03.08.2017. / 23:15h Komentari - Haris Imamović za Vijesti.ba

Jadranska povelja i povratak SAD na Balkan

Jadranska povelja i povratak SAD na Balkan
Netom održani samit Jadranske povelje, koji je održan pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Država, koje je predstavljao potpredsjednik Mike Pence, a na kojem su države članice (Albanija, BiH, Hrvatska, Makedonija i Crna Gora), kao i države u statusu posmatrača (Srbija, Kosovo i Slovenija) uputile zajedničku izjavu opredijeljenosti ka regionalnoj stabilnosti i saradnji – poslao je niz važnih poruka, u postojećem geo-političkom trenutku.

Okupljanje zemalja bivše Jugoslavije (plus Albanija), pod američkim patronatom, naravno, prvenstveno je snažna poruka Rusiji, nakon eskalacije političke destabilizacije u Crnoj Gori, pred priključenje NATO-u, i Makedoniji, pred dolazak na vlast euroatlantski orijentisane vlade Zorana Zaeva. Međutim, ovaj vojno-sigurnosni proces, istovremeno je poruka i Evropskoj uniji ne samo o potvrdi posvećenosti (i) nove američke administracije NATO-u i dodatnom zahlađenju odnosa sa Rusijom, već i o želji Trumpove administracije da bude inicijator, a ne samo garant procesa u Evropi.

Jedno kreativno tumačenje sankcija

Indikativno je – što su već uočili analitičari – da potpredsjednik Pence dolazi na samit Jadranske povelje, neposredno nakon posjeta Tbilisiju i Talinu, te izglasavanja novog zakona o sankcijama Rusiji u Kongresu i Senatu SAD-a, koji će i predsjednik Trump, po svemu sudeći, potpisati.

Uz također nedavnu Trumpovu posjetu euforičnoj Poljskoj, ovi posljednji događaji su finalizirali povratak američkih vlasti na kolosijek čvrste opredijeljenosti Sjevernoatlantskom ugovoru, koji je, kako se činilo za vrijeme predsjedničke kampanje i neko vrijeme nakon izbora, bio doveden u pitanje Trumpovom voljom da posve relaksira odnose s Rusijom.

Nakon izglasavanja novih sankcija, američki državni sekretar Rex Tillerson je, u maniru “always look on the bright side of life”, poručio (Rusima) da izglasavanje sankcija u Kongresu i Senatu predstavlja izraz čvrste volje američkog naroda da potakne Rusiju u poduzimanju koraka ka poboljšanju odnosa sa Sjedinjenim Državama. Taj Tillersonov ironijsko-diplomatski bezin nije ugasio vatru ruske agresivne reakcije Moskve na sankcije, te su ljutito doslovni Rusi, putem svoje američke ambasade, poručili da “Vašington još ne shvata činjenicu da pritisak ne funkcioniše protiv Rusije, te da se bilateralni odnosi teško mogu poboljšati sankcijama”.

Tillerson je kasnije, da bi eliminisao efekte svoje (nehotimične) ironije, kazao da ni on ni predsjednik nisu zadovoljni sankcijama, iako nije doveo u pitanje njihovu implementaciju. Da su Trump i Tillerson apsolutni vlasnici svoje volje, možda bi i blokirali sankcije ili ih proveli još rigoroznije.

Naime, dok je bio CEO najveće američke i svjetske naftne korporacije Tillerson se otvoreno protivio politici sankcija, tvrdeći da je neefikasna, dok je – kako je nedavno obznanjeno – Exxon Mobil, unatoč sankcijama, 2014. sklapao ugovore sa ruskom državnom kompanijom Rosneftom, na čijem čelu je magnat Igor Sechin, jedan od najbližih Putinovih ljudi. Iako je kažnjen sa, gledajući po njihovim finansijskim gabaritima, sa neznatnih 2 miliona dolara, Exxon je izgubio milijarde zbog sankcija Rusiji odnosno Rosneftu, s kojim je, recimo, 2012. bio potpisao ogromne ugovore o eksploataciji nalazišta nafte u zapadnom Sibiru.

Američke sankcije protiv EU

Kad pak kažemo da bi nove američke vlasti možda još rigoroznije provele sankcije, mislimo na dimenziju vezanu za proteste i zabrinutost, koje je izrazio njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel, u ime Evropske unije. Evropljani su zabrinuti za dimenziju novih američkih sankcija, koja bi mogla dovesti u pitanje gradnju velikih energetskih projekata, a čime Amerikanci, po zabrinutom Gabrielovom tumačenju, zapravo žele prisiliti Evropljane da kupuju što više, akoe ne i isključbio, američku naftu i gas.

Po naivnoj predstavi, koja pretpostavlja postojanje dva homogena bloka (EU i SAD, s jedne strane, a Rusiju, s druge), američke sankcije Rusiji su sredstvo zaštite evropskih, da ne kažemo njemačkih interesa, u istočnoj Evropi. Međutim, nakon što je Trump, na brutalan način, iznio na površinu istinu o padu američke industrijske proizvodnje, zatim doveo u pitanje (zastarjele) ugovore o slobodnoj trgovini, te sukobom o pitanju auto industrije – objasnio da Evropa više nije američki štićenik, već ekonomski konkurent, sankcije Rusima, i generalno želja američkih vlasti da pokvare odnose EU i Rusije.

U tom smislu, valja se prisjetiti saslušanja “proruskog” Tillersona u Senatu, kada je objašnjavao da je “i dalje protiv sankcija”, jer smatra da je adekvatna reakcija bila vojna intervencija NATO-a u Istočnoj Ukrajini, nakon aneksije Krima. Demokrata Ben Cardin, koji ga je tada ispitivao, primijetio je tada da su evropski partneri bili rigidno protiv vojne intervencije, jer ne žele toliko narušavanje odnosa s Rusijom. Dakle, po liberalnoj logici Obamine vanjske politike, EU odlučuje o tome šta da Amerika radi, a ne američki interesi?

Relaksacija rusko-američki odnosa i pokušaj pogoršavanja njemačko-ruskih odnosa, preko sankcija ili na druge načine, potezi su kojima Trumpova administracija, sklona metodologiji radikalnih diskontinuiteta i unošenja konfuzije (tako da partneri i suparnici nikad ne znaju šta hoće), pokušava da eliminira efekte dugogodišnje monotone politike, koja je, po Trumpovom tumačenju, dovela do pada američke moći.

Obavještajno-propagandni rat na Balkanu

Samit Jadranske povelje, odnosno Američko-jadranske povelje (kako je puni naziv), a na kojem , dakle, SAD okupljaju zemlje Balkana, u NATO kontekstu, što se po automatizmu tumači kao “antiruski akt”, valja sagledati i u svjetlu činjenice da je ovo inicijativa, koju Amerikanci provode bez učešća EU partnera. Premda se možda u jednom trenutku činilo da su SAD digle ruke od Balkana i prepustile ga Evropskoj uniji, i njenim mehanizmima ekonomske i administrativne integracije, u novim okolnostima rusko-američko-evropskih odnosa – ne postoji izgleda više razlog da se američki interesi i volja podvedu pod evropske interese, volju i inicijativu.

Prilikom nedavnog izviješća u Senatu, zamjenik pomoćnika državnog sekretara Brian Hoyt Yee je, u svom izvještaju, detektovao “ruski maligni utjecaj” i “islamski ekstremizam” kao temeljne probleme s kojima će se SAD suočavati, najavivši podršku borbi protiv ruske propagande i borbi institucija koje predstavljaju tradicionalni islam nasuprot ekstremizmu. Novim zakonom o sankcijama Rusiji (član 254.) predviđeno je osnivanje posebnog fonda za borbu protiv ruskog utjecaja na Balkanu, te u Gruziji i Ukrajini za što će biti izdvojeno četvrt milijarde dolara.

Zakon govori o podršci Rusije strankama, nevladinim organizacijama i medijima, koji “šire nepovjerenje u demokratske institucije i faktore, promoviraju ksenofobiju, zatvorenost i na druge načine podrivaju jedinstvo”. U tom smislu, implementacija novog američkog zakona će donijeti intenziviranje medijsko-obavještajnog i ideološko-političko sukoba po pitanju odnosa zemalja regije prvenstveno prema NATO-u.

Srbija bliže NATO-u, nego Rusiji

Nakon što su Crna Gora i Makedonija, (zasad) uspjele da se odupru ruskom pritisku, te nakon što je Trumpova administracija skinula znak sumnje sa američke podrške NATO paktu, indikativna je i određena promjena u intonaciji srbijanskih vlasti.

U iščekivanju samita Jadranske povelje, na kojem će Srbija učestvovati kao posmatrač  - uzgred, ravnopravno sa Kosovom, koje je de facto priznala, čeka se samo još de iure -  predsjednik Srbije Aleksandar Vučić dao je zanimljivo iznijansiran opis pozicije Srbije između “sjevernoatlantske Scile i ruske Haribde”.

Najprije, sama činjenica da Srbija učestvuje na samitu inicijative, u čijoj preambuli piše da zagovara “viziju mirne Jugoistočne Evrope, potpuno (sic!) integrisane u evroatlantsku zajednicu, odanu demokratiji, vladavini prava i poštivanju ljudskih prava i osnovnih sloboda” - više je nego jasna poruka Rusiji. No, da ne bi ostalo na tome, Vučić je, komentarišući izjavu premijerke Ane Brnabić da se Srbija već odlučila između Rusije i EU, kazao u svom stilu da ne zna da li je to ona rekla, ali da je Srbija odavno donijela svoju odluku, a “ona nas vodi u EU”.

“Međutim”, dodao je, “još nismo članica i moj zadatak je da negujemo što bolje odnose s Rusijom”. Vučić je ukazao i da Srbija nikada nije priznala Krim kao dio Rusije, i da u tim odnosima Ukrajina nije centralna tema, već vojna saradnja sa Rusima, “pri čemu imamo četiri puta više vojnih vežbi sa NATO ili američkom vojskom nego sa ruskom”. - I kao da sve to nije dovoljno, Vučić se još i na dan održavanja samita, u Beogradu sastaje sa bivšim komandatom NATO snaga u Evropi Phillipom Breedloveom.

Nema sumnje, iako je pred samit jasno kazao da Srbije ne ulazi u NATO (ali ni u rusku vojnu alijansu ODKB), Vučić je ipak navedenim stavovima kazao da je, za razliku od nekad, Srbija sa njime na čelu mnogo bliže NATO-u nego Rusima. Ako tome dodamo sve veći stepen u postepenom priznavanju Kosova, onda postaje jasno – da “nemoguće” postaje polako moguće, i da Srbija, srednjeročno, ima NATO perspektivu.

BiH prema NATO-u

U navedenim odnosima (Trump više nije “proruski”, a Srbija postaje pro-NATO) mijenja se svakako i pozicija stepena prinudne “neutralnosti” BiH, gdje će ipak ovisiti dosta i o domaćim političkim odnosima.

Dosad, put BiH prema NATO-u bio je, preko Republike Srpske, vezan za odnos Srbije prema NATO-u. Sada to prestaje biti slučajem, jer politika Milorada Dodika, sa otvorenom agresijom prema NATO-u (posebno, u slučaju Refrendum) i direktnim potčinjavanjem nalozima Rusije, ne može se poistovijetiti sa Aleksandrom Vučićem, o čemu govori i činjenica da je na američkoj crnoj listi. Dok Vučić realizira politiku sjedenja na dvije-tri stolice, gdje sjedi više na jednoj nego na drugoj ili trećoj, Dodik provodi zastarjelu politiku radikalnog svrstavanja na pogrešnu stranu, koja čak i sa secesionističkog stanovišta nema perspektivu, te se ispostavlja samo kao generator finansijsko-političke krize, što i jeste ruski cilj, koja nema neku viziju integracije Balkana, za razliku od sovjetske sfere (Abhazija, Južna Osetija, istočna Ukrajina, Krim). No, borba proti “ruskog utjecaja” ne treba biti ideološko širenje rusofobije i srbofobije, ne samo zato što bi bilo kontraproduktivno – već politička borba za skidanje Dodika s vlasti.

Možda je do američkih sankcija bilo moguće mijenjati Dodika (a ne nužno smijeniti ga), i vjerovatno su i SAD vjerovale u to, ali je izgleda radikalni nacionalizam, kojim se Dodik grčevito održava u entitetskoj vlasti, nespojiv s bilo čime osim sa tom pozicijom abhazijsko-osjetijskog pijuna, i on više nema mogućnost da bira, već je rob volje za vlast zapakovane u (samo)izolacijski nacionalizam.

Najvjerovatniji ishod, po skorijem iskustvu, je onaj koji se desio u Makedoniji, sa skidanjem vlasti Nikole Gruevskog i otvaranjem EU i NATO perspektiva. Ako je išta moguće u BiH, a to je onda da u RS-u prevlada beogradska geopolitička paradigma, što bi, imajući u vidu poređenje Dodika i Vučića, po pitanju EU i NATO-a, a za razliku od nekada prije, bilo korak naprijed za BiH.

Umoriti i obeshrabriti neprijatelje BiH

U ovom trenutku, mnogo sličniju strukturu politici Zaeva ili Vučića, ima federalna komponenta, koju, po pitanju EU i NATO integracija simbolizira predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić, koji i predstavlja BiH na samitu Jadranske povelje.

Najprije, u karakternom smislu, Zvizdić je antipod Dodiku, sa svojim suzdržavanjem od pompezne retorike, koju neki nazivaju karizmom. Zvizdićev dosadašnji umjereni pristup je i dobar i loš. Dobar, za državu, a loš za njega. Posljednje što bi nam trebalo bila bi bošnjačka verzija Dodika, sa zapaljivom retorikom i pokušajem da, recimo, u aktuelnom diplomatskom obračunu Berlina i Ankare, odabere stranu i bude vazal, i pretvori se u tuđu produženu ruku za niske udarce, kao Dodik, što nije zabilježeno, ni od “proevropskog” Zvizdića, ni od “proturskog” Izetbegovića. No, istovremeno ne bi Zvizdiću bilo loše da ima i malo više Vučićeve ili Izetbegovićeve karizme i teatralnosti u nastupu.

U svakom slučaju, neovisno o pitanju profila lidera koji će simbolizirati stav BiH, ono što je važno je da BiH ne samo da ima perspektivu da zauzme stav prema Rusiji, kakav sve više ima Srbija i Makedonija, i odblokira proces NATO integracija, ali ne po principu agresivnog stava trenutnih vlasti Hrvatske prema Rusiji i Turskoj, odnosno slijepe privrženosti EU i SAD (što više nije isto), već da se vodi umjerenom, istrajnom i postepenom politikom koja će umoriti i obeshrabriti skrivene i otvorene neprijatelje ove države.


Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove Portala.

(Vijesti.ba)