08.09.2017. / 22:29h Komentari - Piše: Elis Bektaš

Novi križari kao čuvari nove Evrope

Novi križari kao čuvari nove Evrope
Čovječanstvo je tokom povijesti nebrojeno puta svjedočilo transformaciji svojih oružanih aparata, od hordi nalik na životinjske čopore, preko najamničkih armija čija je lojalnost zavisila od zlata kojim je kupovana i velikih narodnih armija čije je stvaranje bilo moguće tek nakon rođenja moderne nacije, pa sve do profesionalnih i tehnološki sofisticiranih armija novog doba, uz čije se skute vrzmaju privatne armije, to čedo korporativističke demokratije.

Čovječanstvo je tokom povijesti nebrojeno puta svjedočilo transformaciji svojih oružanih aparata, od hordi nalik na životinjske čopore, preko najamničkih armija čija je lojalnost zavisila od zlata kojim je kupovana i velikih narodnih armija čije je stvaranje bilo moguće tek nakon rođenja moderne nacije, pa sve do profesionalnih i tehnološki sofisticiranih armija novog doba, uz čije se skute vrzmaju privatne armije, to čedo korporativističke demokratije. Naravno, ovakva podjela samo je uslovna i suviše je pojednostavljena da bi obuhvatila sve aspekte vojnog organizovanja ljudskih zajednica, a pogotovo nije dosljedno hronološka, jer su se u ranim društvima javljali nagovještaji moderne vojno-organizacione misli, baš kao što su se u poznim društvima javljali njeni anahroni oblici, ali i kao takva ona pokazuje da oružani aparati ne samo da nisu uvijek bili optimalno izgrađeni, već i da nikada nisu bili suštinski bolji od društva koje ih je gradilo, odnosno da su baštinili sve “vrline” i sve nedostatke društva čiji su dio.

Okončanje Hladnog rata i metamorfoza bipolarnog svijeta u multipolarni označili su početak kraja velikih industrijskih armija, koje su se negdje lagano, a negdje ubrzano pretakale u profesionalne vojske informatičke ere, nadoknađujući nekadašnju brojnost tehnološkim rješenjima, koja osiguravaju doskora neslućenu ubojnu moć i jednako fascinantnu sposobnost obrade informacija. Takvi su transformacioni procesi, razumljivo, provođeni u onim zemljama čija su ekonomija i društveni ustroj mogli podnijeti njihov teret, dakle onima iz prve svjetske lige, dok su zemlje drugog, a pogotovo trećeg svijeta, za rješenjima tragali u okviru svojih skromnih mogućnosti ili su jednostavno prepisivali ona koja su im se činila podnošljiva, pa makar bila i beznadežno zastarjela.

Da ni materijalna i društvena superiornost, međutim, nisu garancija ustrojavanja optimalne strukture oružanog aparata, pokazuje iskustvo američke vojne sile, koja je, nakon što je gorko vijetnamsko iskustvo otvorilo teško pitanje mogućeg sukoba sa jačim i “jednakijim” protivnikom, odgovore potražila ne samo u reorganizaciji taktičkih i operativnih sastava, već i u uvođenju novih koncepata, poput zračno-kopnene bitke (Air-Land Battle), koja u osnovi nije bila nikakvo revolucionarno rješenje, već evolutivni zahvat nad idejom njemačkog Blitzkriega koji je smrvio Benelux i Francusku 1940.godine.

Ako je takva američka vojska još i mogla ispuniti svoju misiju u završnoj fazi Hladnog rata, kada je nasuprot sebe imala, istina i dalje opasnog, ali beznadežno i terminalno oboljelog sovjetskog tiranosaurusa, već prvi posthladnoratovski sukobi i angažmani potvrdili su staru istinu da je kvalitet svake vojne organizacije relativna kategorija, odnosno da može biti ocijenjen samo paušalno i samo u odnosu na stvarnu ili potencijalnu prijetnju. U konkretnom slučaju, glomazni i za održavanje zahtjevni superteškaš i pobjednik Hladnog rata, nije se najbolje snašao u novom svijetu, u kojem ne samo da je broj prijetnji bio veći no ranije, već su postale i sitnije, pokretljivije, teže za uočiti i prepoznati i, što je najbitnije, postale su ideološki fluidnije, pa je jučerašnji i sutrašnji dušmanin lako mogao biti današnji saveznik. Čak je i prvi irački rat, u kojem se američka vojna sila sukobila sa uglavnom konvencionalnim protivnikom, koji teško da je mogao ponuditi bilo kakvo iznenađenje, pokazao da su neki od koncepata iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, poput, recimo, sinhronizacije bojišta, ustvari samo preoptimistično umovanje kabinetskih generala, poput koncepata geometrijske strategije prednapoleonovske epohe nesposobno za preživljavanje na stvarnom bojištu.

Kasnija iskustva sve su nemilosrdnije pokazivala da današnja američka oružana sila svoju ulogu – simultano i uspješno vođenje jednog velikog i jednog lokalnog rata – ne može odigrati bez izdašne pomoći saveznika i satelita, među kojima se ne nalaze samo vojske savezničkih zemalja, već i privatne vojske, ti kondotijeri novog doba i utilitarno, ali i zastrašujuće čedo korporativizma. Iskušenja sa kojima se Sjedinjene Američke Države i njihova oružana sila suočavaju i sa kojima će se tek suočavati u godinama koje predstoje, prilično su precizno opisana u knjizi Rat i antirat Alvina i Heidi Toffler, a vrlo su živopisno, mada ponešto pojednostavljeno i suviše simbolički prikazana u Godzilli Luca Bessona, u kojem združene jedinice opremljene svim što se čini potrebno ne uspijevaju izaći na kraj sa čudovišnim vodozemcem, iz prostog razloga što Godzilla ne pristaje na borbu po principima, zakonitostima i pravilima koji su misaoni okvir njenog protivnika. Ni Besson ni bračni par Toffler, međutim, ne ukazuju na puteve kojima bi valjalo ići da se ta iskušenja nadvladaju. Uspjeh u pronalaženju tih puteva zavisi od mnogih faktora, među kojima je svakako jedan od najbitnijih sposobnost SAD da realno i razložno sagleda vlastitu ulogu u novom, bitno drugačijem svijetu.

Sa sličnim se, ali ipak ponešto drugačijim iskušenjima suočava i ujedinjena Evropa, jer ih oblikuje drugačije povijesno naslijeđe i drugačiji društveni okvir, koji, za razliku od američkog, nije nikakav melting pot, te stoga mora uvažavati različitosti svih članica EU. Uprkos postojanju Evropske odbrambene agencije, kao krovnog tijela EU za sprovođenje odbrambene politike, te postojanju autonomnih sastava poput Eurokorpusa, Evropske žandarmerije, te 18 EU borbenih grupa jačine bataljona, u kojima je raspoređeno preko 30.000 vojnika, odbrana je i dalje nacionalno pitanje par excellence i segment politike od kojeg nijedna evropska zemlja ne pokazuje namjeru odustati u korist nadnacionalne unije. Jedan od razloga te nespremnosti da se nacionalni suvereniteti, čak i u vremenu u kojem su opasno ugroženi korporativističkom tendencijom da preuzme, pa i preotme neke od njihovih prerogativa, odreknu autonomije u pogledu odbrambene politike, jeste i različita percepcija prijetnje, kao faktora koji presudno oblikuje tu politiku, te disproporcija između realne prijetnje i one koja se medijski i kroz druge kanale javnog govorenja servira javnosti.

Dovoljan je čak i letimičan pogled na medijske arhive pa da se utvrdi nesrazmjer u količini iskazanog straha pred Hitlerom tridesetih godina prošlog stoljeća u odnosu na znatno eksplicitniji strah pred Sovjetskim Savezom, koji je, istina, bio nuklearna velesila i koji jeste okupirao države u svojoj interesnoj zoni, ali koji ipak nije davao razloga za zabrinutost koliko ga je davala isključiva i mitomanijom superiornosti zaluđena nacistička ideologija u čijem je programu stajalo i istrebljenje čitavih naroda. A čini se da je od oba ta straha veći onaj koji se u zapadnim medijima danas generira spram prijetnje sa istoka, od Putinove Rusije i od nekakve islamske najezde, pri čemu uvjerenje u mogućnost ove potonje počiva na posve pogrešnoj pretpostavci postojanja homogenog i monolitnog islamskog svijeta, koji želi po svaku cijenu ovladati Evropom kao mitskom zemljom blagostanja, te na jednako pogrešnoj pretpostavci da Zapad braneći sebe ujedno brani i univerzalne ljudske i humanističke vrijednosti.

Ove opaske na vještačko kreiranje straha pred prijetnjama čije utemeljenje u stvarnosti nije baš toliko čvrsto koliko se nastoji predstaviti, naravno, ne znači umanjivanje realnih prijetnji niti poziv da se one doživljavaju sa manje ozbiljnosti, pogotovo kada je riječ o terorizmu. Nije se zgoreg, međutim, podsjetiti na crveni terorizam u Italiji sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, te na združenu operaciju italijanskih i američkih obavještajnih službi pod nazivom Gladio. Ta povijesna epizoda služi kao nauk da nije uvijek mudro istrčavati sa brzopletim zaključcima, te da ispod površine pojava često postoje dublje uzročno-posljedične spone, koje pod ozbiljnu sumnju dovode uvriježeno mnijenje o tim pojavama. Da bi bilo jasnije o čemu je riječ, podsjetićemo se na eksploziju koja je 12.decembra 1969.godine na milanskoj Piazzi fontana ubila 17 i ranila 88 ljudi. Premda je odgovor italijanske države bio žestok, sve do danas su ostala otvorena pitanja ko je zaista stajao iza tog napada, o čemu je u svom romanu Slučajna smrt anarhiste pisao i nobelovac Dario Fo.

Nepostojanje konsenzusa oko prijetnji koje se obrušavaju na Evropu na razini dubljoj od deklarativne za izravnu posljedicu ima i različite pristupe u suočavanju sa tim prijetnjama, a pored toga na površinu izbacuju nepovjerenje u postojeću odbrambenu i sigurnosnu arhitekturu, koja je veoma sofisticirana i učinkovita, ali koja je kreirana da brani ono što je ideja zajedničke Evrope, a prema čemu se sve življi retrogradni pokreti i politike u pojedinim evropskim državama odnose i više nego sumnjičavo. Dovoljno je za primjer uzeti Poljsku, čija nacionalistička vlast smatra da postojeći sigurnosni okvir, koji uključuje nacionalni vojno-sigurnosni aparat, te učešće u odbrambenoj strukturi NATO-a i EU, nije dovoljan garant da bi se izašlo na kraj sa iskušenjem hibridnog rata, poput onog u Ukrajini, zbog čega se pristupilo formiranju Teritorijalnih odbrambenih snaga (Wojska Obrony Terytorialnej – WOT). Riječ je o novouspostavljenoj rezervnoj komponenti Oružanih snaga Poljske, koja samo površinski nalikuje na nekadašnju Teritorijalnu odbranu Poljske, uspostavljenu 1965.godine i rasformiranu 2008.godine u sklopu procesa modernizacije oružanog aparata.

Sa predviđenom snagom od 50.000 ljudi, koju bi trebalo dostići do 2022.godine, WOT će postati prilično čvrst oslonac nacionalističkih i klerikalnih elemenata u poljskoj politici, što je, uostalom, eksplicitno potvrđeno u stavu poljskog Ministarstva odbrane, koje od ove formacije očekuje ne samo “suprotstavljanje spoljnom neprijatelju”, već i “osnaživanje domoljubnih i kršćanskih temelja” poljske države. Takva formulacija ostavlja dovoljno prostora za bojazan da je tu riječ o formiranju partijske garde, po uzoru na one koje su formirane po Evropi tridesetih godina prošlog stoljeća i koje u povijesti nisu ostale upamćene po dobrome. Pored toga, ostaje otvoreno pitanje sa koliko uspjeha jedna takva formacija, koja ne može biti podvrgnuta temeljitoj obuci kakvu prolaze regularne trupe i koja raspolaže uglavnom lakim naoružanjem i opremom, te čiji pravni status uvijek može biti “kontrolirano nejasan”, može ispunjavati zadatke koji će se pred nju postavljati, tim više što je u današnje vrijeme i sa današnjim stepenom tehnološkog razvoja zadatke koji se uobičajeno postavljaju pred takve trupe znatno lakše i jeftinije izvršavati osloncem na tehniku i na malobrojne, ali potpuno profesionalizirane sastave, nego na glomazne i trome poluvojne-polucivilne strukture.

Poljska nije jedina evropska zemlja u kojoj je postojeći odbrambeno-sigurnosni sistem zacvilio i zaškripao već pred prvim iskušenjem, i koja je posegnula za reaktiviranjem zastarjelih i opasnih koncepata, poput milicija i gardi. Jedno od pitanja koje se nameće u slučaju Poljske, ali i drugih zemalja, jeste sljedeće – s obzirom da ideja WOT-a svoju privlačnu snagu uglavnom ispoljava prema krajnje desničarskom i klerikalnom segmentu društva, te da će uglavnom taj segment popunjavati tu formaciju, koliko je izgledno očekivati da će neka nova, umjerenija poljska vlast sutra moći ostvariti efektivnu kontrolu nad njom? I na šta će ličiti ujedinjena Evropa za čiju se sigurnost brinu klerikalne i nacionalističke falange, eo ipso umanjene sposobnosti da djeluju u duhu saradnje i kompromisa?
 

Piše: Elis Bektaš

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.

 

(Vijesti.ba / Bportal.ba)