02.09.2017. / 22:35h Komentari - Piše: Petar Stošić

Obračunali su se sa Titom, hoće li sad i s ustašama

Obračunali su se sa Titom, hoće li sad i s ustašama
"TITO JE PAO". Tako je na Twitteru preksinoć likovala Bruna Esih, predsjednica Nezavisnih za Hrvatsku, ekstremno desne strančice čiji akronim samo jedno slovo dijeli od akronima Nezavisne Države Hrvatske (NDH), koristeći pritom ostrašćenim desničarima tako omiljeni caps lock.

bruna-tito

Njen stranački kolega Zlatko Hasanbegović vjerojatno je ushićeno zamislio onaj nacistički desant na Drvar na koji se "duhovito" pozvao kad je lani kao ministar kulture, ili možda bolje rečeno kulturkampfa, komentirao svoj obračun s Vijećem za elektroničke medije. Možda je slavodobitno zaključio da uspio ono što su padobranci SS-a neuspješno pokušali - likvidirati Tita, ako ne fizički, onda barem simbolički.

Tito - i državnik i zločinac

Naravno, to je bio u mogućnosti napraviti zahvaljujući sitnoj i u nas tako uobičajenoj političkoj trgovini. Zagrebački gradonačelnik mu je drage volje prodao Trg maršala Tita za nekoliko ruku u Gradskoj skupštini koje mu jamče nastavak faraonskog vladanja metropolom i opstanak njegove kolosalne koruptivno-klijentelističke piramide. Jedini drugi način da se ta piramida sruši pretpostavlja da "institucije", na koje se Bandić šeretski poziva, zaista odradile svoj posao. A prosječni građanin Hrvatske vjeruje u to kao što vjeruje predsjednici Kolindi Grabar-Kitarević kad kaže da ćemo "sukreirati američku vanjsku politiku".

No dobro, tako smo barem razriješili tu povijesno-političku dilemu o kojoj bi mogli komotno razbijati glavu još 70 godina. Jer i za i protiv micanja imena Trga maršala Tita postoje uvjerljivi argumenti. Ovako smo se riješili tog komunističkog zločinca, što je Tito nesumnjivo bio - kao što je, kako ističe politički analitičar Žarko Puhovski, bio i najznačajniji hrvatski državnik i to - u isto vrijeme. Jer povijesne ličnosti, pokreti i povijest uopće su takvi, slojeviti i složeni. Oni koji ustaju protiv tiranije, nepravde, krvoločnosti i mržnje često im se na kraju i sami odaju, ogreznu u njima kao u najgorem poroku. Tito je po završetku rata u mnogo čemu krenuo krivim putem, iako je bio najmanje loš od svih komunističkih diktatora.

Ni Staljina ne iskupljuje njegov antifašizam

Crvena zvijezda petokraka, pod kojom su brutalno izrabljivani radnici tražili dostojanstvo i pravdu, a jugoslavenski partizani slabašnim oružjem krenuli na nacifašističku neman koja je progutala Europu i među prvima oslobodili značajan teritorij, bila je i na glavama onih koji su punili jame leševima na Bleiburgu i ravnali Vukovar sa zemljom. Ne možemo pobjeći od te povijesne istine. Kad bi njegov izvanredni doprinos antifašističkoj borbi Tita iskupljivao za masovna ubojstva, zatvaranja i druge zločine za koje je odgovoran, onda bismo na isti način mogli rehabilitirati i Staljina, zapovjednika najvećih snaga u antifašističkom savezu - i jednog od najvećih masovnih ubojica u povijesti.

Štoviše, dio današnjih antifašista nije ni sam svjestan koliko diskreditira svoju borbu kad je kiti crvenim zastavama Sovjetskog Saveza, još jedne totalitarne nemani, bilo u Zagrebu ili u američkom Charlottesvilleu i Berkeleyju. Opravdanje da se radi samo o upadljivoj manjini jednako je uvjerljivo kao kad se desničari pravdaju da po Čavoglavama, Kninu ili Slunju samo manjina nosi ustaške kape i urla "za dom spremni".

Titovi partizani i tajne službe gotovo sigurno nisu likvidirali ubili 570.000 ljudi, kao što je zastupnik HDZ-a Ivan Ćelić izjavio, a zastupnik Radničke fronte Mate Kapović demantirao, iako je i on potom iznio pogrešni i tendenciozni broj od desetak tisuća mrtvih. Izvori koji iznose broj od pola milijuna, naime, rade banalnu metodološku grešku i sve žrtve Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji podvode pod partizanske žrtve.

Najvjerodostojnije procjene, one Joze Tomaševića i Vladimira Žerjavića, iznose najmanje 70.000 ubijenih pri masovnim egzekucijama ustaša i drugih vojnika NDH, četnika, slovenskih domobrana i pretežno hrvatskih civila. U usporedbi s tim, kvislinška paradržava NDH je, prema podacima Memorijalnog muzeja Holokausta u SAD-u, za vrijeme svojeg četverogodišnjeg postojanja zvjerski pobila (ili izručila u Hitlerove logore smrti) između 320-340 tisuća Srba (što je bila puna šestina Srba na njenom teritoriju), 32 tisuće Židova (90% židovske populacije na njenom teritoriju) i najmanje 25 tisuća Roma (praktički čitava romska populacija na njenom teritoriju). Jasenovac je bio samo jedno od stratišta tog ustaškog Holokausta pod " "poglavništvom" Ante Pavelića.

Tito i Pavelić, ustaše i partizani nisu isto

Sve bi to trebalo biti općepoznato. Pa opet, u šizofrenom društvu u kojem živimo, obračunavanje sa ostavštinom jednog zločinačkog režima iniciraju oni koji žele na taj način isprati ljagu s drugog, daleko goreg. Jer neovisno o licitiranju brojevima leševa, Tito i Pavelić nisu isto. Ustaško U, "za dom spremni" i nacistička svastika ili "sieg heil" nisu isto što i komunistički srp i čekić ili petokraka. Komunizam, iako je tragično promašena ideologija koja počiva na fundamentalno krivoj procjeni ljudske prirode i koja je rezultirala desecima milijuna mrtvih, nije isto što i nacizam, ideologija koja istrebljivanje nepoželjnih i "nečistih", od Židova nadalje, ima za svoj temeljni cilj. Razina čudovišnosti koju je Hitlerov režim u samo 12 godina vlasti postigao, a Pavelićev mu u tome zdušno pomogao, ne može se mjeriti ni s čim u ljudskoj povijesti. To zlo je zaista jedinstveno, a sramotuonih koji su u njemu sudjelovali ne može izbrisati nikakav revizionizam.

Stoga, ako nam je stalo do antifašizma kao civilizacijskog naslijeđa, ali i do Hrvatske kao normalne zemlje koja će se izliječiti od štokholmskog sindroma u kojem je drže duhovi Tita i Pavelića, moramo jasno dati do znanja da ni za ovog drugog ovdje više nema mjesta. Ako je Hrvatska u vihoru rata koji ju je prijetio rastrgati i dopustila da je brane oni koji urlaju "za dom spremni", sami sebe zovu ustašama i sanjaju "povijesnu" granicu na Drini, tu si sramotu više ne može dopustiti. Činjenice su kristalno jasne svakome tko ih želi vidjeti: ZDS je službeni ustaški poklič koji je uveo sam Pavelić i stoga nikako i nikada ne može biti "čist kao suza". Ustavni sud je odbijanjem žalbe Joea Šimunića na presudu potvrdilo da taj poklič zaista predstavlja govor mržnje i manifestira rasističku ideologiju, a ne domoljublje.

Ako smo raskrstili s "titolatrijom", raskrstimo i s NDH-idolatrijom

S povjerenstvom ili bez njega, jasno je što Vlada Andreja Plenkovića, ako ima imalo integriteta, građanske pristojnosti i političke pameti, napraviti: ukloniti ZDS iz javnog prostora i predstaviti to kao kompromisno, quid pro quo rješenje uz uklanjanje Tita.

Jer kad smo već napravili tu trapavu i politički neuku akrobaciju i prvo Trg Republike, koji ima praktički svaka moderna država, preinačili u Trg bana Josipa Jelačića, a onda Trg maršala Tita u Trg Republike Hrvatske - smiješno ime koje odaje svu skučenost našeg provincijalizma - onda barem iskoristimo tu okolnost kao adut. Ako smo time raskrstili s "titolatrijom", kako kaže Hasanbegović, kucnuo je čas da raskrstimo i s NDH-idolatrijom. ZDS-u, ušatom U i ostalim simbolima najcrnjeg fašizma nema mjesta ne samo u Jasenovcu - sama činjenica da je HOS-ova ploča s tim natpisom tamo završila pokazuje vrijednosni ponor u koji smo se survali - nego ni igdje drugdje. U pitanje nije jedna ploča ili jedan natpis na njoj, nego karakter jedne zemlje.

Ne treba napominjati da je to samo nužni, nikako i dovoljni preduvjet da ovo prestane biti zaostala, disfunkcionalna i u svakom vidu devastirana država iz koje normalni bježe glavom bez obzira. Ali u suprotnom možemo zaista prekinuti s jeftinim opsjenarstvom oko "jednog" ZDS iz četrdesetih i "drugog" iz devedesetih i jednostavno preimenovati zemlju u NDH, što je filoustašama ionako pravi cilj. Tako da se svi mi kojima antifašizam nije floskula znamo pokupiti - ravno preko Zračne luke Franje Tuđmana, istog onog koji je još 1992. dao do znanja što misli o crnokošuljaškoj Hrvatskoj, ako već nije znao ili umio staviti njene simbole gdje im je mjesto - u ropotarnicu povijesti.


Piše: Petar Stošić

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.

(Vijesti.ba / Index.hr)