigdje drugdje ne bih mogao sresti i bio sam privilegiran što sam mogao slušati životne priče ljudi koji su prošli svoje osobne kalvarije da bi se domogli dijela svijeta koji su smatrali 'rajem'. Kao kršćanina su me ražalostile reakcije deklariranih katolika i kršćana koji su pod izlikom zaštite tzv. kršćanske Europe odbijali ponuditi ruku pomoći onima koji su bili u nevolji.
 
Bila je ona jedna faza kad je javnost bila bombardirana komentarima u kojima je bio očit nedostatak empatije, ljudskosti i nadasve kršćanstva, u koje se toliko zaklinjemo. Mene je bilo stid. Mučno je bilo čitati takve komentare, pogotovo što su dolazili iz usta onih koji se u svom neznanju i neinformiranosti i s previše decibela i krivo usmjerenih emocija, u sigurnosti vlastitog doma i tipkovnice, deklariraju kao kršćani i vjernici. Izbjeglice su u tom momentu bili ljudi bez imena, bez osnovnih sredstava potrebnih za život...
 
Za sve one koji se identificiraju s Kristom nije bilo druge opcije nego pomoći. Kad je riječ o mom angažmanu s izbjeglicama, ima tu i sebičnih razloga. Želio sam, naime, za 20-30 godina biti ponosan što sam u tom povijesnom trenutku odlučio biti na pravoj strani i što nisam okrenuo glavu kad je trebalo zasukati rukave i priskočiti u pomoć onima kojima je bila potrebno.
 
Kako teče integracija tih ljudi u austrijsko i njemačko društvo?
 

Što se tiče same integracije, nemam uvida u konkretne podatke. Malo bolje sam upoznat s konkretnim primjerom 20-ak ljudi u Grazu koji su došli iz Sirije i Iraka i koji su imali velikih poteškoća s učenjem njemačkog jezika i privikavanjem na europski način života. Nekoliko njih je svoju sigurnu zonu pronašlo među 'svojima', s kojima provode većinu svog vremena i oni će se zaista teško integrirati.
 
Većinom je riječ o malo starijim ljudima koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove. No s druge strane, postoji jako velik broj mlađih koji se stvarno trude i u tome uspijevaju. Iako je to pitanje za ekonomiste, čini mi se da je svaki radnik koji je vrijedan i koji plaća porez i doprinosi dragocjen za cijelo društvo.
 
Kakva je po vama današnjica i sutrašnjica Bosne i Hercegovine?
 
Ne znam. Umoran sam malo od Bosne i Hercegovine. Riječ je o zaista sumornoj današnjici bez ikakve naznake da bi ubrzo moglo svanuti. Bosna i Hercegovina je država koja de facto i nije država nego jedan promašeni eksperiment međunarodne zajednice. Sam politički sustav je nevjerojatno konfuzan i idealan za korupciju. Cijelo društvo je u pat-poziciji, a cilj domaćih političara je održavanje trajnog statusa quo jer njihov položaj nije ugrožen dok se god ništa ne mijenja.
 
Iako je rat u Bosni i Hercegovini načelno završen prije skoro dvadeset godina, zemlja se nije pomaknula s mrtve točke upravo radi činjenice što je rat, u glavama relativno velikog broja svojih građana, još prisutan, što je politika mudro detektirala i već duži niz godina učinkovito iskorištava. Političke elite govore o nekakvoj ugroženi i pritom jeftinim populizmom bude niske strasti u ionako obespravljenim ljudima kako bi im što lakše prodali svoje nedemokratske usluge.
 
Mislim da je ova disfunkcionalna zajednica u kojoj svako gleda samo sebe i koja se opterećuje prastarim ratovima, mitovima i nikad nezacijeljenim ranama, u kojoj državni činovnici nemaju pojma čemu služi njihovo radno mjesto – osuđena na propast. Ne vjerujem da će sve ovo dovesti Bosnu i Hercegovinu do nekog novog rata, ali dovest će sigurno do nečega što je još gore, a to je apsolutna bezvoljnost, apatija i ravnodušnost prema svemu.
 
Vatikan će priznati prva ukazanja u Međugorju. Što mislite o tom fenomenu?
 
Dok god Vatikan ne potvrdi nešto službeno, sve je otvoreno. Što se samog Međugorja tiče, doživio sam ga iz različitih perspektiva. Uvjeren sam da je potrebno sačuvati i zaštititi Međugorje kao mjesto molitve i mira. Na stranu senzacionalizam i duhovno-turistički kič, ali ljudi dolaze u Međugorje jer im je takvo što stvarno potrebno i to im nitko ne smije uskratiti. S druge strane, potrebno je takvu oazu sačuvati od svih mogućih zloupotreba i prisutnoga kriminala.
 
Neke pojave u Međugorju su zaista nedopustive. Primjerice, iskorištavanje radnika i radnica u Međugorju koji po cijele dane rade na crno i za minimalac. Oni se boje suprotstaviti svojim gospodarima jer su svjesni da će ostati bez posla i što onda? Ako promotrimo Međugorje s pastoralno-teološke strane, onda je potrebno raskinuti s praznovjerjem i mitovima i upozoriti turiste i vjernike da Međugorje nije mjesto magije i instant-čudesa.
 
Treba im netko reći da tamo ne 'plešu' nebeska tijela; da kip Uskrslog Isusa ne može 'plakati iz koljena' i da fluorescentna Gospa nije znak s neba nego kip s eBaya. Sve ovo nabrojeno nije nikakav napad na sve ono što je pozitivno u Međugorju nego jedna ogromna antireklama samog Međugorja koja neutralne ljude odbija. No što se tiče samog Vatikana, nadam se da će vatikansko rješenje Međugorju donijeti toliko potrebnu dozu transparentnosti i sustavnosti.
 
Kako se sad osjećate, u Austriji? Čime se bavite?

dalibor-milas34
 
Trenutno privodim kraju svoju doktorsku disertaciju iz pastoralne teologije i socijalne etike na Sveučilištu Karl-Franzens u Grazu. Od rujna 2016. sam jedan od voditelja velikog odgojno-obrazovnoga kampusa (Augustinum) u Grazu. Također sam zadužen za uređivanje međunarodnog teološkog magazina Concilium, koji izlazi i na hrvatskom jeziku. Inače, što se tiče samog Augustinuma, riječ je edukacijskom centru koji većim dijelom financira Katolička crkva u Štajerskoj.
 
Riječ je o uglednoj obrazovnoj instituciji osnovanoj davne 1830. U ovom stvarno impozantnom kompleksu, u sklopu kojeg se nalaze vrtić, internat za srednjoškolce, osnovna škola, dvije srednje škole, konzervatorij za glazbu, fakulteti i instituti za pedagogiju, socijalnu pedagogiju i obrazovanje učitelja, medijski centar, menza, sportski tereni itd., zaposleno je nešto više od 200 djelatnika, a u odgojno-obrazovnim smjerovima nalazi se trenutno oko 2000 djece i mladih. Od rujna 2016. sam dio uprave cijeloga kampusa i jedan od voditelja. Budući da sam prvi stranac na čelu ove i za same Austrijance prestižne institucije, držim to velikim priznanjem, ali isto tako i velikom odgovornošću.
 
Što mislite o ministru Kurzu? Njega bi mogla čekati svijetla budućnost?
 

Po svemu sudeći, da jer 31-godišnji Kurz je čelnik Narodne stranke (ÖVP), aktualni ministar vanjskih poslova i po svemu sudeći novi austrijski kancelar. Osim što u posljednje vrijeme naginje blagom populizmu, riječ je o nevjerojatno elokventnom, odmjerenom i pragmatičnom političaru koji ima izraženu lidersku crtu. Prošle smo se godine zajedno našli u jednom društvu i pozitivno me iznenadio odličnim poznavanjem prilika u Bosni i Hercegovini, konkretnije u Mostaru.
 
Nedavno je privukao neugodnu pozornost izjavom da su neke žene u Bosni plaćene da nose burke, što su mnogi protumačili kao islamofobiju. Unatoč tome što njegova izjava zaista nije daleko od stvarnosti, pretpostavljam da on blagim populizmom pokušava uzeti jedan dio glasova uvijek neugodne i sve popularnije radikalne desnice iz FPÖ-a. U prilog tome ide i podatak da je on već krenuo u predizbornu kampanju koju će ostali kandidati teško nadmašiti.

 

(Vijesti.ba / Express.hr)


Komentari - Ukupno 14

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
Prikaži još