16.08.2017. / 11:54h Intervjui - Hanka Vajzović za Vijesti.ba

Čović u zalaganju za Pelješki most demantira čak i Plenkovića

Čović u zalaganju za Pelješki most demantira čak i Plenkovića
Zastupnica DF-a u Parlamentu BiH Hanka Vajzović u intervjuu za Vijesti.ba govori o izgradnji Pelješkog mosta, te naglašava da se BiH ne spori sa EU, nego sa Hrvatskom, jer je problem naslijeđen.

VIJESTI.BA: Neposredno pred zajedničku sjedinicu Vlade Hrvatske i Vijeća ministara BiH u parlamentarnu proceduru uputili ste inicijativu da Vijeće ministara pripremi detaljan izvještaj o aktivnostima u vezi sa izgradnjom Pelješkog mosta. Koliko je to dvoje povezano i jeste li očekivali da se na toj zajedničkoj sjednici riješe neka sporna pitanja?

VAJZOVIĆ: Da, inicijativu jesam uputila prije nekih drugih važnih dešavanja (sjednica koju spominjete, arbitraža u sporu RH i Slovenije), no ne znam šta bi trebalo značiti ovo “neposredno pred”. Bilo jest kratko prije toga, ali nema govora ni o kakvoj uzročno-posljedičnoj povezanosti. O tome jasno  svjedoče datumi. Riječ je uistinu o čistoj koincidenciji, no kako je upravo moja inicijativa izazvala politički potres od barem sedam stepeni merkalijeve skale (što pojedinačno u obje države, što u bilaterali) – dozvolite mi da, zbog nekih dosadašnjih i radi eventualnih  budućih insinuacija (tipa oporba ovo, Bošnjaci ono, SDA to predizborno, neko to nacionalistički, politikantski, iz partikularnih interesa itd.) ipak malo podrobnije pojasnim  neke stvari. Važno je jer se upravo politikantski unosi dodatni nered u ionako haotično stanje, čime se opasno zbunjuju, pa na neki način i huškaju na ovome pitanju podijeljene javnosti. Ko ne vjeruje, neka zaviri u komentare na društvenim mrežama, osobito one uz objavljene tekstove po portalima, pa će se uplašiti od tolike količine govora mržnje.

Šta hoću reći? Kad sam Kolegiju Zastupničkog doma uputila inicijativu, ja tada (a pogotovo prije dok sam odgovore tražila na Komisiji) nisam mogla znati ni kakav će biti ishod arbitražnog postupka u sporu Hrvatske i Slovenije (arbitražna je odluka saopštena tek 29. juna – 15 dana od zvaničnog pokretanja inicijative na sjednici održanoj 14. juna) niti sam znala za kada je zakazana zajednička sjednica dviju vlada (održana je 07. jula – 23 dana nakon pokrenute inicijative), a i da sam znala, nisam mogla očekivati ništa korisnoga, jer smo kasnije saznali da je po uvrštenim tačkama dnevnoga reda te zajedničke sjednice za svako tako važno pitanje bilo planirano po nekoliko minuta. Osim toga, ni sada iz pojedinih izjava ne možemo dokučiti je li se o Pelješkom mostu uopće raspravljalo. I umjesto da se građanima i narodima kaže je li se i šta dogovaralo i dogovorilo, mi se trošimo na kojekakvim  “od čibuka” tvrdnjama i međusobnim optužbama ili isplakanim insinuacijama poput one Čovićeve (od 14. augusta) da su “evidentno u pozadini partikularni interesi koji imaju za cilj političko pozicioniranje za predstojeće izbore”. Ne znam na šta je i na koga pritom  mislio, ali jest začudno da se iko u nas danas može iščuđavati “partikularnim interesima” kad su oni na našim prostorima  naprosto prateća pojava. Čudo bi bilo da toga nema jer, ako ništa drugo, uz investiciju od gotovo milijardu KM bilo za šta planiranih sredstava, u nas u paketu ide i milijardu koje-kakvih interesa, što dakako ne mora isključivati ni “predizborno pozicioniranje” - nečije, moje sigurno ne, pa čak, usuđujem se reći, nažalost ni bošnjačko (ili recimo SDA), jer da jest drukčije, valjda bi za ovo proteklih mandata i kampanja u nekim bilateralnim pričama, makar i “predizbornim”, štogod i za državu “isposlovali”. Ovako, zar neko misli da za “predizborno pozicioniranja” mogu, u vezi sa sporom sa RH, biti korisne baš sve izjave baš svih bošnjačkih političara? Naravno da ne, nije teško provjeriti.

Dakle čiste Čovićeve aproksimacije u nedostatku kakve valjane argumentacije. Sve u svemu, umjesto insinuacija da se bošnjački političari sada u priču o Pelješkom mostu i o rješavanju pitanja međudržavnih razgraničenja uključuju zarad “predizbornog pozicioniranja” (više od godinu prije izbora i 12 godina nakon pelješkog “kamena temeljca”), primjerenije bi bilo kazati kako se zapravo neki za neke propuste (nerad, neznanje, javašluk) tek “peru” – što partikularno, što kolektivno, kako ko. Nadam se ipak da će rasprava na narednoj sjednici Zastupničkog doma makar pobliže p(r)okazati i ko se i za što, pa možda i kako i zbog čega  “partikularnim interesima” priklanjao I ko bi se “prati” morao.

VIJESTI.BA: Kako god bilo, ipak se, makar i slučajno, desilo da Vaša inicijativa nekako posluži kao okidač i u žižu interesovanja javnosti obiju država uvede godinama prisutnu temu kao novu priču. Kako je to moguće i šta se desilo?

VAJZOVIĆ: Dakle, kao član (dopredsjedavajuća) Komisije za promet i komunikacije PD PSBiH odavno sam (kao i neki drugi članovi, prije svega Šemsudin Mehmedović), a naročito od početka ove godine počela od resornog ministarstva tražiti odgovore u vezi sa nedopustivo velikim brojem različitih ili,  najblaže rečeno, nagomilanih problema (o kojima su nerijetko i neki mediji pisali), između ostalog pitajući i za avione i za kamione, i za širokobriješke licence i za spornu homologaciju, i štošta još, pa i za most na Savi kod Svilaja (što je, uzgred rečeno, vjerovatno više tema za istražne organe negoli za parlamentarnu raspravu) baš kao i za dešavanja u vezi sa pitanjem izgradnje Pelješkog mosta i razgraničenjem na moru sa RH. Budući pak da ni ja niti Komisija nismo uspijevali od Ministarstva “iskamčiti” tražene podatke ili smo na opetovane zahtjeve dobijali tendenciozno “traljave” odgovore, odlučila sam (i to na Komisiji najavila) da ću neke probleme prenijeti direktno u parlamentarnu proceduru. Tako se desilo da sam već na sjednici održanoj 14. juna ove godine   pokrenula inicijativu kojom se traži da nam Ministarstvo prometa I komunikacija do naredne sjednice, zakazane za 05. juli, dostavi iscrpnu informaciju o dešavanjima vezanim za Pelješki most (šta se tu, taksativno poredano, dešavalo u posljednjih desetak godina), ali i za most na Savi kod Svilaja. Oba se slučaja tiču bilateralnih odnosa dviju susjednih zemalja, no prvi je očito krupno međudržavno političko pitanje, a ovaj drugi, reklo bi se, više krupan “tenderski”  problem - politički je onoliko koliko je politika problem prouzročila ili umiješala svoje prste.  Bilo je uz to razloga da inicijativi pridodam i neka pitanja vezana za Koridor Vc (također postavljana na Komisiji), ali sam od toga odustala jer bi tako obimna tačka dnevnog reda bila naprosto “neuhvatljiva”.

Dakle, jest zanimljiva činjenica da je jedna obična ili uobičajena zastupnička inicijativa ovoliko uzburkala političke strasti, a da se njome čak ni u jednome detalju ne ulazi u meritum stvari, već se traži istinita informacija o kontroverznim dešavanjima vezanim za dva mosta. Efekat je, međutim, bio kao da “utihnuloj” mašini punoj vode I (prljavog) veša, naglo pritisnete centrifugu. Tako je po medijima svašta “ispod mostova isplivalo”, najviše onoga što jest slika i prilika jada i bijede naših politika, kompetencija nosilaca vlasti, patriotizma, a Boga mi I dobrosusjedskih odnosa. Jer, do pokretanja inicijative kojom se, između ostalog postavlja i  pitanje: “zašto rješavanju sporne izgradnje Pelješkog mosta nije, kao nužan i logičan uvjet prethodilo (a) utvrđivanje granice na moru između BiH i RH, te (b) utvrđivanje pristupnog  koridora BiH otvorenom moru» - u BiH se o tome javno i politički odgovorno odavno (gotovo od 2007. i već poznate Odluke Predsjedništva BiH) nije  govorilo ili možda jest povremeno, više u smislu reakcije na poruke iz Hrvatske negoli ikakve korisne akcije u interesu naše države.

VIJESTI.BA: Kakva je onda trenutna pozicija Bosne i Hercegovine u vezi sa ovim spornim pitanjem?

VAJZOVIĆ: Priča o Pelješkom mostu traje najmanje punih 12 godina računajući od «postavljanja kamena temeljca» (2005) i krana (koji i danas poput zaštićenog spomenika dominira ogoljenim brdom pored Duboke i pogledom na zaliv iz Neuma), pa i znatno duže krene li se od rađanja ideje, te obznanjenih želja i namjera. Dešavanja u vezi sa pričom pritisnuta su, kao što znamo, brojnim kontroverzama, a moguće ih je (u analizi čak i nužno) pratiti (a) zasebno unutar RH, (b) posebice unutar BiH i  (c) bilateralno na relaciji RH i BiH. Ono pak što bi se analizom dostupnih (makar i šturih, nepotpunih) podataka o dešavanjima iz vremena prošlog moglo nazrijeti u vremenu sadašnjem, a ujedno bilo veoma važno za dobrosusjedske odnose u vremenu budućem - govori, čini se, da trenutno nije ni «5 do 12» (zakasnili smo sa tradicionalnom praksom: «Ohani, ima vremena!»), ali niti «12 i 5» (jer još uvijek nikome ni za šta nije «Prošao voz / vlak!») već je, reklo bi se na našim «konstitutivnim» jezicima, «12,00 o clock». Otprilike bi moglo biti tako: sad ili nikad, i za jedne i za druge. Predsjedništvo BiH odavno je (iz)reklo svoj zvaničan stav što važi i danas jer on nikad nije promijenjen. Štaviše, i kasnije su iskazivani takvi stavovi, poput onoga što je iz Ministarstva prometa i komunikacija poručeno u Matanovićevo vrijeme kako «Hrvatska nema našu konačnu potporu za izgradnju Pelješkog mosta», te da treba nastaviti dogovore o graničnoj crti i plovnom koridoru do otvorenog mora (Index. hr, od 01.11.2015.). Iz toga i još puno toga proizlazi da BiH službeno ni u čemu ne kasni.

S druge strane, Hrvatska je za realizaciju projekta od Evropske komisije dobila novac – kasni doduše sa gradnjom, ali još uvijek ima mogućnosti da taj novac namjenski upotrijebi bude li ažurirala rješavanje spornih pitanja u duhu dobrosusjedskih odnosa, što znači da ni ona nije sa svojim interesima zadocnila. Naravno, ti «dobrosusjedski odnosi» zaslužuju zasebnu analizu za koju, međutim, ovom zgodom očito nema prostora.

E sad, ako bi se potvrdila neka od mogućih pretpostavki, onda bi za neku od dvije strane ipak moglo biti da je «prošlo podne». Dakle, ništa se još uvijek ne zna, ali se i ne isključuje neki od ova tri realno moguća scenarija:

1)     da je Hrvatska prilikom apliciranja za sredstva EK, mogla na neki način lažirati dokumentaciju vezanu za saglasnost BiH o gradnji Pelješkog mosta – BiH bi to trebala ispitati i reagirati;

2)     da je neko iz BiH zloupotrebom položaja iz nekih razloga (?) stavio na nešto potpis a da mi to još uvijek ne znamo, pa je to Hrvatskoj kod EK prošlo kao valjan dokument – i to bi se moralo i dalo jednostavno istražiti;

3)     da je Evropska komisija  prilikom donošenja odluke o dodjeli sredstava naprosto ignorisala BiH (što bi bilo prosto nemoguće ili bismo se, da jest tako, morali debelo uplašiti «evropskih vrijednosti», mi koji čamimo čekajući da nam se odškrinu EU vrata), odnosno, da su to nehotično napravili (omaklo se u procedurama) ili pak da je Hrvatska uz aplikaciju pridodala uistinu «kvalitetan» dokument ma kako on «nastao».  

Naravno, treba imati na umu da je Hrvatska Pelješki most postavila kao top nacionalni interes ili kako  bi rekao Plenković: «strateški projekt za RH», a to znači i kao iznimno važno političko pitanje, što se ne samo ne taji već i toliko medijski eksponira da nije potrebno i ovdje posebno dokazivati ono što, primjerice, hrvatski autor   Marko Ljubić u svome tekstu eksplicitno kaže: «Izgradnja mosta nije arhitektonsko nego državno političko pitanje. (hkv.hr, 2. juna 2017.).

E sad, ono što je nejasno u bh. politici, jest dvojba: kako je moguće da Pelješki most za Hrvatsku bude toliko važno političko pitanje, a za BiH tek «pitanje struke» i to uglavnom građevinske, jer logika bi nalagala da bude barem obrnuto. Pitanje razgraničenja između dviju država jest isključivo političko pitanje i to prvorazredne važnosti. Ali ne, naši  to visoki dužnosnici (i najviši) još uvijek skontali nisu, pa nije valjda ni čudno što se toliki utrkuju da izjave kako je gradnja mosta pitanje struke, te kako to pitanje ne treba politizirati. I tako mnogi već čitavu deceniju. Čast izuzecima, naravno, da ne nabrajam ni jedne ni druge i da ne citiram ovom prilikom tu našu sramotu i te stupidnosti.   

U svakom slučaju, vjerujem da će trenutna pozicija BiH u čitavoj ovoj priči biti puno jasnija nakon rasprave na sjednici Predstavničkog doma PSBiH, zakazanoj za 6. septembar. Nadam se da će se nakon toga na neki način oglasiti i Evropska komisija koja bi u ime evropskih demokratskih principa i vrijednosti, te poštivanja međunarodnog prava i UN-ovih konvencija, ipak trebala makar ikoliko transparentnije pojasniti na temelju kojih dokaza Hrvatskoj odobrava tolika sredstva (357 miliona Eura) a da istovremeno nas (BiH) nit ko šta pita niti nas obavještava. Očekujem to, prije svega, imajući na umu da je gospođa Corine Cretu, povjerenica za regionalnu politiku EU, samo jedan mjesec prije nego što će Hrvatska predati aplikaciju za odobravanje sredstava, rekla sljedeće: «Potičem Vladu RH da uđe u političku raspravu s BiH i mislim da taj projekat mora biti visoke kvalitete», te dodala kako će tri mjeseca nakon aplikacije stići ocjena projekta, uz napomenu da «u projektu mora biti dobro objašnjeno zašto je potrebna tolika koncentracija europskih sredstava za jedan projekat.». (HRT, 13.maj 2016.) Rekla je, dakle u maju 2016., da Hrvatska treba «ući u raspravu s BiH», dok mnogi (uključujući i neke bh. zvaničnike) obznanjuju kako je to već gotova stvar, i rekla je također «u političku raspravu» dok se obje strane (hrvatska s razlogom, BiH valjda tek «onako») uporno drže «stručnih skupina» i gabarita mosta iskazanih na osnovu visine, ko zna koje širine (200/250/280 – kako ko), čak i dužine plovila (sic!), uključujući i najnovije Plenkovićevo tumačenje «neškodljivog prolaza» (friško izrečeno na Hvaru) «neškodljivim prolaskom između stubova» (veli: «tehničke karakteristike mosta omogućavaju neškodljiv prolazak»).

Kako god bilo, čini se da trenutno niko, ni u Hrvatskoj ni u BiH, ne zna pravi ili pouzdan odgovor na vaše pitanje šta će se dalje dešavati i u BiH i u RH.

VIJESTI.BA: Ako znamo da za sporna pitanja vezana za Pelješki most i nema puno vremena (Hrvatska je dobila sredstva i najzad odlučila započeti gradnju), a rekli ste da je problem političke naravi - zašto se onda parlamentarna rasprava toliko odlaže?

VAJZOVIĆ: Moglo bi se činiti (a ne znam je li baš tako?) - iz krajnje banalnih razloga. Budući da nakon pokrenute inicijative iz Ministarstva traženi izvještaj nije stigao u zadatom roku (do sjednice od 5. jula), tačka je pomjerena za 26. juli, no kako je i tada materijal  zastupnicima dostavljen tik pred sjednicu (što je uobičajena praksa Ministarstva prometa i komunikacija BiH), osobno sam tražila da se rasprava prolongira do sjednice zakazane za 06. septembar. Naravno s ciljem da se  parlamentarci uspiju  kvalitetno pripremiti za raspravu, posebno u kontekstu  naših prava i obaveza naspram parlamentarnog nadzora nad izvršnom vlasti i pogotovo u situacijama kad nešto “škripi”, a u ovome je resoru takvih slučajeva napretek. To je, uostalom,  jedna od temeljnih zadaća zastupnika (provjeravati ko, šta I kako radi – zakonito ili ne?), koju oni provode “u ime naroda”, ali je to i važan pokazatelj dostignutog stepena razvoja ili prakticiranja parlamentarne demokracije uopće.  

VIJESTI.BA: I je li nakon dobijenog izvještaja koji ste tražili inicijativom ikom išta jasnije u priči o Pelješkom mostu?

VAJZOVIĆ: Iz izvještaja – ne! On je sročen tako da vrijeđa zdrav razum, što opet nije čudno kad je riječ o Ministarstvu, ali jest zabrinjavajuće da je to «prošlo kroz ruke» Vijeća ministara i netaknuto proslijeđeno zastupnicima. Ta me okolnost kao podnosioca inicijative natjerala da se sama naknadno informiram čitanjem dokumenata, zakona, tekstova objavljivanih u tih posljednjih desetak godina. I, naravno, u jednome ozbiljnijem istraživačkom pristupu zaključila sam, ukratko kazano, gdje su bile sporne tačke, gdje se šta i zašto  u izvještaju prećutalo, ko su bili akteri nekih spornih dešavanja i slično. Ne bih, međutim ovaj put ulazila u detalje, ali uskoro hoću i o tome, vjerovatno najviše na samoj sjednici PD PSBiH.

VIJESTI.BA: Možda bi ipak bilo korisno da i ovaj put o tome kažete koju riječ: šta se uistinu dešavalo u proteklih desetak godina?

VAJZOVIĆ: Zasigurno bi bilo važno, ali bi detaljnija priča prekoračila «gabarite» jednoga intervjua. Kako sam ionako previše kazala, podsjetit ću tek da je možda najviše pogrešnih koraka bilo 2006., u vrijeme ministra Dokića koji je, pred kraj svoga mandata i formirao tu toliko spominjanu Radnu grupu koja će (kao da su, Boga mi,  projektanti ili izvođači radova) naklapati čitavu godinu o dimenzijama građevine, ali će ipak u svome «dokumentu» iz 2007. (na koji se danas Hrvatska i neki u BiH uporno pozivaju) pošteno naglasiti kako njihovi «nalazi» nužno podliježu verifikaciji. U medijima su se tada pojavile čak i špekulacije o nekakvoj mogućoj nagodbi ministra Dokića i hrvatske strane, tipa: ti nama saglasnost za most, mi tebi izgradnju nekakve ceste u RS-u (nisam upamtila koje).

Sljedeća je godina (2007., nakon općih izbora) čini se bila najučinkovitija ili državnički najozbiljnija. Bilo je to u vrijeme ministrovanja Bože Ljubića, koji kao današnji saborski zastupnik u RH, s razlogom može biti najviše sumnjiv za neke poteze bh. strane, ali odgovorno tvrdim, ne i najviše kriv. Nakon što je državno pitanje dopalo u ruke Komisije za granice i te nekakve ekspertske grupe, te spor postao evidentan i javnosti obznanjen - stvar se izgleda uozbiljila. Tada se oglasilo i Predsjedništvo BiH (Silajdžić, Komšić, Radmanović) i jasno se odredilo: nema priče o mostu dok se ne razgraničimo i ne definiramo plovni put ka otvorenom moru. Tako je Odlukom Predsjedništva na sporno pitanje praktično stavljena tačka, barem što se bh. strane tiče.

Time priči o Pelješkom mostu naravno nije bio kraj, no u BiH se sve do ovog vremena (od podnošenja inicijative) to pitanje relativno rijetko ili tek sporadično spominjalo, vjerovatno po logici: mi smo svoje rekli, o tome vas obavijestili (Radmanović zvanično 2009.), a vi vidite šta vam je dalje činiti.

Mandat 2010-2014. praktično protiče u vezi s ovim sporom bez većih turbulencija. U Predsjedništvu je umjesto Silajdžića sjedio Bakir Izetbegović, na čelu MVP-a bio Lagumdžija, u Ministarstvu prometa i komunikacija Damir Hadžić koji je pola mandata pričao kako od gradnje mosta nema ništa jer Hrvatska za to nema ni Kunu za investicije, ali i povremeno oštro reagirao na najave iz RH o početku gradnje.

U međuvremenu se Hrvatska intenzivno spremala za ulazak u EU (što se zvanično i desilo 01. jula 2013.), no predizborno su i dalje insistirali na Pelješkom mostu, a bh. strana, povremeno se oglašavajući, otprilike poručivala: može most ako ćete nam dati “neškodljivi prolaz” - da nije preozbiljno, valjalo bi se smijati! Naravno, tražimo isti onaj “neškodljivi prolaz” koji nam nikako ne odgovara, ali nam ga Hrvatska ionako uporno nudi.

Bože, da znamo koliko neki ljudi iz visoke politike ništa ne znaju, naprosto bismo umrli od straha, jer “politika” u svojoj suštini treba značiti upravljanje državom i javnim dobrima, i brigu za interese društva, svih njegovih članova posmatrali ih u kolektivitetima ili individualno. No, kad čujete neke od tih izjava naših vrlih političara, dođe vam da vrisnete “Nemoj me čiko, molim te, više braniti!  Jer neki taman toliko državom dobro upravljaju I taman toliko brinu o interesima zajednice.

I tako je išlo s Pelješkim mostom otprilike sve dok svoj stav, očito oslonjen na Odluku Predsjedništva BiH iz 2007., nije u javnosti iznio (01. novembra 2015.), Slavko Matanović, DF-ov ministar (inače Hrvat iz Posavine, ako se to kome čini važnim), koji je samo jedan mjesec od takvog aktualiziranja pitanja Pelješkog mosta i razgraničenja sa RH na moru, munjevito smijenjen (razriješen 10.12.2015., ni mjesec i po od iznesenog svoga stava). Istovremeno je, dakako, i DF “odstranjen” iz vladajuće koalicije. Naravno, u domenu bi špekulacija danas bilo vječno pitanje o koki i jajetu: da li je Matanović maknut zbog DF-a ili je DF poslat u opoziciju zbog Matanovića?  

Četiri mjeseca kasnije, Matanovića je zamijenio Ismir Jusko, koji na općenarodnu žalost sa vlastitim stavovima nije imao problema. Kooperativan kakav jest, očito je vezao konja gdje mu aga kaže, pri čemu mu je, sudeći po mnogo čemu, aga prije i više bio službeno mu podređeni sekretar Ministarstva negoli politički mu nadređeni partijski šef (koji se, uzgred rečeno, o ovim pitanjima začudo baš i ne oglašava). Ne govorim to, naravno, napamet, ali o tom – potom, kad dođe na red.

Zasad ću tek dodati da su se, prema mojim saznanjima I istraživanju, ključne bilateralne epizode u priči o Pelješkom mostu dešavale od polovine aprila do polovine jula 2016., baš u periodu kad se Hrvatska pripremala da (u junu) preda aplikaciju za sredstva EK. Izvještaj Ministarstva iliti Vijeća ministara tim se dešavanjima (opet očekivano!) uopće ne bavi.

Riječ je, reći ću samo, o jednome sastanku koji je 19. aprila 2016. organiziralo Ministarstvo prometa i komunikacija BiH (hrvatski ministar Butković sa našim zamjenikom ministra Dalipagićem, uz potporu sekretara Pejića, ali bez ministra Juske koji je imenovan tek narednog mjeseca), a onda o još jednome sastanku, održanom 5. jula, pa na kraju o susretu u Neumu - ministra Butkovića i sada već novoimenovanog ministra Juske, što se desilo 15. jula iste godine. Mediji su o tome izvještavali, ali još uvijek puno toga nije jasno, no i dalje ćemo tražiti odgovore, jer valja nama do istine, pa makar kakva ona u ovome trenutku bila.    

VIJESTI.BA: Iz Hrvatske tvrde da ne postoje nikakve prepreke za izgradnju mosta dok bh. strana napominje da pitanje ne može biti riješeno dok ne utvrde granice između dvije države. Da li bi gradnja mosta predstavljala jednostran čin i ugrožavanje teritorijalnog suvereniteta s obzirom na to da BiH nije dala takvu saglasnost?

VAJZOVIĆ: Prvo, moram reći kako nije tačno da to tvrde samo iz Hrvatske. Tvrde to i mnogi naši, bh. vrli političari, samo što to čine iz različitih razloga: neki ne znaju, ne razumiju se, neki “prepisuju” od drugih, neke napamte saradnici, neki ko zna zašto (?). Drugo, ne tvrde baš svi u BiH (čak u ovome momentu ni ključni ljudi poput Juske I Zvizdića) da to “pitanje ne može biti riješeno dok se ne utvrde granice između dvije države”. Štaviše, ima naših koji su u tom pogledu gotovo agilniji od hrvatskih ministara. Na njih je vjerovatno I gospodin Čović računao kad kaže da “protivljenje izgradnji Pelješkog mosta nije stav države BiH”. A da ne govorim poput nekih napamet, evo i potvrde za to:    

Naslov: Hrvatska i BiH izgladili sve nesuglasice oko gradnje Pelješkog mosta, dogovor potvrđen ugovorom: Hrvatski ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Oleg Butković i bosanskohercegovački ministar prometa i veza Ismir Jusko rekli su kako ne postoje nikakve zapreke za gradnju Pelješkog mosta kojega je Butković nazvao najvećim strateškim interesom Hrvatske. Ministri su se suglasili kako nema ništa prijeporno oko izgradnje Pelješkoga mosta uz uvjet da se BiH omogući neškodljivi prolaz na otvoreno more. "Ekspertni timovi BiH i RH još su 2006. usuglasili stajališta kada je u pitanju Pelješki most. Ako su ekspertna tijela BiH i Hrvatske ta pitanja već usuglasili ja ne vidim  tu ništa sporno i bit ću slobodan ono što sam danas dobio materijala proslijediti Parlamentarnoj skupštini BiH", rekao je ministar Jusko. (Hina, 15.7.2016.)

Obećano, naravno, nikad nije učinjeno, ali zato slijedi nova izjava.
 
Naslov: Konačno postignut dogovor s BiH oko Pelješkog mosta: * Ministar prometa i veza BiH Ismir Jusko rekao je kako očekuje da će vijeće ministara BiH, kojemu je član, uskoro donijeti odluku kojim će odobriti izgradnju Pelješkog mosta ističuči da nema prijepora oko dimenzija ovoga mosta.  "Dokument su potpisala oba izaslanstva i predao sam ga predsjedavajućem Vijeća ministara BiH jer nemam ekskluzivno pravo sam donijeti odluku", dodao je. Pojasnio je da sada više nema zapreka da se odobri izgradnja Pelješkog mosta. (Večernji list / HINA, 21.01.2017., preneseno sa klix.ba)

I da znate, ima ovoga još – ako potražite, samo ćete se uludo nervirati.

Dakle, moj odgovor na konkretno vaše pitanje je “da” - gradnja mosta zvanično bi se smatrala jednostranim činom ako Hrvatska nema, a po svemu bi morala  imati našu saglasnost. U tom bismo slučaju govorili I o ugrožavanju suvereniteta, pa i teritorijalnog integriteta jedne samostalne, međunarodno priznate I naslijeđeno pomorske zemlje.

Problem je samo što još uvijek nismo sigurni šta se dešavalo iza nekih kulisa.  Zato je svaki drugi odgovor na slična pitanja u vezi s tim, jednak odgovoru moga stranačkog šefa Željka Komšića, jer što god ko o njemu govorio, jedno nikad niko osporavao nije: njegov patriotizam, osjećaj i brigu za interese države I sva državotvorna pitanja BiH. Tako je bilo i te 2007. kad je bio član Predsjedništva, tako je i danas kad je državni parlamentarac, a prije koji dan upravo je za isti ovaj portal kazao sljedeće:

“Hrvatska ima pravo graditi most ali isključivo u dogovoru sa BiH, odnosno organima države BiH koji su nadležni za vođenje vanjske politike. Taj dogovor mora podrazumjevati riješeno pitanje granica BiH sa Hrvatskom, kao i pitanje pristupa BiH otvorenom moru“, a to što su (neki) ministri dogovarali i pregovarali, čak «i da jesu šta dogovorili, to nikada nije verifikovano na nadležnim organima, Predsjedništvu BiH i u Parlamentu BiH“.  Eto, u potpunosti sa izrečenim slažem.

VIJESTI.BA: Kakva je uloga Ministarstva prometa i komunukacija BiH u ovom slučaju - od Ljubića do Juske?

VAJZOVIĆ: Zvučat će nevjerovatno, ali je uloga Ministarstva potcijenjena, a Ljubićeva precijenjena.  Ministri se smjenjivali (Dokić, Ljubić, Hadžić, Matanović, Jusko), Ministarstvo o(p)stajalo i držalo konce.  Zato ga u priči o Pelješkom mostu I ima najviše, mada to pitanje i nije u isključivoj nadležnosti tog resora. Naprotiv, neposredno je uključeno I Ministarstvo civilnih poslova (njihova je Državna komisija za granice) I Ministarstvo sigurnosti (njihova je i Granična policija, ali I Komisija za integrisano upravljanje granicom), da I ne spominjem Ministarstvo vanjskih poslova koje se, ne brojeći mandate, izgleda rijetko kad (pa i u ovome slučaju) miješa u svoj posao. Što se pak Ministarstva prometa I komunikacija BiH tiče, imalo bi se šta nadugo I naširoko pričati, no mislim da sam neku glavninu već ranije spominjala.

VIJESTI.BA: Predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović izjavio je prije dva dana (14.8.) da BiH nema stav prema ovom pitanju, naglasivši da se radi o "krajnje nacionalističkoj probošnjačkoj strategiji? Kako komentirate ovu prilično oštru kvalifikaciju predjedavajućeg Predsjedništva?

VAJZOVIĆ: Znam, pročitala sam i ne mogu vjerovati, mada takve kvalifikacije u nas nisu ništa novo. Reklo bi se – naša posla! Kad kome usfali argumenata, onda se poseže za politikanstvom, napadima, nepotkrijepljenim tvrdnjama ili racionalno i emocionalno uvredljivim sadržajima, tipa: Pelješki je most koristan za BiH, olakšat će život bh. građanima koji idu tamo na ljetovanje ili na Pelješcu imaju vikendice i tome slično. Zato bismo i mi u BiH morali imati upravo taj Pelješki most – treba nam kao kruh, zar nije tako?! Baš kao da neko (us)tvrdi kako su šamari dobri za cirkulaciju, pa se iščuđava što mu drugi ne daju da ih šamara kad «znaju» da bi to iz ugla «šamardžije» trebalo biti poželjno i da mu zato treba još i zahvalnost iskazati.  

Jer, kako drukčije tumačiti «blagodeti» Pelješkog mosta za bh. građane osim da će  time dobiti prividnu satisfakciju kao kompenzaciju za sate čekanja na Doljanima ili za dugotrajno «drndanje» kozijim stazama preko Svitave. Dakle, za cirkulaciju se ne mora nikoga šamarati kad i «djeca na grani» (što rekao jedan naš veliki bivši političar) znaju da su se «Doljani» odavno mogli «riješiti» (jer sve što je vezano za granicu u nas je «u rukama» legitimnih predstavnika hrvatskoga naroda: Uprava za indirektno oporezivanje, Granična policija, Državna komisija za granice, Komisija za integrisano upravljanje granicom i sl.), te da se put Stolac - Neum već tri desetljeća verbalno gradi, a nije da para nije bilo i da ih ni danas nema. Zašto – neka neko odgovori i odgovara prije svega Neumljanima.

Nedostajalo je samo još da se neko dosjeti pa blagodetima ove kontroverzne građevine, radno nazvane Pelješki most, doda i «uvoz smeća» sa Pelješca u BiH što se godinama svakodnevno odlaže u zaleđu Neuma. I to bi bila obostrana korist: hrvatskim bi smećarima put preko mosta bio kraći i ugodniji od onog što vodi od Stona na pogranični prijelaz Imotica - Duži, a BiH bi najzad mogla reći da ne krši vlastite zakone i da joj vlastiti graničari prestanu zatvarati i nos i oči dok smeće prolazi.

Neumljanima se, doduše, izgradnjom spornoga mosta ništa promijenilo ne bi: kojim god pravcem išli pelješki kontejneri otpada, neuređena im deponija sadašnju lokaciju ne bi mijenjala, no oni su svakako u cijeloj priči «zadnji  na svirali».  Nekome su očito važniji oni drugi (ili prvi?!) bh. građani kojima će biti super da idu na Pelješac mostom (koliko li je takvih?), dok neki i do «svoga jedinog grada na moru» teško da mogu «dobaciti» kojim god putem krenuli. Kopnom ili morem, gotovo je isto, jer: na Doljanima i na Neumskim graničnim prijelazima troše živce, preko Svitave amortizere, bubrege i sredstva protiv povraćanja, a u oba ih slučaja sleduje prekomjerna potrošnja vremena i goriva; morem će ih, ako pokušaju, ionako dočekati barem jedan od tri problema: 1) BiH ni dan danas nema u Neumu svoj pomorski granični prijelaz – ko hoće ući ili izaći, eno mu GP u Pločama (zašto je tako, niko javno ne govori),  2) u Neumu ne postoji nikakav pristan (luka, marina, makar koja bova za privremeno vezanje, slobodan namjenski mol – bilo šta za čamac, jahticu, slučajnog morskog putnika, gosta ili turistu koji bi, da nije kako jest, u Neumu novac ostavljao, te 3) ako se neko i odluči da isplovi iz Neumskog zaliva, procedura nalaže da prethodno mora otići na kopneni granični prijelaz nekoliko km udaljen od grada.  O čemu mi onda pričamo?!

I šta uopće reći  o drugoj izjavi gospodina Čovića, izrečenoj istoga dana (N1, 14.8.) kako se u priči o Pelješkom mostu «Radi o bezuspješnoj, od prije dobro poznatoj inicijativi, jednog dijela krajnje nacionalističkih probošnjačkih strategija da se od jednog ekološki čistog prostora, turistički predodređenog, kao i jedinog izlaza naše domovine na more, napravi nešto sasvim drugo». Dakle, sve i da zanemarimo ovaj prvi (uvredljivi) dio, teško je ostati bez komentara na (pr)ocjenu Neuma kao ekološki čistog grada, a znati pritom da i dan danas 80 % tog turističkog grada nema kanalizaciju već leži na septičkim jamama, da se u tom istom, ekološki čistom gradu svako ljeto barem jedanput zapali ona deponija «obogaćena» pelješkim smećem, da su u tom turističkom gradu  plaže (izuzev onih privatnih kojima ne možeš prići ili hotelskih na kojima valja debelo plaćati) gotovo «biseri netaknute (majke) prirode». I da ne nabrajam dalje, već da pitam: zar je uistinu nepoželjno da se od Neuma pravi nešto drugo u čemu ne bi bilo ovoga prvog?

VIJESTI.BA: Koliko je za BiH u ovom trenutku otežavajuća okolnost činjenica da je Evropska komisija dodjelila sredstva Hrvatskoj za izgradnju mosta. Vidimo da gospodin Čović pokušava protivljenje izgradnji mosta na ovakav način, prokazati kao sukobljavanje sa EU i njenim regionalnim projektima?

VAJZOVIĆ: I ovo je prosto nevjerovatno – jeste li sigurni da je to izjavio Čović a ne Plenković? Ako jeste i ako ipak tako misli član Predsjedništva BiH, valjalo bi ga podsjetiti (mora da to zna) kako te 2005. kad je započela priča o Pelješkom mostu, Hrvatska nije mogla ni sanjati hoće li i kada ući u EU. I tako je bilo sve do prije četiri godine, što znači da se BiH u vezi sa granicom i Pelješkim mostom ne spori sa Evropom već sa Hrvatskom jer je problem naslijeđen, a poenta nije u mostu već u razgraničenju. Da Hrvatska gradi most između Pelješca i Korčule, BiH sasvim sigurno ne bi ni na kakav način reagirala. Ne bi imala razloga za to. Osim toga, da je do Evrope, ona taj problem može riješiti vrlo brzo i vrlo jednostavno, a puno, puno jeftinije: neka udovolji upravo gospodinu Čoviću dok je još u Predsjedništvu i primi BiH u Uniju, pa će i putne komunikacije i granične prijelaze biti lakše rješavati kad se u jedan prostor spoje staze i bogaze. Može se i sada kroz Neum ka Dubrovnku, ali nije nimalo ugodno onakvom cestom i uz takve gužve na granici koje opet nisu do BiH – zna se ko toliko kontroliše dok naši graničari sjede u kontejnerima i ne da vas u pravilu ne zadržavaju već vas u pravilu neće ni pozdraviti.

I kad je riječ o pokušaju prebacivanja težišta sa Hrvatske na EU, onda je zanimljivije pričati o finansiranju tog mosta, jer da nije evropskih sredstava, most bi vjerovatno ostao na «kamenu temeljcu» koji bi se možda u predizborno vrijeme obnavljao poput onoga na Savi kod Svilaja. Ako je tako, onda bi se moglo reći i da je Evropa kriva za naš međudržavni spor. I mogli bismo tako do u nedogled priče pričati.

U svakom slučaju, labava retorika jednoga inače vrsnog govornika, procjenjuje se među najboljima. Šteta bi bilo da ne zadrži (i) tu poziciju. Govorim o gospodinu Čoviću, na kakvoga nismo baš navikli. Nije dobro govoriti tek da se nešto kaže. U tom je nastojanju čak i Plenkovića i mnoge druge sunarodnjake u RH istim povodom uspio demantirati: oni svi redom da je Pelješki most strateški nacionalni projekat RH, a gospodin Čović veli: Ne, neeee – «to nije nacionalni projekt RH već strateški regionalni projekt EU».

VIJESTI.BA: Imate li za kraj dodati štogod što Vas prethodno nismo pitali?

VAJZOVIĆ: Imam skrenuti pažnju na nešto veoma važno. Neću puno komentirati, neka svako promišlja sam. Dakle, informacija koja je tražena mojom inicijativom jest «traljava», nikakva, tendenciozno nepotpuna, ali zato ima ono što se nije ni tražilo niti je primjereno da bude sastavni dio jednog takvog «radnog» materijala za raspravu. Ima, dakle, pridodate nimalo «naivne» Zaključke sažete u četiri tačke.   

Kako je materijal Ministarstva uobičajenom procedurom prvo upućen na prihvatanje VM koje odobrava upućivanje Parlamentu, desilo se da je Ministarstvo prometa i komunikacija BiH jedan gotovo običan «radni materijal» očito pokušalo plasirati kao (nekakav) dokument što bi onda vjerovatno na brzinu i u «poluznanju» bilo kao takvo i usvojeno. Jer, kome može pasti na pamet da jedan izvještaj, informaciju koja se prima k znanju, iskoristi kao odluku o prihvatanju svega što u tom radnom materijalu piše.

Sve u svemu, nakon usvajanja na VM, ista bi se stvar ponovila na Zastupničkom domu: glasanje, primanje k znanju, a onda ono što su vjerovatno nehotično i mediji prenijeli

Svako ko misli da nije tako, neka čita u tekstu objavljenom 10. juna 2017. , nakon pokretanja inicijative kojom se traži retrospektiva dešavanja, a ne donošenje ikakvih odluka. Nakon ovoga jasnije je i zašto se rasprava o tako važnom državnom pitanju toliko odlagala. Dakle:

«Kako su za N1 potvrdili iz Ministarstva prometa i veza BiH , dokument u kojem će se naći informacije i zaključci u vezi s izgradnjom Pelješkog mosta trebao bi se naći na jednoj od narednih sjednica Vijeća ministara.

Izglasavanjem ovog dokumenta, Bosna i Hercegovina bi i službeno dala suglasnost za izgradnju Pelješkog mosta.»

Nakon ovoga sve postaje jasno, a opet toliko toga još uvijek pouzdano ne znamo.  

 

Razgovarao: Nihad Hebibović

(Vijesti.ba)